Objavljeno

Od Gospojinskih društava do prava glasa

Olympia Zagnoli

Prva udruženja žena u Hrvatskoj formirana su u 19. stoljeću, a temelji su postavljeni u Varaždinu 1828. godine kada je osnovano društvo Varaždinska složnost.

U Zagrebu je na inicijativu Jurja Haulika osnovano društvo Frauen Verein (u prijevodu Gospojinsko društvo) 1855. godine, koje je brinulo za štićenike pjestovališta (ustanova za čuvanje djece, najsličnija današnjem vrtiću) za siromašne koje se nalazilo u Samostanskoj ulici 17 (današnja Varšavska).

Izraelsko Gospojinsko društvo Jelena Pister osnovao je 1887. godine u Zagrebu. Društvo je pomagalo ženama svih generacija bez obzira na vjeroispovijest. Mnoge članice društva volontirale su u bolnicama, skupljala se novčana pomoć i oprema za rodilje, a čak šezdesetak siromašnih obitelji je primalo mjesečnu novčanu pomoć od društva.

„Ublažiti bijedu i nevolju ljudsku, a naročito bijedu i nevolju žena,“ stoji u izvještaju društva iz 1926. godine.

Tadašnja gospojinska društva imala su humanitarni karakter, a cilj im je najčešće bio pomagati siromašnima i siročadi. Na čelu takvih organizacija bile su predstavnice društvene elite – jedna od značajnijih je Sofija Jelačić, dvorska dama i supruga Josipa Jelačića. Ženska udruženja bila su tada europski trend koji su financirali bogati i ugledni muškarci, najčešće supruzi članica društava.

Društva osnovana na inicijativu crkvenjaka najčešće su brinula o siročadi i odgoju djece u domovima, a s vremenom su osnovana i društva koja su radila na poboljšanju obrazovanja mladih djevojaka. Godine 1900. osnovana je Zemaljska gospojinska udruga za naobrazbu i zaradu ženskinja u Hrvatskoj i Slavoniji. Udruženje je podupiralo samostalnost i obrazovanje žena, a osnivanje je snažno podržala i Marija Jambrišak.

Gospojinski klub učiteljske čitaonice (ili kraće, Klub učiteljica) također je osnovan 1900. godine i prva predsjednica bila je Milka Pogačić. Svrha udruženja bila je prije svega zaštita struke i podizanje svijesti o besmislenosti zakona koji su bili na snazi. Naime, žena je mogla biti učiteljica sve do udaje, kada mora prestati s radom. Odredbe su donekle popustile 1914. godine kada su učiteljice dobile dopuštenje za sklapanje braka s muškarcima koji su učitelji i jedino tako su mogle osnovati obitelj i biti zaposlene. Kraljevska zemaljska vlada morala je dati posebno dopuštenje ako je učiteljica htjela nastaviti raditi i udati se za muškarca neke druge profesije. Celibat učiteljica propao je zajedno s propašću Austro-Ugarske Monarhije, a sve je rezultiralo manjkom učiteljskog osoblja jer su mnoge žene žrtvovale karijeru i udale se da ispune društvene norme i očekivanja.

Prva udruženja okupljala su žene bez obzira na vjeru i nacionalnost, ali kasnije dolazi do odvojenih katoličkih, pravoslavnih, židovskih i drugih društava.

U Strossmayerovom kalendaru za 1908. godinu nalazi se popis do čak 54 ženska društva u Hrvatskoj i Slavoniji, a zanimljivo je i to da je postojao velik broj židovskih ženskih udruženja koja su djelovala samo u krugu židovske zajednice.

S obzirom na netrpeljivost prema Židovima kroz povijest, tadašnje ženske organizacije osuđivale su judaizam zbog dogmatizma i lošeg položaja žena u židovskim zajednicama. Doduše, to nije bilo toliko promišljanje o položaju i pravima žena, nego više predstavljanje kršćanstva kao boljeg i jedinog pravog izbora.

Dobrotvorne zadruge i udruženja postojala su u mnogim gradovima: Bjelovaru, Đakovu, Karlovcu, Iloku, Sisku, Vinkovcima… Socijalni problemi i siromaštvo za vrijeme Kraljevine Jugoslavije rezultirali su većim brojem udruženja i Zagreb je 1931. godine brojio čak 30-ak ženskih društava.

Jedno od važnijih i uglednijih društava je bilo društvo Hrvatska žena osnovano 1921. godine. Društvo je osnovala Marija Kumičić, a ogranci su se ubrzo pojavili diljem cijele Hrvatske. Marija Radić bila je članica udruženja i zagovarala je ravnopravnost žena te čak radila na političkom osvještavanju ženske populacije. Postojale su mnoge optužbe da je društvo nacionalističko, a i danas postoji u SAD-u te s manjim ograncima u Hrvatskoj.

U pravilniku društva iz 1921. godine pisalo je: „…pomaganja hrvatskoj sirotinji, katoličkom življu, te dobrim Hrvaticama bez imetka.”

Zanimljivo je i žensko udruženje osnovano 17. listopada 1941. godine, Ženska loza ustaškog pokreta, ujedno i jedina dopuštena ženska organizacija za vrijeme NDH-a (ostala društva su ugašena ili priključena pokretu). Članice su morale imati najmanje 21 godinu i biti Hrvatice „čiste“ krvi. Režim je najviše cijenio majčinstvo i dobre kućanice, ali i intelektualke, koje su imale poseban status u novonastaloj državi – dobivale su visoke položaje u državnom aparatu, širile propagandu i regrutirale druge „arijske“ žene.

Društvo univerzitetski obrazovanih žena Hrvatske osnovano je 1928. godine u Zagrebu. Glavni cilj udruženja bila je prosvjećenost, emancipacija i ravnopravnost žena. Ne zna se kada je udruženje prestalo djelovati, vjerojatno za vrijeme ustaškog režima, ali obnovljeno je 1951. godine na inicijativu Antifašističke fronte žena.

Antifašizam je dobrim djelom zaslužan za emancipaciju ženskih udruženja. Žene su pristupale partizanskom pokretu i njihovo djelovanje je obilježeno hrabrošću, borbom, sudjelovanjem u općinskim odborima, organiziranjem otpora… Žene su dobile priliku sudjelovati u političkim odlukama, postajale su oružane vojnikinje i mnoge su odlikovane zbog hrabrosti.

Godine 1936. održan je u Dubrovniku Kongres Međunarodnog saveta žena i govorilo se o iznimno važnim temama: položaju zaposlenih žena i položaju žena u domaćinstvu. Velika prekretnica dogodila se 11. kolovoza 1945. godine, kada su žene konačno dobile pravo glasa.


Povezano