Objavljeno

Sanjivi pop protiv sunčanice

Potkraj prve dekade novog milenija, netom prije no što je sve počelo biti u znaku izblijeđenih fotografija i podjednako nedefinirane nostalgije, vječnim domom sunčane glazbe smještenom na zapadnoj obali SAD-a odzvanjali su razvučeni gitarski riffovi nerijetko popraćeni eteričnim ženskim vokalima. Pa, barem na underground sceni.

Kalifornijska psihodelija, predstavljena nizom otada zaboravljenih (Pocahaunted, Inca Ore…) i tek pokojim još uvijek aktivnim imenom (Sun Araw), te karakterizirana toplim i čak poprilično pitkim eksperimentalnim zvukom, tada je bila na vrhuncu.

Dok je dio suradnica prebjegao u isplativije vode (vjerojatno znate za Best Coast čija je Bethany Consentino bila članica Pocahaunted, dosta mračnija i danas dobro poznata Zola Jesus je osim vlastite buke nekoć snimala s LA Vampires, itd.), za scenu vjerojatno ključna izdavačka kuća Not Not Fun s vremenom se počela okretati prema elektronici, usput dobivši na prepoznatljivosti zahvaljujući izdanjima Peaking Lights, Marije Minerve i drugih.

Negdje u tom valu izvođačica našle su se i Leyna Noel a.k.a. Psychic Reality te Crystal Dorval a.k.a. White Poppy, u međuvremenu geografski i/ili izdavački napustivši okrilje scene na kojoj su započele karijeru i neplanirano spasivši istu.

Baš kada se činilo da “NNF estetika” lagano izumire, upravo su njih dvije iskoračile s novim albumima koji predstavljaju značajan napredak u odnosu na prethodna izdanja, kao i naznaku da se naizgled zastarjeli trend trebao tek ponešto obnoviti, konkretno ubrizgavanjem dobrodošle doze popa, elektronske glazbe i za sunčane dane uvijek pogodnih shoegaze zvukova.

Svoj novi album CHASSIS, Psychic Reality započinje pjesmom “Life Is Long” koja zvuči kao da bi se u svakom trenutku mogla pretvoriti u jako čudnu verziju popularne “Wicked Game”, odmah se zatim prebacujući na podjednako sjebani šlager “90 Regina”. Tek nakon tog uvoda otkriva se „plažni“ potencijal albuma, prvenstveno na “Island” čiji lijeni beat i reggae ritam u kombinaciji s nostalgičnom melodijom daju suvremenu, pomalo psihodeličnu inačicu “Tide Is High” Blondie. Ostatak albuma čini nekoliko dinamičnih undeground hitova (npr. “Bambini Art” i “Wet on Wet”) i čudnovatih balada poput očajničke “Harness” u kojoj Leyna Noel neočekivano zalazi na teren U.S. Girls.

Ako je prethodni album Vibrant New Age iz 2011. možda i imao više beatova, bio je također daleko manje pristupačan, točnije, više psihodeličan, izuzev decentno manijakalnog singla “Fruit “.

CHASSIS zvuči puno koherentnije, iako Noel nikada nije djelovala kao da previše drži do koherentnosti, i dovoljno lako probavljivo da se na njega mogu zakačiti čak i oni s dance/pop prošlošću koji slabo mare za ikakve psihodelije (provjereno!).

Ne radi se ni o kakvim radikalnim promjenama, tek o razradi zvuka kojima mnogie pokušavaju dati nekakvu stalnu formu, u čemu se Noel dokazala prilično uspješnom.

Nedavno objavljeni album White Poppy, Natural Phenomena, mogao bi doživjeti sličnu sudbinu kao i njen prethodni, eponimni LP – prolazak ispod radara popularnih medija i beskrajno preslušavanje među malobrojnim ali vjernim fanovima, kao što je uostalom slučaj s većinom izdanja Not Not Fun. Jedino što bi mu moglo pomoći da taj scenarij izbjegne su veća melodičnost pjesama i bolja prepoznatljivost iste kroz slojeve loopova i gitarske buke.

Singl “Confusion” odmah je dao naznačiti da je Crystal Dorval uočila glazbenu prazninu uzrokovanu što propadanjem što porastom popularnosti – samim time i pročišćavanjem zvuka – konkurencije na području sanjivog popa blago uprljanih gitara. Zbilja, početak “Midnight Sun” priziva jednu od istaknutijih dream-pop autorica posljednjih godina Tamaryn, prije negoli se dotična preobratila na synth-pop. Između popičnih trenutaka koji su istovremeno zarazni i opuštajući, Dorval uzme povremenu pauzu za koju ambijentalnu stvar, kao što je “Aurora”, ili pak posvetu starim danima solidnim komadom psihodelije.

“Exotic Realms” zvuči točno kako joj ime kaže, a simbolično nazvana “Mermaids” donosi smirivanje mora pred kraj albuma doista provocirajući morske asocijacije, kao i neočekivano ljetna “Arctic Rose”.

Cijeli Natural Phenomena nekako teče u valovima izmijenjujući obje strane u koje dream-pop može otplutati: onu potpuno prepuštenu, sanjivu, i onu melodičnu uz koju se može mumljati – stihove u ovakvoj glazbi ionako nikada nije bilo lako a možda ni potrebno razaznati.

Povratničko izdanje istočnoobalne psihodeličarke Valet, još jedan “prirodni” album, nazvan je jednostavno Nature možda pogrešno sugerirajući povratak korijenima. Kako novinar FACT Magazinea lijepo primjećuje u uvodnom dijelu intervjua s Valet , “Honey Owens je jedna od onih ljudi koji bi stvarno trebali biti poznatiji nego što jesu, ali svijet je ponekad okrutan”.

Owens je već petnaestak godina jedna od ključnih figura portlandske glazbene scene – osim samostalnog projekta Valet s kojim je prethodno izdala dva albuma, svirala je s kultnim eksperimentalnim bendom Jackie-O Motherfucker, a sa životnim i glazbenim partnerom Rafaelom Fauriom posljednjih je nekoliko godina predvodila portlandsku house renesansu projektom Miracles Club.

Za potrebe pjesama napisanih nakon što su njih dvoje dobili dijete, Owens je odlučila nakon sedam godina uskrsnuti prethodno samostalni projekt Valet u obliku pravog tročlanog benda koji uključuje još Marka Burdena iz tragično potcijenjenog goth-pop benda Litanic Mask. Ova se odluka pokazala punim pogotkom jer iako nove pjesme nisu toliko slične starim materijalima Valet, s njima dijele nit vodilju te definitivno nemaju veze s onim što su Owens i Fauria radili kao Miracles Club. Osim brisanja prašine sa starog projekta, dogodio se i povratak matičnoj etiketi Kranky, savršeno prikladnoj za novu shoegaze inkarnaciju, svojevrsnu Valet 2.0.

Nature počinje baš onako kako treba započeti: sanjivim uvodom stvari “Sunday” koji će – spoiler alert – ubrzo eksplodirati u himnični shoegaze s vokalom čije se riječi ne razaznaju, ali se intuitivno sasvim dobro razumiju. Prekrasna naslovna pjesma zvuči pak kao da pokojna Trish Keenan iz Broadcast pjeva s My Bloody Valentine u nježnijim trenucima potonjih, a i “Nowhere” započinje nejasnom potisnutom bukom kao mnoge shoegaze stvari ’90-ih, samo što se ne pretvori u hit.

Zavijajući riff na “Signs” otkriva psihodelične korijene, kao i “Clouds” koja odašilje mekanu gitarsku auru pomalo zaboravljenog kultnog favorita Durutti Column. Nešto grlenija vokalna izvedba u “Transformation” mogla bi osvojiti i zagrižene fanove Cocteau Twins iako je relativno (namjerno) monotona izvedba Owens daleko od dramatičnog emotivnog raspona Elizabeth Fraser, a zaključna “Child” upravo je savršena odjava.

Za razliku od nekih novih klinaca koji trećerazredni punk i pop zaogrnut u slojeve reverba nazivaju shoegazeom, Valet se ne vode izravno za utjecajima, već znaju točno koji sastojci su potrebni za uspješan dream pop zvuk.

Prema vlastitim izjavama, Fauria je u rad na albumu ušao iz elektronske tradicije bez prethodnog iskustva snimanja gitara; Valet ovdje ne pretjeruju s efektima jer za time nema potrebe – imaju dovoljno dobre pjesme kod kojih su teksture u funkciji atmosfere a ne u funkciji prikrivanja skladateljske neinspirativnosti; naposljetku, ne radi se o skupini klinaca koja je previše slušala žanr čiji zvuk nastoji tek rekreirati.

Nature možda koristi dobro poznate žanrovske odrednice, no one nisu same sebi svrhom: Owens zna da ako već ne nastoji formirati novi jezik, onda barem treba imati što za reći.

U tom smislu, ovaj album dovitljivo koristi dobro poznati zvuk kao pomoćno sredstvo za postizanje osjećaja tople nostalgije umjesto pukom asocijacijom na nekoć obožavani žanr rezultira emotivnim nabojem koji drži album na okupu i poziva na opetovana slušanja. Kao poseban začin ovdje su ostaci starog zvuka Valet očuvani u psihodeličnoj atmosferi i naizled rastegnutim pjesmama koje zapravo nisu tako duge kako se možda na prvu čine. Ipak, ako nakon slušanja Nature poželite još istoga, nemojte to ipak tražiti na prva dva albuma Valet – tamo uz eterični pjev uglavnom caruje spori škripajući drone, također vrlo dojmljiv, samo na prilično drugačiji način. Nature je sadržajno ispunjeni suptilni trijumf reinterpretacije tako često pogrešno prenesenog zvuka.

CHASSIS, Natural Phenomena i Nature nisu ni po čemu revolucionarni albumi, što je u redu jer operiraju na području koje na tome ne inzistira.

Psychic Reality donosi zanimljiv spoj elektronike i nesputane psihodelije, White Poppy niže izdanja koja dugoročno možda nećemo zapamtiti, ali će itekako poslužiti svrsi na određeno vrijeme, a Valet još jednom dokazuje impresivan raspon talenta kronično potcijenjene autorice. Svojim zamućenim teksturama, toplim gitarskim ili synth riffovima, laganim dodirom shoegaze, dream pop i psihodelične estetike, sva tri predstavljena albuma pružaju izvrsno zvučno društvo u kojem možete neopterećeno otplutati iz nesnosnih vrućina.


Povezano