Odnos između feminizima i pornografije ljubavna je priča kao ispala iz najdramatičniji šundovskih filmova. S jedne strane tu su feministice koje ne žele imati apsolutno ništa s pornografijom jer smatraju da je ona inherentno mizogina i da se seksualni rad kosi sa svim principima feminizma koje pokušavamo održati. S druge strane stoje one koje je žele gledati (i koje se, još važnije, ne boje priznati da je gledaju), možda čak i glumiti u njoj, i koje smatraju kako pornografija nije sama po sebi mizogina, već ju društvo takvom čini, te da se u tom žanru može pronaći prostor za užitak bez srama, pa čak i subverzivni otpor.
U duhu te naizgled besmrtne rasprave, na Filozofskom fakultetu održana je tribina “Feminizam i pornografija: Ljubavna priča” u organizaciji LGBTIQ inicijative Fakulteta, AUT. Sudjelovali su Asja Bakić s mufa, pjesnikinja i pornoaktivistica, Mario Kozina, filmski kritičar i stručnjak za porno žanrove sedamdesetih, i Anja Plazonja, studentica ruskog i komparativne književnosti, a moderirala je Marta Šušak. Govorilo se o porno chicu sedamdesetih i osamdesetih, o počecima i razvoju heteroseksualne i homoseksualne pornografije, Vragu u gospođici Jones i Dubokom grlu, a govornici su se pomalo dotakli i te neuhvatljive zvijeri: feminističke pornografije, iako se do kraja rasprave nije uspio postići konsenzus o tome postoji li ona ili su takvi filmovi i dalje samo utopija.
U smislu suvisle rasprave o tome što čini pornografiju feminističkom i možemo li uopće govoriti o “feminističkoj pornografiji” ili je to puki oksimoron, tribina je razočarala, ali svaka čast trudu sudionika. Možda zbog kasnog sata ili frustracija izazvanim hirovitim mikrofonima, nije razvijena kvalitetna rasprava o stanju u kakvom se pornografija nalazi danas. Istina je da se na pornografiju gleda s iznimno negativnim predrasudama, što je jedan od razloga zašto patimo od nedostatke kvalitetne feminističke analize porno filmova i art uradaka koji posuđuju pornografske elemente.
Američke sedamdesete bile su zlatno doba pornografije jer su tada redatelji pornografskih filmova, osim što su snimali stvari namijenjene napaljivanju gledatelja, pokušavali sve moguće kako bi istražili s čime se sve mogu izvući pred cenzorima i prikazati što eksplicitniji seks bez da završe na sudu.
A u kojem smjeru pornografija ide danas? Možemo li govoriti o renesansi porno chica, s obzirom na to da gledamo filmove kao što su Von Trierova Nimfomanka? Normaliziramo li seks, ili smo još uvijek kao društvo previše frigidni da bismo u mainstream filmovima gledali genitalije umjesto strateški pozicioniranih sjena, plahti i jastuka?
Nedavno je ekipa iz Naked Sworda, jedne od najprominentnijih stranica gay pornografije koji se vole nazivati “HBO-om gay pornjave”, objavila kako se planira probiti u mainstream novim uratkom Travisa Mathewsa, In Their Room: Berlin. Ako niste čuli za Mathewsa, čuli ste za Jamesa Franca, koji je s Mathewsom napravio dokumentarac Interior. Leather Bar, predstavljen na prošlogodišnjem Sundanceu. Iako se koncentrira na gej pornografiju, feministi i feministice ne bi trebali zaobići Interior. Leather Bar, zbog toga što također istražuje heteronormativnost i društvenu percepciju seksa.
“Ne sviđa mi se što sam odgojen razmišljati na određen način. Ne sviđa mi se što shvaćam kako je moj mozak iskrivljen zbog toga kako je svijet oko mene posložen. Svijet oko mene je heteroseksualan i normativan. I to mi je jebeno usađeno u mozak. U svakoj reklami za WC papir su muškarac i žena koji žive zajedno, i svaka ljubavna priča bavi se frajerom koji želi biti s curom, i bit će sretni jedino ako zajedno odšeću u zalazak sunca. Dosta mi je toga”,
kaže James Franco u Interior. Leather Baru. Sviđao vam se ili ne, James Franco ponekad govori jako pametne stvari.
Pokušaji porno zvijezda i zvjezdica da se probiju u “prave” filmove nisu neka novina i još uvijek su relativno uobičajena stvar, tako da je nedavno James Deen odglumio svoj prvi ne-sasvim-porno film, erotski triler The Canyons nasuprot Lindsay Lohan. Ako je James Deen porno zvijezda, onda je Stoya porno galaksija. Filmove snima od 2007. godine, što je duga karijera za pornografsku industriju, a njezini članci objavljivani su u Guardianu, New York Timesu i na Viceu. Osim glume, okušala se i u režiji.
“Kao redateljici važno mi je koristiti odrasle porno glumice koje u svakom pogledu kontroliraju vlastitu seksualnost i znaju što vole, a što ne vole. Žene koje su sposobne reći ne i entuzijastično reći da. Bilo mi je važno prikazati raznolike vrste seksa s obzirom na atmosferu i na stvari koje se u sceni događaju, i drugačije odnose moći. Nisam samo htjela da ovaj puta žena bude na vrhu, a drugi puta muškarac. Htjela sam ići dublje od toga”,
rekla je u intervjuu s Neilom Gaimanom za časopis Oyster.
U prošlogodišnjem članku za Vice, u kojem je pisala o feminizmu i pornografskoj industriji, Stoya je rekla kako je njezina politika feministička, ali njezin posao nije.
“U pornografskom materijalu u kojem glumim ništa namjerno ne potpomaže feminizmu. To je naprosto površna zabava koja zadovoljava jednu od najprizemnijih ljudskih želja. Pornografija postoji i ne ide nikamo u skoroj budućnosti. Mislim da nije inherentno osnažujuća niti oslabljujuća. Dolazak na set i obavljanje posla kojeg radim nije feministički čin”, napisala je tada.
Pornografija je ono čime je mi sami, mi gledatelji, ali i glumci i redatelji, napravimo. Pornografija, sama po sebi, nije mizogina, ali društvo u kojemu opstaje jest – i pornografija, barem mainstream pornografija, to koristi za vlastitu monetarnu dobit. Ima smisla, pogotovo u vrijeme interneta kada je sve lakše (ilegalno) pronaći besplatan, kvalitetan pornografski sadržaj koji odgovara i najopskurnijim fetišima. Postoje elementi koji čine pornografiju feminističkom, postoje i uradci koji se nazivaju feminističkim kao što je film Crash Pad i istoimena web serija inspirirana njime, ali kao što nije ni mizogina, pornografija u svojoj suštini nije ni feministička. Porno filmovi pripadaju gledateljima. Pripadaju društvu. Autorova namjera nije sve, i makar snimili najviše feministički porno uradak koji je queer na n-tu, ne može se kontrolirati tko takve filmove gleda, kako ih interpretira i poistovjećuje li se sa sudionicima jer imaju slična tijela ili su iste seksualne orijentacije ili rodnog identiteta, ili ih pak fetišizira.
Pornografija je puna paradoksa, i rasprave o njoj često su pravo minsko polje – ali rasprave moraju postojati.
Ne smijemo se bojati seksa, pa se ne smijemo bojati ni pornografije niti razgovora o njoj. U zemljama kao što je Hrvatska, u kojima je seks koji nije reproduktivan izrazito tabuiziran, gledanje pornografije je politički čin, pa je i razgovor o pornografiji politički čin. Pa budimo onda političke životinje. Razgovarajmo, analizirajmo.
Predrasude prema alternativnom seksualnom izražavanju i seksualnim radnicima nasljeđa su patrijarhata – riješimo ih se. Stavimo seks u mainstream kina, i neka to ne bude samo privilegija jednog Von Triera ili Franca i ekipe. Neka ljubavna priča između feminizma i pornografije dobije sretan kraj.
