Uloga i status žena u srpskom društvu prve polovice 20. stoljeća oblikovani su standardima javnog morala; one su isključene iz punopravnog sudjelovanja u javnom i političkom životu (nisu imale pravo glasa, zaštitu od diskriminacije na temelju roda ni mogućnost ravnopravnog sudjelovanja u radu).
Budući da je društveni kontekst vršio značajan utjecaj na onodobne umjetnike/ce, reprezentacija žena u slikarstvu je zapravo replikacija postojećih društvenih stereotipa o karakteristično ženskim interesima, pravilima ponašanja i područjima djelovanja. Žena je stoga bila prikazana većinom kao estetski dodatak svakodnevnici.
Prostori koji su ženama bili dodijeljeni i unutar kojih ih se najčešće na platnu i nalazi, predstavljaju granične koordinate njihovih pokreta, postojanja i života.
S iznimkom klasičnih portreta ili aktova, žene na slikama najčešće obavljaju neki od stereotipno ženstvenih poslova, primjerice, šiju.
No, kada se govori o ženskom prostoru, ne govori se samo o namjeni prostorije u kojoj se žena nalazi, rekla je Griselda Pollock.
”Ženski prostor je pozicija iz koje se ženskost živi i gradi kroz mjesto u razgovoru, raspravi i društvenim praksama. Radi se o posljedici živućeg osjećaja po pitanju društvene pozicije, mobilnosti i vidljivosti”.
Ambijent u koji su onodobni slikari smještali lik žene naglašava izolaciju i posvećenost žene dodijeljenoj joj aktivnosti. Slika tako postaje tek vjerni prikaz trenutka, nalik dnevničkom zapisu.
Kritičko propitivanje situacije zamijenjeno je, dakle, melankolično-meditativnim stavom i očito ambivalentnom percepcijom stvarnosti.
Ljubomir Ivanović, “Žena u interijeru”, 1915.
Manjak komunikacije i pokornost, najpoželjnija ženska osobina, naglašeni su spuštenim ili zamišljenim pogledom, ali i kompozicijom koja ženu najčešće prikazuje djelomično sakrivenog lica. Važno je naglasiti kako je jednak pristup temi uočen i kod slikara i kod slikarica.
Posebno značajan i čest motiv je prozor. Prozor je često ključan dio prostorije u kojoj je žena smještena, no, osim što pušta zrake sunčevog svjetla, rijetko nudi uvid u vanjski svijet. Služi prvenstveno kao podsjetnik na postojanje svijeta van sobe i izvan domašaja žene koja u njoj sjedi.
Žene su najčešće prikazivane kako se odmaraju, maštaju, ukrašavaju, češljaju, oblače ili čitaju. Iako aktivnosti same po sebi nisu rodno specifične, primjera u kojima se muškarci odmaraju pored vaza s cvijećem, sređuju pred ogledalom ili pak maštaju, jednostavno nema.
Prikaz žene za vrijeme presvlačenja ili ukrašavanja, najčešće u vlastitoj spavaonici i izdanju neprimjerenom za izlazak u javnost, također je rodno specifičan motiv. Slikar/ica ulazi u intimni prostor žene te ga razotkriva: raspuštena kosa postaje simbol intimnosti, a tajna privatnog prostora na platnu postaje predmetom interesa znatiželjne javnosti.
U isto vrijeme, muškarčeve spavaonice ostaju zaključane,a odnos moći nenarušen; muškarci ostaju oni koji gledaju, a žene one koje su gledane.
Natalija Cvetković, “Pri toaleti”, 1912.
Jedan od najočitijih primjera rodno obojanog motiva jest čitanje. Razlika u prikazu muškaraca i žena s knjigom ili nekim drugim štivom je temeljena na ideji o rodnim razlikama po pitanju intelektualnih mogućnosti i interesa. Žene se tako često može vidjeti kako se dok čitaju odmaraju ili poziraju s knjigom.
Ne čitaju, primjerice, novine jer bi to impliciralo da su uključene i zainteresirane za društvena zbivanja i aktualnosti. Žene rijetko izgledaju kao da ih štivo zanima ili informira, dok neke izgledaju kao da se bore sa snom.
Borivoje Stevanović, “Devojka sa knjigom”, 1906.
Početkom 20. stoljeća žene su se većinom zapošljavale kao sluškinje, konobarice ili medicinske sestre. Tek između 1929. i 1935. godine, uslijed ekonomske krize, dolazi do znatnog porasta broja radnica u različitim zanimanjima. Iako daleko od ravnopravnosti i samostalnosti, ženski ulazak u širu domenu zanimanja je bio opasan utoliko što su žene izašavši iz doma mogle steći ideju o vlastitoj moći i potrebi za promjenom.
S druge strane, idealan primjer ideološke definicije ženskosti i dobre radnice je bila žena sa sela- siromašna, pasivna, vrijedna i potpuno spremna prihvatiti bogomdanu ulogu majke i supruge.
Borivoje Stevanović, “Majka i dete”, 1913.
Žene su prikazivane kao različite od muškaraca, ali jednako tako i različite međusobno, uglavnom razdvojene klasom ili dobi.
Mirnoća, čestitost i nježnost su tako karakterističe buržoaske osobine koje su krasile atmosferu majčine intime s djetetom. Osim rodne i klasne komponente i tada su, kao i sad, u umjetnosti bile slabo zastupljene žene zrelije ili starije dobi.
Situacija je jako slična današnjoj, muško starenje se percipira kao dostojanstveno, krasi ga vrlina mudrosti uslijed bogatog životnog iskustva dok s druge strane, žena starenjem (a pogotovo gubitkom reproduktivne mogućnosti) u društvu ipak ostaje samo gubitnica.
Prevela i prilagodila: Ivana Andrijašević; Izvor: academia.edu…
