Anegdota širena usmenom predajom govori o engleskom seljaku koji je u rano jutro krenuo raditi na polje. Na putu je sreo plemića na putovanju do dvora prve polovice 16. stoljeća, plemić željan razgovora uputi seljaku nekoliko pitanja o poslu i vremenu, životu na selu, na koja je po shvaćanju plemića seljak tako duhovito odgovarao da ga je ovaj pozvao da zajedno nastave put u želji da ga predstavi kralju i prijavi za odgovoran posao dvorske lude ili kraljevskog zabavljača. Seljak je pristao.
Od sredine 14. stoljeća na europskim su dvorovima neizostavni članovi - neobični muškarci i žene, nižeg rasta, ponekad vrlo visokog, s darom shvaćanja društveno-političkih odnosa, brzog govora, skloni akrobacijama, imitacijama ljudi i životinja, pjevanju, sviranju, plesu, izvjestitelji o javnom mnijenju kraljevstva, najbliži kraljevi poslušnici, kroz dosjetke zagovaratelji istine, pravde, predani radnici u poslu zabave.
Takvih je radnika bilo i na svim starovjekovnim dvorovima, putovima Perzije, Egipta, Grčke, Makedonije, Rima. Iako je pravo javnih poslova bilo u rukama muškaraca, tako i pravo na lakrdiju, rijetka profesija tolerantna prema spolu, izgledu, vjeri i podrijetlu, upravo je ta lakrdijaška. Moćnicima i visokim staležima bilo je potrebno rasterećenje smijehom, a izvor istog bila je istina opravdana bezopasnom ludošću - odstupanjem od uobičajenog, lažnog i licemjernog udvorništva.
Za razliku od bolesti ludila, koja je tijekom civilizacijskog razvoja bila osuđivana, a oboljeli su okrutno fizički kažnjavani, što je smatrano opravdanim, ludost je povezivana sa strastima koji su nadjačavali razum, koji nije u potpunosti nestao kao pri ludilu - nekontroliranom bezumlju. Istraživači povijesti su utvrdili da je većina dvorskih luda imala poteškoća u učenju, govoru, hodu, ali su se učenjem i radom specijalizirali za određene vještine. Ženama je takav način života i preživljavanja bio dugotrajna sigurnost i spas od iscrpljujućeg rada u kući i na zemlji. Jedan od najranijih zapisa govori da je supruga Seneke Mlađeg imala ženu-ludu koja ju je zabavljala dok su se muškarci bavili državničkim poslovima Rimskog Carstva. Kako je degradirajući položaj bio duboko utisnut u kolektivnu svijest starog, srednjeg i novog vijeka, položaj dvorske lude je za ženu bio ugodan podsjetnik da stvari nikada nisu onakvima kakvima se čine.
Luda na dvoru kao 'medij informiranja'
Žena koja zbog svoje naravi i prijetećeg tijela ne može obavljati niti jedan državnički posao, kroz svoju 'ludost' i zabavljački talent za koji je potrebna inteligencija (usprkos nekom drugom deformitetu poželjnom za taj posao) progovara o svemu što je muči, kao i o onome što vidi i osjeća, o ženama i muškarcima na dvoru, u privatnosti odaja dijeli intimne događaje s kraljicom ili plemkinjom; postaje moćan medij informiranja i posredovanja između kralja-kraljice, kraljice-dvorkinja, kralja i kraljice-podanika. Od stare Grčke preko srednjovjekovnih kraljevstava, uprizoravane su komedije često ismijavale žene, smještajući ih u tada za njih neprirodnu okolinu; vladajuće mjesto, Narodnu Skupštinu (Grčka), ratnu scenu. Stvarnost je bila da su se one snalazile i na 'ozbiljnim' položajima, što preko supružnika, dijeleći s njima svoje zamisli i ideje, zatim kao odgojateljice i napokon kao prerušene glumice u dvorskim parodijama.
A ista ta parodija razotkriva istinsku moralnost društva poznatu onima ograničenog položaja.
Lude na dvoru, ponekad zvane i kućne lude, primale su bogatu financijsku naknadu, obrazovanje, raskošnu odjeću i kvalitetnu obuću. To je bio najunosniji položaj. Financijsku su naknadu dobivale i kao kolektivne lude, zabavljačice cehova, vojnih jedinica, gradova, karnevala. Za ženu je bilo moguće boraviti među mnoštvom muškaraca zbog androginog izgleda koji je ulazio u komplet uniformu dvorske lude. Često su im brijane glave, koristile su šminku i maske.
Od europskog 14. do 18. stoljeća slavile su se Svečanosti luda (Svetkovine glupana, Svečanost nevinih) u razdoblju od Božića do Sveta Tri kralja, gdje su se šalom, plesom i glumom predstavljali problemi, tragedije, sretne okolnosti i bilo je moguće izrugivati se onima koji su na nepošten način dostigli visoki društveni položaj. Crkva je u srednjem vijeku osuđivala hinjenu ludost kao sredstvo izrugivanja. Od 15. stoljeća, pojavom humanizma, novog shvaćanja svijeta kojemu je čovjek centar, ludost više nije mistično stanje odabranih, već zabavno-umjetnička osobina posebnih članova društva.
Erazmo Roterdamski (1465.-1536.), nizozemski filozof i humanist u djelu Pohvala ludosti obznanjuje tada revolucionarne misli: "...život je komedija u kojoj ljudi igraju svaki pod svojom maskom i svaki svoju ulogu, dok ih redatelj ne odvede s pozornice … sve je na svijetu prividno, kralj može postati rob u prnjama…” Jedan od rijetkih mislilaca koji ludost nije pripisivao samo 'lakomislenim ženama', već i muškarcima i svim društvenim slojevima, ali kao pozitivan stav prema životnim nedaćama, koje se lakše prežive kroz istinu i realno, pravo lice riječi koje izgovaraju žene i muškarci - maskirani, ne samo materijalnom maskom, već i moći, slavohlepljem, podrijetlom, uobraženošću.
Lude i parodija stvarnosti
O ženama dvorskim ludama nema mnogo pisanih, slikovnih ili materijalnih izvora. Glavno znanje o njima skupljeno je iz naznaka, usput umetnutih redaka raznih izvješća i dokumenata europskih dvorova. Zahvaljujući razvoju književnosti i kazališne umjetnosti za engleske kraljice Elizabete I. Velike (1558.-1603.) znamo da su se žene s dvorske pozornice zapošljavale i na kazališnoj, usprkos javnom mnijenju da glumačka profesija (koja je uključivala stalna putovanja, tj. skitnju) nije časno zanimanje za ženu i da samo one 'lakog morala' javno nastupaju u predstavama. Žene su bile dijelom glumačkih skupina, u većini slučajeva prerušene u mladiće ili kao sviračice flaute (kao i tijekom karnevalskih dana) te kao gledateljice predstava koje su bile otvorene performanske škole, budući je javni prostor kazališta bio otvoren i za žensku publiku.
Vidljivost žena u srednjem vijeku ograničena na crkvu i ponekad tržnicu, svakim se novim ulaskom žene u izvođačku profesiju rapidno povećavala, dok nije postala uobičajenom. Razlika između dvorske i karnevalske lude (prvih klaunova) bila je u poznatosti maske. Karneval garantira anonimnost i potpunu neprepoznatljivost zbog načina maskiranja, dok je na dvoru bilo potrebno i za život vladara odlučujuće znati imenom i prezimenom te podrijetlom, tko što radi, odakle je došao i kako živi. Odjeća je bila prva informacija o pripadnosti određenom staležu. Kako su neutralne boje predstavljale niži i srednji stalež, raskoš ostalih boja bio je u službi plemstva i svećenstva (npr. grimizna i crvena boja). Žene dvorske lude nosile su uniformu ludosti kao i ludi muškarci - kape sa zvončićima, široke košulje s volanima, kapute i puf hlače do koljena u zelenoj, narančastoj, žutoj boji, ponekad i crvenoj. Iako je žuta boja simbolizirala izdaju, uvredu i laž (dokazanim razbojnicima su vrata bojana žutom bojom) u parodiji stvarnosti ona je predstavljala nepatvorenost izričaja, gdje se izgovorena istina nije shvaćala kao uvreda, nego kao zabavna primjedba osobe neograničene društvenim normama i zakonima. Žuta je boja međutim zadržala svoj status sve do 20. stoljeća, što je vidljivo u nacističkom nametanju Davidove žute zvijezde pripadnicima židovskog naroda.
Slika nepoznatog autora iz 1545. godine prikazuje engleskog kralja Henrika VIII Tudora s trećom suprugom Jane Seymour, njihovim sinom Eduardom i kćerima iz prvog i drugog braka Marijom i Elizabetom (Marija I. i spomenuta Elizabeta I. Velika). Važnost slike nije samo u Henrikovom priznanju važnosti kćeri, kao i sina, već u prikazu žene i muškarca, dvorskih kraljevskih luda.
U lijevom uglu slike, u civilnoj, jednostavnoj odjeći prikazana je luda Jane, zvana Budalasta Jane (engleski jezik - Jane Fool, Jane the Fool). To je jedina poznata slika ženske dvorske lude. Još jedna važna značajka slike je ta što su to dvoje dvorskih zabavljača uključeni u kraljevski obiteljski portret.
U lijevom uglu slike, u civilnoj, jednostavnoj odjeći prikazana je luda Jane, zvana Budalasta Jane (engleski jezik - Jane Fool, Jane the Fool). To je jedina poznata slika ženske dvorske lude. Još jedna važna značajka slike je ta što su to dvoje dvorskih zabavljača uključeni u kraljevski obiteljski portret. Nema pouzdanih izvora o Janeinom podrijetlu. U pisanim izvorima dinastije Tudor nekoliko je naznačenih stavki o novčanim iznosima potrebnim za Janeinu civilnu i zabavljačku odjeću i obuću te određeni iznosi za brijača koji joj je brijao glavu da bi nalikovala ženstvenom muškarcu i time uključivala i nagovještaj zagonetke tko je uistinu. Možda se prezivala Beden, ali to nije potkrijepljeno pisanim dokazima. Najduže je bila u službi starije kćeri Marije, tijekom njezinog povučenog života i burnih godina kraljevanja. Marija ju je izdašno financirala i pronalazila učitelje plesa, pjevanja i govora. Janeina specijalizacija je bila priča u rimi, lakrdijaško kockanje, jahanje i prepričavanje glasina dvorskih dama i posjetitelja. Jane (uvećani segment naslovne slike)
Zabavljala je i ostale visokopozicionirane dame Tudor dvora: buduću kraljicu Elizabetu, Katarinu Parr - šestu Henrikovu suprugu i Elizabetinu majku Anu Boleyn. S Marijom je provela 20 godina, a o njezinom poštovanju spram Jane govori činjenica da je uključena u kraljičin testament. Moguće je da je Jane bila udana za mušku dvorsku ludu prikazanu u desnom uglu slike, doživotnog zabavljača i kraljevog prijatelja Willa Sommersa. (negdje WillSomer) Luda Will je isto bio financijski zbrinut i mnogo je pisanih izvora o njegovom pozitivnom utjecaju na odluke kralja. Osim Jane, Marija je na dvoru imala još jednu zabavljačicu – Lucretiuthe Tumbler, koja je bila vješta akrobatkinja, za razliku od Jane koja je svoje izvedbe temeljila na intelektualnim vještinama.
Privilegirana ludost
Marijine su ženske lude bile zaštićene od surove stvarnosti nejednakosti, izrabljivanja, vjerskog nasilja i prisilnih brakova, optužbi za vještičarenje. Utočište profesionalne ludosti bilo je nažalost jedno od rijetkih za najranjivije skupine tog doba- žene i fizičke i mentalne bolesnike.(od dječjeg uzrasta) Pojedini nisu živjeli u tako sretnim okolnostima. Vladari vojvodstava današnjih Njemačke i Nizozemske su žene i muškarce s posebnim potrebama nakon nastupa pred dvorskom publikom držali u kavezu, ponekad uz njima egzotične životinje (majmune).
Početkom 17. stoljeća za vladavine trojice francuskih kraljeva: Henrija III, Henrija IV i Luja XIII, dvorom je odjevena u narančastu, zlatnu i ružičastu odjeću (ponekad ratničku, opasana mačem uz štit) ustvari vladala kraljica komedije - Mathurine (Mathurine La Folle- luda žena). Kao i svaka uspješna kraljica, Mathurine je opstala zahvaljujući svojoj inteligenciji i domišljatosti. Nije poznato kako je zaposlena kao dvorska luda, ali je ostala priča kako je sudjelovala u hvatanju atentatora Henrija IV- savladala ga je i zatvorila u sobu dok nije stigla pomoć.
Mathurine je govorila istinu na groteskan način što je očigledno pogodovalo njezinoj publici, jer se takav način predstavljanja oblikovao u umjetnički izričaj nazvan mathurinade i postao vrstom burleske. Bila je i vješta akrobatkinja te vrlo pobožna. U dječjim slikovnicama kasnijih stoljeća je prikazivana sa žezlom, lopticom, obučena u široke hlače do koljena, oko njih je zavezana kratka suknja s pojasom, uz šarenu, usku majicu i zašiljenu kapu, sve u navedenim bojama privilegirane ludosti. Danas se smatra pionirkom cirkuske i pantomimičarske umjetnosti. Mathurine je sretno umirovljena, Luj XIII joj je dodijelio 1200 francuskih livri za uzdržavanje, što je tada bio iznos koji garantira ugodan i neopterećen život.
'Priručnik za neposlušne žene' i 'Dnevnik lude žene' nisu upute iz prošlosti kako smjestiti ženu na njezino pripadajuće mjesto. Češka književnica Irena Obermannová jedna je od mnogih suvremenih intelektualki koje se humorom i konstantnom analizom idealnog suprotstavljaju nepravdama nanesenim ženama od strane muškaraca. Suvremena ludost žena povezuje se s hrabrošću, srećom i nepristajanjem u kalupe, davno izlivene uz pomoć neznanja, sebičnosti i okrutnosti onih koji su vladali poviješću. Ludost više nije uvreda slabijem spolu, već podsjetnik da su žene bile vješti konkurenti i u zahtjevnom poslu govorenja istine, traženja pravde, uz atraktivan izgled, akrobacije i osmijeh.
U 20. i početkom 21. stoljeća žene dvorske lude glavni su likovi uspješnih povijesnih romana: američka spisateljica i pjesnikinja Jane Yolen, uz koautora Roberta J. Harrisa objavila je roman The Queen ́s OwnFool (Kraljičina osobna luda) koja prati privatni i profesionalni život djevojke bez roditelja, francusko-talijanskog podrijetla, koju na francuski dvor u 16. stoljeću dovodi nevjesta mladog kralja Franje Marija Stuart, škotska princeza i prijestolonasljednica. Romansirana luda Nicola Ambruzzi, osim fizičke i mentalne spremnosti odolijevanja svim izazovima dvora, postaje Marijina najbolja prijateljica, savjetnica i utjeha u brojnim intimnim i političkim nestalnostima francuskog i škotskog dvorskog života. Nicola je stvorena po povijesnom predlošku nekoliko izvornih natuknica o stvarnoj Marijinoj ludi, koju je upoznala u Francuskoj kao kraljeva kratkotrajna nevjesta (umro je), umjetničkog pseudonima La Jardiniére.
Ludi društveni eksperiment u British Airwaysu
U romanu Kraljičina luda, vodeća britanska povijesna spisateljica Phillipa Gregory, opisuje Židovku iz Španjolske Hannah Verde, koja s ocem tiskarom i knjigovežom bježi od mirisa lomače na kojoj je zapaljena njezina majka. Dolaskom u London zapošljava se na dvoru tijekom iščekivanja koja će sestra dinastije Tudor preuzeti prijestolje; mučena svjetovnim obrazovanjem, snažnom intuicijom i vjerom, spretno balansira između Marije i Elizabete, moćnih plemića, katolika i protestanata, bivajući odana objema sestrama, voljeći ih zbog činjenice da nisu kraljice zbog rođenja, već zbog hrabrosti i nepokolebljive vjere u vlastiti položaj usprkos opasnostima i tami sudbine koja ih je ograničavala.
Tijekom 1994./1995., 18 mjeseci, aviokompanija British Airways je angažirala 'kompanijsku ludu', glumca Paula Bircha, da zabavlja i potiče na rad, stvarajući kreativnu i inovativnu atmosferu. Zbog sve većih poslovnih zahtjeva, a što kraćeg vremena za njihovo ispunjenje, ljudi se mogu osjećati ugroženo i nelagodno ako netko neozbiljno remeti unaprijed određenu formalnu proceduru obavljanja zadataka, osobito u zračnoj luci, gdje posada na tlu isto podrazumijeva strogu disciplinu i trezvenost. Ludi društveni eksperiment je pokazao da su zaposlenici uz prisutnost takve vrste ometanja postali opušteniji te su počeli propitkivati i promišljati stvarnost na drugačiji način.
Kroz poznatu povijest ženama su zbog nametnutih i fabriciranih nedostataka uskraćivana prava na obrazovanje, izbor životnog stila, rada, slobodno kretanje. Borba protiv unaprijed određenih granica patrijarhalne civilizacije bila je toliko uspješna da su svi ti nedostatci i ograničenja postajali prednost u obavljanju svih privatnih i javnih aktivnosti; sve ono što je tradicijom bivalo zabranjeno - samostalno živjeti, raditi, vladati, ustvari je skrivalo istinsku veličinu žene, pravo lice iza zastora, vela, šminke, maske, prijetvornosti i boli oblikovane skrivanjem vlastitih vrijednosti i postignuća. Žene su radile i vladale prateći svoja pravila o pogrešnom i ispravnom.
Vrijeme je uglavnom nemilosrdno prema onima koji ga nisu oblikovali agresijom i nametljivošću. Nedostatak povijesnih izvora o životu žena dvorskih luda nije prepreka u razvoju naših obrazaca mašte i poštovanja prema onima koje su usprkos stratištima i nepravdi inteligencijom i duhom donosile onu lagano zakrivljenu liniju do kutka usana žena i muškaraca poznatih muzejskih portreta.
________________________
Izvori:
Beatrice K. Otto, Fools Are Everywhere: The Court JesterAroundthe World, Universityof Chicago Press, 2007.
Historic England -The King`s Fools - Disabillityinthe Tudor Court/ TheIssues Magazine, spring 1990., On the Trail of Jane the Fool by Denise Selleck
Maurice Lever, Povijest dvorskih luda, GZH, Zagreb, 1986. (originalan naslov: Žezlo i palica lude)
Erazmo Roterdamski, Pohvala ludosti, Plato, 2012.
Matica hrvatska, Vijenac, 416/2010.
Dana Fradon, The King`s Fool, DutonBooks, 1993.
Bruce Johnson, Clown History, Early Female Clowns -www.charliethejugglingclown.com
Phillipa Gregory, Kraljičina luda, Znanje, Zagreb, 2011.
Jane Yolen, Queen`s Own Fool, PuffinBooks, 2001.
