Re-čitanka fem performansa ili sedam re-interpretacija i jedan re-performans nastala je u sklopu obrazovnog programa Centra za ženske studije u suradnji polaznica i predavačice Suzane Marjanić. Re-čitanka je, kako Marjanić naglašava, nastala kao “svojevrsna posveta svim izvedbama otpora u doba kada je tih otpora bilo sve rjeđe”. Naime, u ovom je kontekstu izuzetno važno naglasiti kako je feminizam izvršio velik utjecaj na strukturu i metodologiju suvremene umjetnosti mijenjajući izvedbene potencijale, odnosno čineći izvedbu kompleksnim vidom umjetničkoga aktivizma koji svoje problemske fokuse ostvaruje kroz perspektive različitih subjekata i koji je uvijek u uskoj vezi sa svojim teorijskim počelima, ali i političko-ideološkom pozadinom.
Upravo stoga smo s Nedom Novosel, Leopoldom Rupnikom, Zoranom Unković te Suzanom Marjanić porazgovarali o motivaciji za izradu re-čitanke, njenim političkim/aktivističkim dosezima te ulozi otpora u umjetničkoj revoluciji.
Odakle se stvorila ideja? Kako ste krenuli/le s realizacijom? Što vas je motiviralo?
Neda: Unutar ‘dadaističkog’ kolegija Umjetnost performansa i kinizam: feminizam Suzana je obrađivala temu umjetnosti performansa, izvedbe otpora, reperformansa i uvoda u feministički performans. Za ‘domaću zadaću’ trebali smo ukratko izložiti svoju reinterpretaciju feminističkoga performansa po izboru, uzevši u obzir njegovo takoreći pozicioniranje u naš aktualan kontekst (s obzirom na ‘rušenje’ vremensko-društveno-kulturno-geografskih okvira orignalnoga performansa; s naglaskom na svevremenski potencijal reinterpretacija). Kolegica Božica Malbašić i ja odlučile smo se za remix reinterpretaciju dvaju performansa u obliku reperformansa koje smo odlučile izvesti kao iznenađenje za Suzanu i cijelu grupu. Uz odlična izlaganja Roberte Nikšić, Leopolda Rupnika, Anite Prše, Zorane Unković, Tamare Čuček i Branke Vierde nastala je čitanka. Suzana i ja odradile smo lekturu i korekturu, a zaslugom Andreje Gregorine i Centra za ženske studije rečitanka je oživjela, tiskana u nekolicinu primjeraka.
Zorana: Femperformansi koje smo sa Suzanom reinterpretiralie tijekom kolegija pokazali su se mahom izrazito socio-politički osjetljivima, aktualnima i kritičnima, a daljnje reinterpretacije dobile su svoj smisao u praktičnom i pragmatičnom produžetku našeg, do sada već opširnijeg, teoretskog razumijevanja feminizma. Feministički performans je, u ovom slučaju, prema umjetničkoj teoriji ono što je aktivizam prema feminističkoj teoriji. Bilo kakav oblik socijalno-angažirane umjetničke discipline odličan je materijal za reinterpretaciju i popularizaciju.
O kojim se točno re-interpretacijama performansa radi? Koje autorice/e ste obrađivali/le i zašto?
Leopold: Radi se o re-interpretacijama performansa Waiting – Faith Wilding, Hairoism – Oreet Ashery, We Love Each Other But Not So Much So As To – Angelika Fojtuch, Vacuum – Raede Saadeh, Cut Piece – Yoko Ono, Triumph of Fragility (Part Two of Trilogy) – Natalie Pershina/Olga Egorovea te kombinaciju re-interpretacije i re-izvedbe performansa Electric Dress – Atsuko Tanaka te Semiotics of the Kitchen – Martha Rosler koja je rezultirala performansom Christmas Dress + neplaćeni kućanski rad + višestruka opterećenost žena Božice Malbašić i Nede Novosel. Odabir performansa i autorica bio je na vlastitu ruku autorica tekstova te je stoga pridodalo jedinstvenosti re-interpretacija.
Zorana: Izabrala sam meni vrlo zanimljiv performans pod nazivom Vacuum palestinske umjetnice Raede Saadeh koja se u svom radu često bavi propitivanjem fenomena granica kao fizičkog, kulturalnog i/ili topografskog fenomena. Uz politički kontekst kojeg nam umjetnica nudi u svom performansu Vacuum u vidu propitivanja topografskih fenomena granica, ona se ovdje direktno dotiče i rodne podjele rada. Usisavanje koje spada u privatnu sferu, tj. sferu ‘ženskog’ neplaćenog rada, ona iznosi u javni prostor i time otvara prostor za mnogobrojne re-interpretacije i čitanja. To, uvijek aktualno pitanje (mnogobrojnih) rodnih podjela, dojmilo me se kao odlična tema za reinterpretaciju.
Vacuum – Raeda Saadeh
Jedna od osnovnih praksi feminističkih povjesničara/ki umjetnosti trebalo bi biti nanovo iščitavanje i reinterpretacija već prezentiranih sadržaja. Upravo to ste i napravili/le re-interpretacijom sedam perfromansa. Što su takva nova čitanja donijela?
Neda: Jednostavno bih rekla da takva čitanja upravo donose neka nova čitanja ili način čitanja ili općenito poziv za novim čitanjima ‘pročitanoga’, ‘viđenoga’. Uz to mislim da čitanja nisu donijela neke nove, dosad nespominjane ili nepoznate teme, ali tendiraju nametnutu žensku (kao i mušku) društvenu stvarnost prikazati globalnim problemom, sveprožimljućim i aktualnim, koji povezuje različite varijacije na istu temu/teme koje bismo morali ‘učiti’ prepoznavati oko sebe, u Hrvatskoj, Japanu, Rusiji, Pakistanu, SAD-u.. .i kreirati mehanizme otpora.
Zorana: Reinterpretiranja već prezentiranih sadržaja poput feminističkih performansa čine odličnu platformu za revalorizaciju prezentirane kritike u njenom novom suvremenom kontekstu. Bolno nam ukazuje na neke, nažalost, nepromijenjene rodne paradigme i aktualizira važna rodna, klasna pitanja i odnose.
Svjesno naglašena interpretativna linija čitanke svakako je ideja tj. izvedba otpora. Kako se manifestira umjetničko/politički otpor te gdje ga uočavamo u vašim re-interpretacijama?
Leopold: Budući da smo na predavanju spominjale/i vlastite motive odabira feminističkih performansa koje želimo re-interpretirati, mislim da je svaka/i od nas individualno odabrala/o nešto u čemu se najbolje nalazi i s čime se može identificirati i u čemu vidi svoj otpor. Ne mogu pričati u ime svojih drugarica, ali osobno sam odabrao svoj feministički performans jer sam nesvjesno u toj monstruoznoj nakupini dlaka koju je činilo tijelo umjetnice vidio svoj otpor prema stereotipnom promatranju muškaraca i kako se ja kao muškarac koji ne nosi tradicionalne maskuline markere, uključujući i često hipermaskuliziranu dlakavost, želim i dalje identificirati kao muškarac bez nametanja društvenih konstrukta o tome kako bih trebao izgledati, kako bih se trebao ponašati i kakvu bih društvenu ulogu trebao izvršavati da zadovoljim zajednicu oko sebe
Zorana: Rekla bih kako je naša kompletna fem-čitanka manifestacija umjetničko/političkog otpora. Svaki od odabranih performansa jasno je i svjesno obojan djelovanjem otpora, a isto tako je i svaki od njih interpretiran. Kroz svjesnost o heteronormativnosti, opresivnoj vladavini većine, s otporom spram patrijarhata i njegovog utjelovljenja u tradiciji koja održava status quo na svim društvenim i političkim razinama.
Hairoism – Oreet Ashery
Naslovnica čitanke ukrašena je goblenom/vezom Lauren Moreno, a zagovara ženska ljudska prava. Koji specifični set prava ste identificirale/li i prezentirale/li tijekom reinterpretacije performansa?
Zorana: Goblen kao naslovnica naše čitanke za mene je utjelovljenje feminističke ideje u njenoj cjelini. Kada govorimo o feminizmu, nema mjesta za biranje prava kojima pridajemo prednost. Svaka od reinterpretiranih umjetnica i njihovi radovi bave se nekim od gorućih pitanja feminističkog pokreta, pa je tako i naš goblen podsjetnik kako žene (u ovom slučaju predstavnice marginaliziranih) ne trebaju usvajati zakonitosti djelovanja heteronormativnog društva da bi imale svoja fundamentalna prava već da svojim djelovanjem promijenimo patrijarhalne društvene postavke. Naravno, kakva bi to revolucija bila bez da se u procesu dobro i ne provedemo!
Neda: Iz prethodno pobrojanih tema otpora, jasno je da nije riječ o zagovaranju specifičnoga seta ženskih ljudskih prava, nego više o cijelom spektru prava koja pritom ne isključuju i kritiku nametnutih muških obrazaca, stereotipa..
Osim ženskim ljudskim pravima u fem-čitanci se bavite i problemima maskuliniteta, estetikom ružnog, nacionalizmima, granicama, sramom, ekologijom…? Koliko je važna feministička uključivost za promišljanje svakodnevlja, kao i za feminističke strategije/politike otpora?
Leopold: Uključivost je prema mom mišljenju stup feminizma. Cilj feminizma je, smatram, da sve marginalizirane i potlačene skupine okupi u frontu i da se ujedinjenim snagama borimo protiv opresivnih sila. Zbog toga je sjajno što je korpus radova sadržanih u fem-čitanci toliko raznolik i tematizira različite probleme s kojima se danas kao feministkinje/feministi susrećemo jer omogućava uvid u širi spektar naše borbe protiv patrijarhata na svim razinama – bilo to od specizma, rasizma, kapitalizma …
Zorana: Smatram kako je uključivost ključna stavka u strategiji djelovanja marginaliziranih društvenih skupina i pokreta otpora. Patrikularizacija se dešava, ne samo između pokreta nego i unutar njih samih, a to je upravo ono što doprinosi manjku organizacije, komunikacije i mogućnosti djelovanja na višoj socijalnoj razini. Takva partikularizacija među pokretima otpora savršeno odgovara aktivnom djelovanju kapitalizma na svim razinama. Kao feministi/kinje borimo se za vidljivost i prepoznavanje svih i svega onoga što nije dio norme, težimo ravnopravnosti i jednakim prilikama za sve, pa tako feminizam nikako ne isključuje ekologiju, antispecizam, propitivanje maskuliniteta (kao sredstvo perpetuacije čvrstih rodnih podjela), nametnutih estetskih ideala, granica u svakom svom pogledu, itd. Sva ta pitanja dio su feminističke teorije i prakse i upravo je uključivost ta koja doprinosi životu i aktivnosti pokreta!
Rad na fem-čitanci rezultirao je i jednom re-izvedbom koja govori o višestrukoj opterećenosti ali i diskriminaciji žena – o čemu se točno radi?
Neda: Kako smo kolegica Božica i ja japanski ‘električni’ kimono pretvorile u ‘električnu’ hrvatsku božićnu pregaču uz dodatak semiotike kuhinje? Mislim da je odgovor upravo već spomenuto prepoznavanje globalne kritike društvene stvarnosti, kako ženske tako i muške. Varijacija na temu kritike neravnopravne i diskriminirajuće tradicije koja prelazi s leđa na leđa žena, a nije krucijalna (kao ona s koljena na koljeno) za duhovno-nacionalni razvoj pripadnica/pripadnika nekoga naroda, neke kulture, nekog društva. U hiperboliziranom i paradoksnom obliku, Božica i ja prikazale smo ‘scenu’ poznatu iz naših sredina, uzevši elemente dvaju reinterpretiranih performansa. Pokušale smo na cijeli set ‘privatnih’ (da ne kažem ‘prirodnih’) problema ukazati spomenutom remix reizvedbom.
Performans ‘Christmas Dress + neplaćeni kućanski rad + višestruka opterećenost žena’ Božice Malbašić i Nede Novosel
Umjesto zaključka pitanje za Suzanu. U svom radu Feminističko kazalište/performans: moć izvedbe otpora navodiš kako se trebamo prisjetiti izjave Seana Cubitta koji navodi da u našem dobu, u Zapadnom društvu, ne postoji izvedba koja već sâma po sebi nije izraz komoditeta. U ovom slučaju ‘komoditeta’ za izrazom otpora. Znači li to da umjetnost nije/ne može biti politična te da je otpor komodificiran per se?
Suzana: U tom članku navedenu Cubittovu kritičkom konstativu o tome tko danas ima pravo na izvedbu koja nosi moć otpora nadovezala sam i aktivističku i politički usmjerenu, još radikalniju, kritiku Briana Holmesa koji smatra da unutar sustava umjetnosti, pri čemu se zadržava na vizualnim umjetnostima unutar galerijskoga, muzejskoga sustava, istinsko političko i društveno angažirano djelovanje nije moguće, te stoga svoj članak Liars Poker, Representation of Politics/Politics of Representation započinje subverzivnom rečenicom: “Kada ljudi govore o politici u umjetnosti, lažu”. Tako npr. i Damir Stojnić, a o čemu sam pisala u članku Oaze estetskoga aktivizma: Trokutov/i Antimuzej/i, negirajući, dakle, koncept angažirane, aktivističke umjetnosti, s obzirom na to da je upravo taj modus prema njegovu shvaćanju najpodložniji manipulaciji, kao umjetničke reakcije na danu situaciju u riječko-istarskom području ističe nekoliko (izo)utopijskih projekcija koje svrstava u sferu ‘ontološkog aktivizma’, odnosno u sferu, kako navodi, “umjetničkoga angažmana na razini promjene stvarnosti i svijeta”. No, tu odmah nadovezujem suprotno Holmesovoj negaciji umjetničke reprezentacije politike tvrdnju teoretičarke izvedbe Elizabeth Bell koja, što se tiče izvedbe otpora, otvara tri ključna pitanja.
Prvo pitanje: kakav je politički učinak izvedbe otpora na stvarnost? Nadalje, je li izvedba otpora pomoćna leća za razumijevanje otpora u kojemu se prolijeva stvarna krv i gube stvarni životi? I nadovezano na navedeno, zašto se ljudi uključuju u simboličke činove izvedbe otpora u kojima izlažu vlastite živote? No, tu možemo ponovo otvoriti pitanje o tome tko danas ima pravo na otpor, recimo, na izložbenu moć otpora u moćnim svjetskim galerijskim i muzejskim centrima?
