Stiže mi urednikov mejl imaš li ti neke slike iz Erotike ako si nešto možda fotkala kad si pisala diplomski. Prolazim kroz Google photos uspomene, ponovno sam u starom stanu, cimerica proviruje iz kuhinje pogledom očajnice (i ona piše diplomski u drugoj sobi). Mislimo da su to najgori trenuci naših života, a ništa nas loše još nije stiglo. Upadam u fotke skrinšatova bolnih razgovora, srkrinšatova s Tindera, fotke s korona planinarenja i onda ih nalazim – u tom kolopletu različitih emocija koje su se događale nekoj drugoj meni – vidim naslagane brojeve jugoslavenskog časopisa Erotika na podu svoje stare sobe i u glavi odmah čujem albume SAINt JHNa i Lizzo koje sam slušala na repeatu dok sam manijakalno tipkala stranice diplomskog.
Kao djeca, skrivali smo Erotiku kao tajnu, a na faksu je taj časopis postao inspiracija za moj diplomski rad. Hrabro sam cijelo ljeto listala časopise na plaži, s prijateljicama rješavala križaljke stare više od 30 godina i u horoskopu čitala što će nam se događati tih 80-ih godina kada se još nismo bile ni rodile. Budući da Nacionalna sveučilišna biblioteka nije bila od pomoći, časopise sam prikupljala na način prikladniji temi svog rada – na ilegalnim kioscima i buvljacima, skrivajući se od očiju prolaznika i cjenkajući se s preprodavačima. Na kraju sam skupila 19 brojeva časopisa koje sam obradila tematskom analizom pokušavajući dobiti odgovor na pitanje na koje se sve načine u Erotici pisalo o ženama. Pa zakoračimo zajedno u 1984. godinu…
Socrealistička slastičarnica za umorne radnike i činovnike
Revija za kulturu i umjetnost ljubavi Erotika, i to pod imenom RS Magazin Erotika, prvi put je kao probni broj ugledala svjetlost dana 1984. kao novi magazin sektora Revija izdavačke kuće Vjesnik u Zagrebu. Što je Erotika značila u kontekstu SFRJ? Bila je to revija koja se usudila dodirivati teme koje su smatrane tabuima i ujedno zbirka kontradikcija: pod pokroviteljstvom Partije, no s izrazitim zapadnjačkim prizvukom. Otvarajući teme seksa, pa čak i tada „zabranjenog“ užitka žene, nije bila samo katalog golotinje već i prostor za istraživanje društvenih normi i seksualne slobode. Anonimni Poletov novinar 1987. godine za Erotiku piše da je „socrealistička slastičarnica za umorne radnike i činovnike, slastičarnica u kojoj ima ponekad i pokoji slatkiš spravljen preciznim receptom državne dozvole“ te „jeftin aperitiv poslije čega ništa ne stiže na stol, gosti se dižu i odlaze u slabe, pretrpane stanove i posvećuju se sami sebi ispod ofucanog ‘Vuteksovog’ pokrivača“.
Časopis je izlazio od 1984. do ljeta 1992., a svoj vrhunac dostiže u prijelazu s 80-ih na 90-e godine. Vjesnik je bio pod stalnom kontrolom vlasti, koja je unatoč prihvaćenim zakonima koji su branili cenzuru i štitili slobodu govora novinara i dalje često cenzurirala novinarske tekstove te kažnjavala novinare, a promjenom ustroja države s 1990. na 1991. u tom se smislu nije puno toga promijenilo. Najviše se kontrolirao onaj tisak, koji im je najviše i smetao – zabavni tisak, koji je preuzimao najviše zapadnih utjecaja.
Naklada probnih brojeva Erotike iznosila je 70 000 primjeraka, a najpopularniji brojevi prodavali su se u više od 300 000 primjeraka mjesečno. U svojim različitim verzijama varirao je od 140 pa do konačnih 114 stranica po mjesečniku, što mi je stvorilo tekstualni izazov u analizi budući da su tekstovi prevladavali nad slikama.
Pornografski, odnosno u početku erotski časopisi, u Jugoslaviji se javljaju tek u drugoj polovici 60-ih godina 20. stoljeća. Zanimljivo je kako su, prema Žikić, „komunistički režimi (…) smatrali da je pornografija ekskluzivno ‘zapadni’ fenomen i interpretirali ga znakom moralnog raspada kapitalističkog načina proizvodnje“. Prema H.M., prvi takav časopis bio je Čik pogodi (1968.), a na početku je morao biti evidentiran kao enigmatski pa zato osim erotskih slika sadrži i križaljke, rebuse i enigmatiku kako bi se zaobišli strogi zakoni. Ubrzo se pojavljuju konkurentski časopisi Eva i Adam, Dvoje, Veseli svet, BEL (Biblioteka Erotske Literature), Erotski dodir, Eros, a kasnije Vroči kaj i Start.
Biljana Žikić u svome članku “Dissidents liked Pretty Girls: Nudity, Pornography and Quality Press in Socialism” definira Start prvim jugoslavenskim časopisom „hibridne“ prirode, „što znači da je kombinirao karakteristike novina tabloida s erotskim i pornografskim elementima, s onima high-brow časopisa koji sadrže progresivne, emancipacijske i kritičke analize aktualnih zbivanja“, što su karatkteristike koje sam uočila i u časopisu Erotika.
Što se tiče same strukture tekstova, važna je kolumna Igora Mandića, koji osim tehnoloških novosti u svijetu seksa daje viđenje trenutne seksualne situacije u SFRJ i svijetu, i pogrdno se osvrće na feministkinje. Važna je i kolumna Gerti Senger, koja je postala poznata po analizama izazova suvremenog života, osobito u intimnoj sferi, te na svijet seksa daje iznimno moderan pogled „nove žene“. Tu su i brojni medicinski tekstovi koji uče o opasnosti AIDS-a i ostalih spolnih bolesti, o prihvaćanju homoseksualnosti i sl.
Kvaliteta članaka s godinama raste, povećava se broj feminističkih tekstova poput onih novinarke Nine Ožegović, i tekstova upućenih protiv Partije, kakvi su npr. bili tekstovi novinara Nine Pavića. Također, fotografije objavljivane u časopisu s godinama postaju sve slobodnije, da bi se posljednjih godina otvoreno prikazivao i muški i ženski spolni organ, kao i spolni činovi. Zanimljivo je što je od 1985. do 1987. za Erotiku fotografije erotskog sadržaja iz Austrije, gdje je tada živio, nabavljao bivši hrvatski premijer i predsjednik HDZ-a Ivo Sanader.
Prikaz golotinje i nova žena: dvostruki standardi
Budući da je riječ o erotskom časopisu, golotinja je bila jedna od neizbježnih tema pa se tako u Erotici mogu pronaći iskazi o tome kako je muška golotinja još uvijek neprihvatljiva, dok je ženska sveprisutna. Nezadovoljstvo iznose i same čitateljice časopisa, pa tako npr. 1986. godine čitateljica iz Splita navodi: „Najavili ste da će čitateljice biti zadovoljnije s izborom fotografija nagih muškaraca. I što ste objavili? Jedno veliko NIŠTA.“
S druge strane, postoje i tekstovi u kojima se ženska golotinja naziva nerevolucionarnom i da je potrebno nešto i pokriti da bi postalo provokativno. U broju iz 1988. naišla sam na zanimljiv osvrt Damira Strugara na golotinju, u kojem se na povećanje prikaza golotinje u omladinskom tisku, i u tisku općenito, gleda kao na „svlačenje simbola, zapravo trajno nedodirljivih kategorija što se najčešće nazivaju tabu-temama“, s čime sam se složila tijekom analize.
Osim muške i ženske golotinje, pisalo se i o ravnopravnosti i obrani žena. U travanjskom broju iz 1986. Duška Jovanić navodi kako je „seks u nas vrlo kratko bio posve muška stvar i vrlo brzo je postao opće dobro“ te kako su i žene kupovale i čitale erotske časopise. U članku iz broja iz 1988. godine vrlo je oštra obrana žena kroz borbu protiv tradicionalnih vrijednosti i patrijarhata, a Nina Ožegović kao rješenje nudi sljedeće: „I sve dok se ne promijeni svijest o vlastitom tijelu i seksu, neće se promijeniti odnos prema ženskom tijelu. Ono će imati ulogu košarice za uštrcavanje sperme, dok će muško biti slavljeno kao junačko uporište za dobivanje rana.“
S godinama raste broj feminističkih tekstova i uvode se teme koje ženu sagledavaju na različite načine (npr. tekstovi o pobačaju, kontracepcijskim pilulama, medicinski tekstovi, modni i dr.), a ne samo kao seksualni objekt ili predmet koji bi se trebao oblikovati prema željama muškaraca. Ipak, kao što je i očekivano s obzirom na vrstu časopisa, prevladava ton obrane pornografije.
U broju iz 1987. u tekstu Ljube Stojića saznajemo kako se u SFRJ pojavio tip nove žene koja je i emancipirana i privlačna. Osobito je važan tekst “Poruka kitonošcima” iz 1990., koji se može smatrati svojevrsnim feminističkim propornografskim manifestom, u kojem Sabine Cadgevic brani Kensingtonske dame, društvo svojih prijateljica koje je okupila u 70-ima, a koje su se nalazile kako bi otvoreno razgovarale o seksu i ženskoj seksualnosti.
Cadgevic pokušava objasniti da one ne mrze muškarce, već im žele dati do znanja da ono što rade ženama nije dovoljno: „Slutimo da je kultura penisa muški izum iz jednog ranijeg doba, kad je plodnost bila od središnjeg značaja za opstanak vrste. Otud je razumljivo što je penis još uvijek važan predmet za pokazivanje, ali dok on umnogome uvećava zadovoljenje svog posjednika, ispunjenju ženskih želja nudi relativno malo.“
Feministički stavovi prema pornografiji
U svojoj analizi oslanjala sam se na podjelu feminističkih stavova o pornografiji prema Wendy McElroy, koja razlikuje tri kategorije: antipornografske, liberalne i propornografske feministkinje. Prema Ciclitiri, djelovanje antipornografskih feministkinja smješta se u 1970-e godine, a njihove predstavnice bile su Catharine MacKinnon i Andrea Dworkin. Feona Atwood kao najočitije tvrdnje antipornografskih feministkinja ističe izjednačavanje seksualnih prikaza žena s objektivizacijom i seksualnim nasiljem, ali ističe kako „antipornografski pristup ostaje važan zbog načina na koji naglašava potrebu da se istraže slike koje konstruiraju spol i rod na načine koji mogu biti neprijateljski prema ženama.“
MacKinnon piše kako iz pornografskoga iskustva muškarci žele izmučene, ponižene, degradirane, oskvrnute, ubijene ili u mekoj pornografiji uvijek dostupne žene te kako pornografija „konstruira žene kao stvari za seksualnu upotrebu i konstruira svoje konzumente takvima da očajnički žele posjedovanje i surovost i dehumanizaciju“. Najviše se ističe i objektivizacija žena, pretvaranje žena u proizvod te mušku slobodu u suprotnosti sa ženskom šutnjom koju propagira pornografija. Prema Ivanu Landripetu, činjenica je kako brojna istraživanja nisu dokazala vezu između dostupnosti, odnosno konzumiranja pornografije i nasilnog ponašanja.
Djelovanje liberalnih feministkinja, prema McElroy, smješta se u 1960-e godine, nastavno na feministički pokret koji se borio za jednakost muškaraca i žena, a ravnopravnost nisu htjeli postići rušenjem tadašnjeg sustava, već njegovom promjenom. One podupiru pravo na pobačaj, u toku su s pornografijom, ali su u velikom dijelu prihvatile i ideološke stavove antipornografskih feministkinja budući da su „spremne žrtvovati slobodu govora za veće dobro u zaštiti žena“.
Propornografske feministkinje staju u obranu pornografije i tvrde kako i žene konzumiraju pornografiju i uživaju u njoj. Najhrabrija je sama Wendy McElroy, koja tvrdi kako „pornografija ide u korist ženama, i osobno i politički“, ali kako svaki izbor koji žena napravi u vezi svoga tijela mora imati legalnu zaštitu i poštovanje. Govori o povijesnoj povezanosti pornografije i zakona, o tome kako je pornografija sloboda govora primijenjena na seksualno područje, kako gledanje pornografije zapravo može spriječiti seksualno nasilje jer će muškarci svoje nagone usmjeriti ka pornografiji, te ističe važnost zakonitosti pornografije kako bi seksualne radnice bile zaštićene.
McElroy osporava tri glavne optužbe pornografije od strane antipornografskih feministkinja, a to su da: 1) pornografija degradira žene, 2) vodi prema nasilju nad ženama i 3) da je i sama nasilje. Smatra kako svaka žena ima pravo definirati što je za nju degradirajuće, a što oslobađajuće, zatim kako se stručnjaci ne slažu da postoji povezanost između konzumacije pornografije i seksualnog nasilja, te iz vlastitog iskustva navodi kako nijedna žena iz svijeta pornografije koju je intervjuirala nije navela da je na to bila prisiljena.
Novi jugoslavenski feminizam – mudolozi i smrtni grijesi feminizma
Drugi i najpoznatiji val feminizma na Zapadu, prema Žimbrek, najviše se veže uz 60-e i 70-e godine, a doživio je niz pobjeda „koje su uključivale zakone o jednakim plaćama i obrazovanju, građanskim pravima, dostupnosti kontracepcije i prava na pobačaj“. Počinje se gasiti 1980-ih zbog feminističkih ratova oko pornografije, dok se o drugome valu u SFRJ može govoriti tek oko 1985. ili 1986. godine, kako piše Lóránd u svojoj knjizi Feministički izazov socijalističkoj državi u Jugoslaviji.
Todorović-Uzelac u knjizi Ženska štampa i kultura ženstvenosti (1987.) piše o dvama paralelnim procesima tijekom poslijeratne emancipacije žena u SFRJ: „partizanka, udarnica, izjednačena sa muškarcem, negirala je ženstvenost kao ostatak malograđanske prošlosti“, a istovremeno je „žena-radnica-majka preopterećena obavezama i nedovoljno društveno zaštićena“.
Isto tvrdi i skupina autorica Ženskog biografskog leksikona kada pišu o višestrukosti ženskih identiteta te o socijalizmu koji ima dva lica: „ženama je po prvi puta omogućio pravo političkog odlučivanja, pravo zarađivanja i zaposlenja, kao preduvjete za emancipaciju, ali ih je istovremeno i razočarao, dopuštajući im da se emancipiraju, a istodobno ne poimajući potrebu za emancipacijom muškaraca.“ Iz toga razloga jugoslavenske feministkinje drugoga vala kreću u borbu za davno obećanu ravnopravnost.
Iako jugoslavenske feministkinje preuzimaju pojmove i značenja iz zapadnog feminizma, prema Lóránd, one stvaraju svoju verziju – „novi jugoslavenski feminizam“ koji je „surađivao s državom i istodobno je kritizirao“. Ističe se i razlika jugoslavenskog feminizma od ostalih istočnih feminizama, a to je „da su jugoslavenske feministkinje pokušale uvući državu u dijalog umjesto da je odbacuju samu po sebi“. Najvažnije su akterke Slavenka Drakulić, Vesna Pusić, Vesna Kesić, Sofija Trivunac, Lydija Sklevicky, Gordana Cerjan-Letica, Rada Iveković te Nadežda Čačinović.
Nije čudno što su se u većini slučajeva jugoslavenske feministkinje drugog vala slagale s radikalnim zapadnima budući da SRFJ institucionalno nije riješio probleme žena u području zdravlja i (seksualnog) nasilja, a čemu su zapadne radikalne feministkinje velikim dijelom posvetile svoju borbu. I Slavenka Drakulić i Vesna Kesić slažu se oko toga da je pornografija štetna za žene, ali tvrde da bi cenzura bila štetnija od liberalizacije, a građanski moral koji propagira Partija smatraju jednako štetnim za žene, piše Lóránd.
O pornografiji kao oslobađajućoj piše i Biljana Žikić, koja pokušava demonstrirati „kako je seksualna sloboda postala semantički povezivana s liberalizacijom i progresom i kako su gola ženska tijela funkcionirala kao simboli progresivnosti Jugoslavije“. S jedne se strane možemo složiti sa stavom Slavenke Drakulić i ostalih feministkinja toga doba koje osuđuje golotinju ženskih tijela u pornografskim časopisima (i ostalim medijima) te je smatraju omalovažavajućom, seksističkom te obilježenom tradicijom. Istovremeno, možemo shvatiti i stav Igora Mandića koji na pornografiju gleda kao na oslobađajuću. S obzirom na vremenski i društveni kontekst, pornografija je kao pop-kulturni proizvod Zapada smetala Partiji te je imala buntovnu funkciju, a gola tijela žena koje su svojevoljno pristajale na taj čin bile su odgovor tradicionalnom društvu koje ženama nije pružilo obećanu ravnopravnost.
Tematska analiza – novinski članci vs. erotske priče
Konačno dolazim do samih rezultata tematske analize 19 brojeva časopisa Erotika. Korpus istraživanja čine sve izjave o ženama iz istraživanih brojeva izvađene iz novinskih članaka i erotskih priča. Moja je pretpostavka bila kako će se o ženama negativnije pisati u erotskim pričama i da će teme proizašle iz njihove analize biti značajno negativnije od onih proizašlih iz analize novinskih članaka.
Podijelila sam prikaze žena u dvije glavne teme: negativni i pozitivni stavovi prisutni u novinskim člancima i erotskim pričama. U negativnim prikazima žene su svedene na objekte, prikazane kao žrtve ili vrijeđane, dok se pozitivni stavovi kreću oko obrane žena, osobito onih otvorenijih oko svoje seksualnosti, tj. „novih žena”. Erotske priče, međutim, idu korak dalje – njihovi su negativni prikazi žena brutalniji i okrutniji od onih u člancima, što pojačava feminističke strahove drugog vala.
„Sa ženama ima i mnogo drugih nevolja, tvrde muškarci: nervozne su i nepredvidive, čangrizave i vole ogovaranja, a o tome kako se ponašaju kad imaju ‘periodu’ ne treba ni govoriti. Zbog svih ovih ‘razloga’ prednost pred kadrovskim komisijama imat će i imaju, bez sumnje, muškarci.“
„Mogla bi mi bar zabaviti prijatelje. – Odgurne je tako da je zateturala i pogleda Paula i Johna. – Zabavite se, momci! Znam da je odavno želite i zavidite mi. Evo, dajem vam je. (…) – Dajem vam je! – vikne on ljutito. – Nećete me, valjda, uvrijediti i odbiti dar? – zareži.“
„Ona je bila tipična ženka, prodorna pogleda, obilnih oblina i usana koje jebežljivo podrhtavaju u blizini muškarca.“
„Bruna mi je poslije pričala da mu se nije digao, ali ja nikad nisam vjerovao u priče problematičnih žena, koje su uvijek tvrdile kako se frajerima ne diže. Čak i najordinarnija kurva reći će za frajera da mu se ili nije digao ili da je već svršio u hlače.“
Dok jedni tekstovi serviraju objektivizaciju, omalovažavanje i nasilje, drugi donose poneki pozitivan prikaz žena, iako je takvih primjera u erotskim pričama znatno manje. Ove rijetke pozitivne slike žena važne su jer se pojavljuju u vremenu u kojem je Partija ženama formalno „dala ravnopravnost”, ali ih zapravo očekuje na istim starim, „pristojnim” mjestima.
„Bude li imao ulogu koja će mi odgovarati, prihvatit ću je bez oklijevanja. Ali ne želim da on traži film za mene. No to se neće dogoditi. I on se ponosi time što sam uspjela vlastitim snagama i nikad ne bi učinio išta što bi moglo izazvati sumnju da me on gurao.“
„Većina industrijskih proizvoda reklamira se tako da su oni isključivo ženski proizvodi. Jednostavno: ono što se reklamira nema duhovnog srodstva, nema zajedničke veze, kao ni ove grudi s pićem koje traže kupca.“
„Društva u kojem je žena još uvijek svojevrsna domaća životinja. Pretjerujem? Ma nemojte? A zašto je onda ideal nevjeste uvijek mlado i obavezno neiskusno (nevino) djevojče. Po mogućnosti s potvrdom, molim! Upravo zato što ju se tako najlakše dresira da bez pogovora radi sve što se od nje traži.“
„Sama sebi bila je dovoljna. Nije sumnjala u svoju moć i vrijednost. Nije joj bila potrebna podrška vratnice ili tuđa, recimo, muška ruka.“
Ne mogu reći kako su pozitivni primjeri koje sam pronašla primjeri savršene ravnopravnosti i osnažene žene, ali s obzirom na to da pornografija za žene praktički nije postojala do 80-ih godina, moram primijetiti kako postoje i prikazi žene kao seksualno aktivne, seksualno zainteresirane te u ponekim primjerima i seksualno i intelektualno nadmoćne muškarcu, što dotad nije bio slučaj. Odnosno, pojavljuje se nova žena koja može mijenjati (seksualne) prikaze žena i aktivno sudjelovati u njima.
Zaključno, nema jednostranog prikaza žena u časopisu Erotika budući da se o njima pisalo i pozitivno i negativno. Svakako je potrebno istaknuti raznovrsnost prikaza u pornografiji jer se na žene više ne gleda samo kao na objekt žudnje, već su one, pogotovo u člancima, inteligentna i sposobna bića jednaka muškarcima. Jugoslavenske se feministkinje tek krajem 80-ih počinju boriti za prava koja su na Zapad stigla mnogo ranije. Novinari i urednici Erotike, osim što su preuzeli fotografije nagih žena i strukturu članaka sa Zapada, usvojili su i neke napredne poglede na društvo, uključujući i položaj žene.
Upravo zbog toga priklanjam se stavovima propornografskih feministkinja koje se protive cenzuri. Slažem se da jedini način za promjenu objektiviziranog prikaza žena u pornografiji leži u aktivnom sudjelovanju žena u stvaranju sadržaja i preispisivanju žanra. Svaka žena treba imati pravo odlučiti što je za nju ponižavajuće, a što oslobađajuće. Ono što je Erotika skrivala među stranicama, danas je svima dostupno u dva klika, no osamdesete su nam ipak dale jedno upozorenje: svijet se uvijek trudi kontrolirati žensku slobodu. I dok „klečavci“ zauzimaju trgove, vrijeme je da osvijestimo da nam nitko ne može oduzeti pravo na užitak – niti pravo na vlastito tijelo.
Popis literature:
- Atwood, Feona. 2004. Pornography and objectification: Re-reading „the picture that divided Britain“.
- Ciclitira, Karen. 2004. Pornography, Women and Feminism: Between Pleasure and Politics.
- Dijanić, Dijana; Merunka-Golubić, Mirka; Niemčić, Iva; Stanić, Dijana. 2004. Ženski biografski leksikon: Sjećanje žena na život u Jugoslaviji.
- H.M. 2016. Na ovo je drkala Jugoslavija. Index.hr.
- Jelinić, Berislav. 2020. SANADER JE OD PRODAJE EROTSKIH FOTOGRAFIJA Startu mogao zaraditi 2500 eura, a ne bogatstvo. Nacional.
- Jovanić, Duška. 1986. Kitica sa crvenom mašnicom. Erotika.
- Landripet, Ivan. 2005. Utjecaj pornografije na seksualno nasilje u Hrvatskoj: analiza javnih kriminalnih statistika.
- Lóránd, Zsófia. 2020. Feministički izazov socijalističkoj državi u Jugoslaviji.
- MacKinnon, Catharine A. 1989. Sexuality, Pornography, and Method: „Pleasure under Patriarchy“.
- McElroy, Wendy. A Feminist Overview of Pornography, Ending in a Defense Thereof.
- Todorović-Uzelac, Nada. 1987. Ženska štampa i kultura ženstvenosti.
- Žikić, Biljana. 2010. Dissidents Liked Pretty Girls: Nudity, Pornography and Quality Press in Socialism.
- Žimbrek, Ivana Mihaela. 2014. Vodič kroz pravce i valove u feminizmu za početnice/ke. VoxFeminae.
