Godine 1751. kao vještice su prokazane četiri žene iz zelinskog kraja: Marijana Vugrinec, Magda Brcković, Mara Brukec i Mara Fućkan. Tek će potonja od ovih žena biti oslobođena, dok će ostale osuditi na smrt. U spisu se spominje i peta vještica, Kata Matijašević, kojoj se u ovom procesu nije sudilo, ali nije isključeno da je to učinjeno na kojem drugom sudu, a ne onom zagrebačke županije u Gradecu.
Prema onome što znamo iz zapisa o suđenjima vješticama, one su ujedno i zadnje tri ”vještice” smaknute zbog ovog zločina. Nekoliko godina nakon procesa koji se vodio protiv njih odredbe Marije Terezije dovele su do prestanka progona vještica. Zelinske coprnice vjerojatno nisu zadnje spaljene vještice u ovim krajevima, ali su posljednje čija su imena zabilježena. Priča o ove četiri žene i njihovoj prokazivačici Marijani Frajt objedinjuje karakteristike vještičarenja opisane u prethodnim tekstovima. Ovaj proces oličenje je onoga što su bili progoni protiv vještica i kao takav može poslužiti kao savršen primjer izloženih teorija o vještičarenju.
Marijana Frajt, koja će iznijeti optužbu protiv ovih žena, bila je mlada tek nedavno udana žena koja je bila prisiljena napustiti svoj novi dom i vratiti se obitelji. Priča koja je obrazlagala njezin odlazak iz kućanstva i koju je predočila sudu kao optužbu uključivala je magijske radnje koje su nad njom bile izvršene, kao i pritisak da stupi u družbu vještica. Povjesničarima koji danas čitaju ovaj tekst jasno je da je riječ o međuljskim neslaganjima, napadu starijih žena iz kućanstva na Marijanu Frajt, te fizičkom nasilju koje je rezultiralo paralizom dijela tijela, ali je isto tako uslijed teške psihološke traume mlada žena počela dobivati i napade koje bismo mogli okarakterizirati kao oblik epilepsije.
U zlostavljanju su sudjelovali i suprug i svekar Marijane Frajt, no oni će se na sudu naći tek kao svjedoci, iako svojim izjavama ona i njih implicira kao članove coprničkog ceha. Ova činjenica neosporno ukazuje da se i u zelinskom kraju zločin vještičarenja prvenstveno promatrao kao ženski zločin. Ne čudi da je izložena teškim traumama i nasilju ova žena svoju situaciju pripisala zlim činima. O težini situacije govori i činjenica da su je njeni roditelji primili natrag u roditeljsku kuću u vrijeme kada se nimalo blagonaklono nije gledalo na rastavljanje supružnika.
Jedna od najčešćih optužbi protiv vještica je nanošenje tjelesnih ozljeda uz pomoć čarobnjaštva, što je bio slučaj i u ovom procesu. Povod početku istrage bila je izjava Marijane Frajt “da su joj vještice desnu i ruku i nogu upropastile”. Pored prvotne bolesti koju su izazvale vještice, one nastavljaju izazivati napade na žrtvu “i mame je u svoju coprničku družbu”. Na temelju optužbe iznesene od ”žrtve čarolije” sastavljena je optužnica i osumnjičene žene su privedene. No pored prvotnog zločina čarobnjaštva–maleficija koje iznosi žrtva, sudske instance (u ovom slučaju sud zagrebačke županije) odmah pripisuju i zločin apostaze, odnosno otpadništva od vjere. Tako da ovaj slučaj ima dvije razine koje su vidljive odmah po sastavljanju optužnice: onu koja se tiče žrtve, a koja je iskazana kao fizičko zlo koje joj je naneseno, obični maleficij; dok su više instance te koje unose i teološko razumijevanje zločina. U optužnicu dodaju i da su optužene “prezrele strah pred Bogom i ljudima, odrekle se spasonosne vjere Krista Gospodina, predale se u službu đavola; s njime se prokletoj požudi podavale; škodile ljudima u životu i zdravlju; stoci; zemljaskim plodinama.”
Za razliku od slučajeva vještičarenja u srednjem vijeku koji uključuju pojedinku koja čara, u 17. i 18. stoljeću u narodu se proširilo vjerovanje kako vještice djeluju kao skupina. Možemo pretpostaviti kako se ovo vjerovanje iz učene kulture posredstvom propovijedi prenijelo i u folklor. Isto tako, na suđenjima vješticama se uvijek od žena zahtijevalo da imenuju ostale suučesnice, a kako se Marijana Vugrinec prva našla na ispitivanju izjavila je sljedeće: “Dok je prošle zime išla u posjet kćeri, koja je živjela u selu Vukovju, na raskršću putova što se nalazi na mjestu Veliko Gradišće naletjela je na Marijanu Fućak, Magdu Brcković, Marijanu Brukec, Katu Matijašević. One je zovu u svoje kolo i čarobnjačku družbu.” To je izjavila prilikom dobrothotnog ispitivanja i osporila je da je pristupila ovoj družbi, no kasnije će pod torturom biti ponukana izjaviti kako je ipak pripadala ovoj skupini. Vugrinec je, dakako, ovim dodatno inkriminirala ostale žene.
U suđenjima vješticama može se zamijetiti kako bolest nastupa kao rezultat narušenih odnosa s vješticom, a Marijana Frajt je imala narušene odnose s čitavim kućanstvom. U svojim optužbama Frajt se ipak najviše fokusira na Marijanu Vugrinec, koja dolazi u kućanstvo kao sluškinja, ali je jasno da je mlada nevjesta i prije njenog dolaska trpila zlostavljanje od svekrve i muža. No činjenica da izdvaja Marijanu Vugrinec više nego ostale zasigurno leži u tome što je dotična bila ljubavnica njenoga muža. Iz izjava doznajemo i da ju je Vugrinec “na poticaj muža u tri maha izbatinala.” Situacija je postala neizdrživa i morala je napustiti kuću, a čini se da je to učinila u stanju potpune duševne rastrojenosti, uvjerena kako se nad njome čara. Ljude koji su joj učinili nažao u svojem umu je dodatno vilanizirala i pretvorila u članove coprničke družbe.
Što se tiče odnosa Marijane Vugrinec i Brcka Smerdića, supruga Marijane Frajt, krivnja u potpunosti pada na Vugrinec. Kako je izjavio otac Brcka Smerdića, dotična je ta koja je opčinila njegova sina, tako da ono što bi se okarakteriziralo kao promiskuitetno ponašanje odnosi se samo na ženu i dodatno je inkriminira kao vješticu koja zavodi svojim moćima.
Marijana Vugrinec je isprva nijekala sve optužbe, ali je naposljetku, nakon višesatnog mučenja, priznala i optužbe koje je iznijela Marijana Frajt, ali i odgovorila na sva pitanja koja su joj postavljena prema smjernicama Kriminalne prakse, zakona koji se u primjenjivao u zločinima čarobnjaštva. Opisala je i kako je izvršila čin proklinjanja Frajtovke: “Ljetos je, u onu nedjelju po Svijećnici, namazala nož mašću napravljenom iz slaninske masti, božićnog meda, smole, iz dveke i iz smrekovih brabrenaka. Za tu mast znala je Magda Brcković (svekrva) sa svojim mužem i nitko drugi. Tako namazanim nožem zaokružila je izjaviteljica na ognjištu i zabola u nju nož. Tu je Frajt unesrećena.”
Isto tako kao što joj je zlo učinila, Vugrinec je čini i skinula. Vješticu se znalo optužiti i u nastojanju da je se prisili da ukloni urok, pa je ovakav način razmišljanja možda i ovdje bio prisutan. Prema iskazima Vugrinec je svoju žrtvu istom mašću kojom joj je naškodila ujedno i ”izliječila”. Vugrinec je preminula nakon posljedica mučenja, za što je sud ustvrdio da je bila posljedica ne mučenja, već da je bez sumnje “od đavla ugušena ispustila dušu i umrla.”
Marijana Frajt je iznijela i ozbiljne optužbe protiv svoje svekrve Magde Brcković. Prema Kriminalnoj praksi bilo je predviđeno da se pretraži kućanstvo žena osumnjičenih za ovaj zločin, pa je to učinjeno i u ovom slučaju. Podsudac koji je pretražio kuću pronašao je šest ”reliquiara” (spremišta moći) s dvjema lončićima masti, te zaključio kako je cijela kuća nesumljivo ”zaražena”. Upitana o spomenutim lončićima Brcković je izjavila kako ih je sakupila na nagovor majke svoje snahe, koja joj je objasnila kako ta mast liječi boli kostiju i moždine. Vjerojatno je bilo riječ o preparatima kućne medicine koji su pod svjetlom ovih optužbi dobili ozbiljniju notu. Frajtovka je isto tako izjavila da su svi ukućani imali i svoju posvećenu hostiju. Objašnjenje za to može ležati u korištenju posvećene hostije kao zaštite, npr. vjerovalo se oni koji imaju hostiju u ustima ne mogu utopiti, a koristila je i kao zaštita vojnicima prilikom odlaska u rat poput amajlije. Crkva ove prakse dakako nije opravdala, ali to ne znači da ih je puk smatrao vještičarenjem, već jednostavno metodom zaštite.
Brcković se pokušala opravdati tako da za snahinu bolest optuži drugu ženu, koja je očito bila poznata kao vidarica, Katu Matijaševku. Matijaševka je navodno pomogla Frajtovki, no nakon što su joj odbili platiti, bolest se ponovno vratila. Matijaševku spominju i ostale žene, tako da je vjerojatno bila riječ o ženi koja se bavila liječenjem i travarstvom, te je zbog toga mogla biti na glasu kao potencijalna vještica.
Veliki dio procesa sadrži opise opsjedanja Marijane Frajt od strane ovih žena i raznih situacija u kojima je nagovaraju da stupi u njihovu zajednicu. Da se zaključiti iz tih opisa da je Marijana Frajt patila od napada tijekom kojih se rušila na tlo, a koji su koincidirali bilo s posjetom njene svekrve ili njenog supruga. Njeno rušenje na tlo ostali su ukućani percipirali ne kao bolest već kao napad mračnih sila koje su njihovu kćerku i sestru bacale na tlo.
U ovom slučaju ponavlja se još jedan motiv koji je često prisutan u optužbama protiv vještica. Žrtva postaje začarana nakon što je iznenada zapuhne snažni vjetar; dakako, nije riječ o običnom vjetru već o vještičjim činima. Kao zaštitu od ovakvih napada Frajtovkin otac koristio je posvećeni prah koji je dobio od kapucina i tako vještice tjerao od svoje kćerke.
Žene iz ovog slučaja zasigurno nisu pripadale coprničkom cehu ili se bavile vještičarenjem. Marijan Frajt ih je optužila zbog neslaganja i fizičkog zlostavljanja. No jednom kada su završile u mašineriji procedure predviđene za zločin vještičarenja, nije bilo izlaza. Nakon višesatnih mučenja bile su spremne priznati koješta, priče o coprnicama koje su čule na nedjeljnim propovijedima ili vjerovanja o vješticama koja su kolala u narodu.
Iz ovog, ali i drugih slučajeva jasno je da se uvriježilo vjerovanje kako se vještice okupljaju upravo na raskrižjima i kako na tom mjestu stupaju u coprničku družbu. Marijana Vugrinec je naišla na coprnice “na raskršću putova što se nalazi na mjestu Veliko Gradišće,” a od ostalih doznajemo da su se skupljale na “raskršću iznad Zmaška pod jednim hrastom.” Isto tako, vještice nude neke pogodnosti ako se stupi u njihovu družbu. Frajtovku su Brcko Smerdić, Magda Brcković, a kasnije i Vugrinec nagovarali obećavajući joj da će imati “više mlijeka, da će njeno žito biti bolje, da će joj biti lijepo, gostiti će se, u kočiji voziti, ali isto tako joj i prijete da će je ubiti ili kako drugačije nauditi ako ne pristupi.” Vugrinec je prema iskazu danom pod torurom stupila u družbu uz “obećanje da će se gostiti i imati novaca.”
Ove pogodbe otkrivaju što je predstavljao ideal tim ženama, kako su one zamišljale da bi ih vrag mogao namamiti da mu pristupe. Bilo je to uz obećanje većeg imetka, ali prvenstveno se javljaju ponude da će imati više mlijeka ili bolji urod od svojih susjeda, odnosno da će njihov trud uroditi većim plodom. I u opisima vještičjih druženja upravo hrana zauzima važnu komponentu, što svjedoči o teškom i mukotrpnom životu koji su ti ljudi vodili. Većina njih je možda često bila i gladna, jer kada sanjare o ponudama nečastivog ne opisuju bajoslovna bogatstva, već većinom domjenke na kojima jedu mesu, koje nisu imali priliku često jesti ili gibanice. Zanimljivo je da se uz meso kao najučestaliji prehrambeni proizvod spominje upravo gibanica. Raskoš jednog coprničkog spravišća možda je najbolje opisala jedna vještica izjavivši kako su “jeli gibanicu veliku kao cijelo Turopolje.” Isto tako, često se imaju priliku voziti u kočiji, što je predstavljalo luksuz za ljude koji su posvuda putovali pješice: “Tu su se vještice vozile u kočiji, a Kata Matijaševka je u gospodskoj opravi na boku sjedila i gonila četiri vranca… i ostale su odjevene u bijele gospojinske haljine.“ Mogućnost da se kao gospođe lijepo odjevene voze u kočiji također je bio jedan od nedostižnih ideala.
Ovakvi zapisi sa suđenja uvjetovani su zahtjevima istražitelja da im se opiše izgled fiktivnog okupljanja vještica, ali se kroz njih razaznaju skučene prilike običnog puka koji je gibanice, kočije i meso vidio kao vrhunac grandioznosti – bolje jednostavno nisu mogli zamisliti.
Ispitivači vještica bili su neumoljivi sa svojim pitanjima, kojima su navodili da se potvrdi stereotip o dijaboličnoj vještici koja stupa u službu vraga. Dok opisuju skupove na raskrižjima i navode imena žena koje su prisustvovale, moraju potvrditi kako je nazočio i sam vrag. Vugrinec dolazi “na raskrižje i tamo nailazi na žene koje su se gostile kruhom i gibanicom… Zove je pogan obečavajući da će se gostiti i imati novca. Pogan zvan Lucifer u spodobi psa. Zaveo je i ona je pristala za nj. Zapečatio je, tako što je šapom udario po grudima. Odmah je onda živio s njome kao muž sa ženom. Isto tako je stajao pred njom u spodobi psa s krvavim nožem.”
Magda Brukec je priznala “da je prava vještica i da se na čaranje dala prošle godine o Ivanju… Skupljale su se na raskršću iznad Zmaška pod jednim hrastom… Kad su bile pod rečenim hrastom zajedno, tamo je bio vrag kojemu je bilo ime Kralj. I tamo je s njome šest puta živio kao muž sa ženom. I ono je bilo hladno, a ruke i noge je imao kao pasje šape… Kad su se pod hrastom skupljale Matijaševka je donijela gibanicu koju su gore navedene drugarice s njome jele. I plesale su tamo i vrag s njima. I sa svima je vrag tamo živio.”
Riječ je o opisu vještičjeg sabata u kojem se vještice sastaju noću, podaju vragu, goste i zabavljaju, a koji ima ishodište u teološkoj literaturi u kojoj se prvotno javlja početkom 15. stoljeća. Opis koje daju i Vugrinec i Brukec su gotovo identični, a ništa više se ne razlikuju ni iskazi žena iz drugih procesa kada su od njih zahtjevali da opišu sabat. To je vjerojatno dio šablone koju kroz pitanja kreiraju ispitivači, no možemo pretpostaviti da je pronašao put i do pučkih vjerovanja i postao dio vještičjeg folklora.
Običan puk vještice interesiraju u kontekstu štete koju izazivaju svojoj zajednici, tuča kojom uništavaju usjeve, bolesti ljudi, ljubavnih problemi i sl., no predstavljaju i popriličnu prijetnju za njihovu prehranu. Ova bojazan dopire do nas kroz sudske spise, ali i kroz predaju o vješticama, pa ih tako optužuju za: krađu mlijeka, vina, izazivanje bolesti kod životinja, ali nailazimo i na čarolije za umnožavanje sira i mlijeka. Hrana je imala najveću preokupaciju u suđenjima vješticama barem iz perspektive običnih ljudi, pored izazivanja bolesti kod ljudi, vještice škode blagu, ali imaju i različite tehnike kako krasti mlijeko tuđe krave. Mara Brukec tijekom svojeg iskaza opisuje krađu mlijeka: “Uzimale smo mlieko kravama kod kuće Sabolićeve. I to tri puta na mladu nedjelju; dva puta pred zoru, a treći puta uveče. U krave su se pretvorile, i tako kao krave Matijaševka je dojila i izjaviteljici mlijeko davala.” Ove bojazni vezane uz bolesti stoke ili manjak mlijeka bili su stalni izazov s kojima su se ljudi morali nositi, stoga ne čudi da je i on pronašao svoje mjesto u zločinima koje čine vještice.
Kata Matijaševka je sudeći prema iskazima bila najiskusnija među optuženim coprnicama. Magda Brcković prenosi savjet koji je navodno dobila od nje, a koji je ponovno vezan uz prehrambene navike: “U njenu kuću došla je Kata Matijaševka i kako joj kokoši nisu htjele da sjede naučila ju je da izduva nekoliko jajeta iz lupine pa prazne takve lupine stavi pod kokoš. Tako će kokoši same sjediti na jajima.”
Kata Matijaševka se spominje u iskazima Vugrinec, Brukec i Brcković, a samo je Mara Fućkan ne spominje, no ne nailazimo na zapis da je bila procesuirana – možda se jednostavno nije sačuvao ili je Kata bila toliko vješta travarica da su je odlučili poštediti. Pored spomenutih krađa mlijeka ili umnožavanja hrane, ostale optuženice naglašavaju kako su s Katom brale neko bilje, cvijet s raži na polju sv. Helene ili pod hrastom iznad Zmaške brale cvijeće i sabirale ga u lonac ili ga davale Matijaševki da ga spremi u pregaču. Jednom prilikom Brcković je “taj cvijet kući odnijela, ali ne zna što je s tim radila, jer je Matijaševka govorila da je neće sve naučiti dok ne navrši jednu godinu u čarobnjaštvu“. A dalje u iskazu Magde Brcković doznajemo još jednu stavku zbog koje je Matijaševka bila sumnjiva: “Matijaševkina mati, koja je pri Sv. Heleni pogubljena također je istoj Matijaševki rekla neka ne kazuje odmah svega.“
Matijaševku nije prokazala Marijana Frajt, već ostale optuženice, što znači da je bila na glasu kao osoba koju se moglo sumnjičiti za vještičarenje. Iz njihovih iskaza da se naslutiti kako se bavila travarstvom, ali i da je imala i vješticu u obitelji, majku koja je zbog zločina bila pogubljena, a bilo je uvriježeno misliti kako se ovaj zločin prenosi po ženskoj liniji. Vugrinec je bila izjavila kako joj tijekom zatočeništva “dolazi Matijaševka u zatvoru kroz neku rupu i pita zašto je izjavila da je vještica,” što se može interpretirati i kao halucinacija izazvana grižnjom savjesti.
Od vještica iz procesa jedino je bila oslobođena Mara Fućkan, nju su ostale žene tek usputno spomenule, ali se zato protiv nje javio drugi svjedok, a u pozadini su stajali loši susjedski odnosi i ”čarobnjaštvo zlom prijetnjom” koja se srećom po Fućkan nije dokazana. Do susjeda je došlo do spora zbog kvara koje su okrivljeničine svinje napravile na susjedovoj zemlji, susjed je napao njenu kćer, ona mu je zaprijetila, a čovjek se razbolio. S obzirom na doba u kojem su živjeli nije se to tek tako moglo odbaciti kao slučajnost. No Fućkan je izbjegla osudu jer se njeni susjedi Žitvići očito nisu smatrali pouzdanim svjedocima.
Što se tiče profila zelinskih coprnica, možemo zaključiti kako su bile starije dobi, barem za one prilike, sve su imale odraslu i udanu djecu, te ih čak u samom spisu oslovljavaju kao ”babe”, tako da potvrđuju stereotip o vještici kao ženi starije životne dobi. I drugim elementima iznesenim tijekom suđenja uklapale su se u tipičnu sliku procesa koji se vodio protiv zločina vještičarenja. Pojedinosti iz njihovih privatnih života koje nisu odgovarale moralnim normama primjerenim za pristojne žene, iskorištene su protiv njih i naposljetku su kao i stotine žene okončale na lomači na zlokobnom Zvezdišću, mjestu gdje su se spaljivale vještice.
Tekst je preuzet uz dozvolu autorice iz kataloga izložbe Coprnički ceh (Muzej Sveti Ivan Zelina, 2017.)
