Objavljeno

Serija ‘The Ascent of Woman’ i zašto ne bismo trebali/e ograničiti žensku povijest

U eseju Svoj vlastiti prostor iz 1929. godine Virginia Woolf zamislila je da je Shakespeare imao sestru, nadarenu mladu ženu po imenu Judith. Baš kao i njezin brat, Judith je pobjegla u London s namjerom da postane glumica. Međutim, za razliku od svoga brata, ona ne dobiva priznanja i nove ponude za svoj rad, već se susreće s podsmjehom i poniženjima zbog toga što je žena.

Njezina priča završava neželjenom trudnoćom, samoubojstvom i grobnicom bez natpisa „na nekom velikom raskrižju gdje danas stoje autobusi.“ Judith predstavlja simboličnu figuru žene u europskoj kulturi, žene koja je osuđena na anonimnost zbog svog spola.

U BBC-jevoj seriji The Ascent of Woman, sveučilišna profesorica Amanda Foreman trudi se izvući žene iz anonimnosti, i to ne samo one iz europske, već i svjetske povijesti. Kroz dosad snimljene četiri epizode, Foreman istražuje položaje žena u različitim društvima: od nomadskih naroda u stepama preko carstava Dalekog i Bliskog istoka pa sve do europskih revolucija.

Serija se većinom bavi problemom ušutkivanja žena. Sumerski zakoni koji su osuđivali žene koje su govorile na kaznu izbijanja zubi vode nas sve do Napoleonova zakonika koji je ženama zabranjivao govore. Raspravlja se o različitim sredstvima ograničavanja žena koji su ujedno bili i simboli muškog vlasništva nad njima, primjerice velovima, podvezivanju ženskih stopala u Kini, nošenju kimona.

Ipak, Foreman entuzijastično tvrdi da ovo nije cijela priča. Žene su kroz povijest povlačile poteze koji su ugrožavali patrijarhalne ideje reda. Serija The Ascent of Woman želi ispričati te priče.

Da bi to i postigla, serija se fokusira na živote izuzetnih žena – liderica, vladarica, umjetnica i intelektualki koje su, kako Foreman tvrdi, mijenjale društva u kojima su živjele. Kroz razgovore sa ženama i muškarcima diljem svijeta o tome na koji se način danas percipira izuzetne žene iz povijesti, serija povezuje njihove tadašnje uspjehe s današnjim shvaćanjem položaja žena u društvu te tako tvrdi da je povijest žena zapravo povijest ženskog oslobođenja.

Izuzetne žene

Uključiti žene u globalni historijski narativ nesumnjivo je izuzetno važno. Ipak, postoje ozbiljni problemi s pristupom o izuzetnim ženama, jer se njime riskira ograničiti žensku povijest.

Kod izbora izuzetnih žena postavlja se pitanje. Treba li se bizantsku caricu Teodoru ili Hildegard iz Bingena zaista spasiti od anonimnosti? Pobuna koju su u Vijetnamu povele sestre Trung protiv kineske vlasti 41. godine n.e. vjerojatno nije dobro poznata u Hrvatskoj, ali to odražava geografsku, a ne rodnu kratkovidnost. Razgovori sa ženama iz Vijetnama pokazuju da je priča sestara koje su bile vojni i politički vođe dobro pamćena, a sestre cijenjene.

Nisam niti sigurna da su primjerice egipatska kraljica Hatšepsut ili Wu Zetian, kineska carica iz dinastije Tang, onakve kakvima ih Foreman prikazuje – kao žene koje se suprotstavljaju patrijarhalnim normama. Obje su njegovale imidž ‘muževnih’ vladarica, prihvativši simbole i titule muškaraca kako bi vladale. Iako su obje, baš kao i engleska kraljica Eizabeta I, vladale u vremenima umjetničkih ostvarenja, njihov se utjecaj na to područje čini ograničenim. Naposljetku, serija se bavi onime što je rekao Shakespeare, a ne njegova sestra.

Neizravno ušutkivanje žena

Iako posebne, priče obrađene u seriji ne uspijevaju govoriti u ime većine žena, onih čije se glasove teže čuje zbog njihova klasnog položaja. Fokusirajući se toliko na patrijarhalne sustave koji su željeli kontrolirati žene, serija ih i sama ušutkava.

Primjerice, u trećoj epizodi, Foreman detaljno opisuje opresivne navode iz knjige o demonologiji engleskoga kralja Jamesa I, koja je poticala lov na vještice u 17. stoljeću, a čijih su 80% žrtava bile žene. Međutim, Foreman ne spominje suđenja u kojima su optuženi/e, podnositelji/ce žalbi i svjedoci/kinje davali iskaze. Iako su sudske procese vodili muškarci, detalji suđenja dali bi nam uvid u živote i borbe žena koje nisu bile dio elite toga doba. Taj dio ženske povijesti također treba biti ispričan.

Neizravno ušutkivanje ostalih žena, onih koje ne pripadaju povijesti žena koje su se iznimno trudile da postignu žensku jednakost, ograničava naše razumijevanje ženske povijesti koja je bogata i kompleksna, ispresijecana rasnim i klasnim pitanjima. Na taj se način također na priče iz povijesti privatne sfere gleda kao na povijest koja je manje važna od povijesti politike i javnog protesta.

U ovoj seriji nema mjesta za povijesti kao što su one iz studije Catherine Hall i Leonore Davidoff Family Fortunes. Ova utjecajna studija o „svijetu kakvim ga vidi provincijalna srednja klasa“ iz 1989. godine smješta žene ne samo u središte kućanstva, već i vjere te poslovnih poduhvata koji su bili osnovica britanskoga društva krajem 17. i početkom 18. stoljeća. Dok BBC-jeva serija The Ascent of Woman istražuje kulturnu i materijalnu povijest, priče o svakodnevici običnih žena ostaju neispričane.

Foreman svojom tezom zapravo osiromašuje povijest ženskog iskustva. Sve dok se na dnevnom redu popularne serije ne pojave intimne i obiteljske povijesti kao jednake onima javne i političke naravi, ženska povijest u cjelini ostat će u mraku.

Virginia Woolf 1929. godine tvrdila je da su anonimni pjesnici/kinje iz prošlosti, koji su napisali tolike pjesme nikad ih ne ispjevavši, zapravo bile žene. Žene su „spjevale balade i narodne pjesme, pjevušeći ih svojoj djeci, dok su šile ili u duge zimske noći“. Ako želimo upisati žensku povijest u povijest čovječanstva, trebali bismo poslušati i glasove anonimnih pjesnikinja.

Seriju možete pogledati ovdje.

 

Izvor: The Conversation

Prevela i prilagodila: Petra Cuculić


Povezano