Objavljeno

O seks pozitivnom i ‘cool girl’ feminizmu

Amy igra video igrice, pije jeftino pivo, obožava nogomet i seks u troje, jede brzu hranu a ipak ostaje vitka i sexy. Iznad svega, Amy nastoji udovoljiti svom muškarcu: kako god da se ponaša prema njoj, ona se smješka i dopušta mu da radi što god želi, jer ona je – cool cura.

Kulerica Amy (u to koliko je Amy doista cool nećemo ulaziti kako potencijalnim čitateljima/ca ne bismo pokvarili gušt) ujedno je jedan od dva glavna lika u psihološkom trileru američke spisateljice Gillian Flynn Nestala (Gone Girl, 2012.). Peripetije spomenutog hit romana na stranu, opis cool cure koji donosi Flynn potaknuo je kolumnisticu web portala newstatesman.com Sarah Ditum na razmatranje (i kritiziranje) fenomena koji je sama okrstila cool girl feminizmom.

Dakako, ispijanje piva ili igranje video igara samo po sebi nije loše (naprotiv!).

Problem s cool girl feminizmom kako ga razumije Ditum nije u tome što cool cure čine, već u tome što ih na upuštanje u te i takve aktivnosti ne potiče osobni užitak, već potreba za muškim odobravanjem. One se, dakle, ponašaju ‘cool‘ jer vjeruju da je to ono što muškarci žele.

Feminizam u varijanti cool cura više je pitanje kulerstva nego feminizma. Riječima Sarah Ditum:

“Cool girl feminizam ne inzistira na tome da bi muškarci i žene trebali/e biti ravnopravni/e. (…) Sve što cool cura traži jest da ju se tretira kao iznimku, kao superiornu drugim ženama jer ona jedina shvaća da žene doista postoje samo kako bi ugodile muškarcima”.

Pozicioniranje same sebe kao iznimke, kao drugačije i odvojene od ostalih, smatra Ditum, u izravnom je proturječju s feminizmom koji počiva na idejama zajedništva, suradnje i borbe za opće dobro.

Budući da im je konačni cilj udovoljiti muškarcima, cool cure na kritike i boljke feminizma često odgovaraju preusmjeravanjem kritičke oštrice na sam feminizam koji, smatraju one, uporno inzistira na problemima koji u stvarnosti ili uopće ne postoje ili ih generira sam feminizam. Na koncu, sve je (navodno) stvar stava:

“Ne volite pornografiju? Pa, kaže cool girl feminizam, to nije zato što je pornografija kulturna forma uokvirena objektivizacijom žena – to je zato što gledate pogrešnu vrstu pornića. Osjećate se ugroženima zbog dovikivanja na ulici? To nema veze s muškarcima koji se koriste uličnim zlostavljanjem kao sredstvom javnog ponižavanja žena – svemu su krive feministice koje su vas naučile da trebate strahovati”.

Ova vrsta netolerantnosti, pa i agresivne reakcije na kritike ili neslaganje cool girl feminizam dovodi u svezu s onime što Ditumičina kolegica Glosswitch naziva seks pozitivnim feminizmom, a koji “samim svojim postojanjem sugerira da su svi ostali oblici [feminizma] za jadne, smežurane čistunke kojima samo treba dobra ševa”.

Patologizacijom svakog oblika kritike ili propitkivanja (kritiziranje rodne politike seksualnog rada tako se pripisuje kurvofobiji, a progovaranje protiv dovikivanja na ulici otpisuje kao seksualno represivno) ova vrst feminizma, smatra Glosswitch, zapravo obavlja posao patrijarhata umjesto patrijarhata.

Postupci i odluke u ovim formama feminizma dobivaju posvećen i nedodirljiv status: oni su stav osobnog izbora, a o izborima se ne raspravlja. Oštrim razdvajanjem osobnog i političkog, ovakvi i drugi oblici feminizma (posebice tzv. feminizam izbora – choice feminism) djeluju izrazito depolitizirajuće: kako navodi Michaele L. Ferguson, oni guše kritičku raspravu o tome koje i kakve izbore valja cijeniti a koji su iluzorne prirode, promiču bespogovorno i nekritičko prihvaćanje kapitalizma i (što je sa stajališta feminizma najproblematičnije) odvraćaju žene od aktivnog sudjelovanja u političkom životu (“Kroćenje goropadnice? Feminizam izbora i strah od politike“, Taming the Shrew? Choice feminism and the fear of politics).

I cool girl i seks pozitivan feminizam, piše Glosswitch, zaboravljaju na to da nitko od nas ne egzistira u vakuumu: svaki izbor nužno nastaje u određenom kontekstu i ima šire društvene konzekvence. U tom smislu najprije valja sagledati sam kontekstu u kojem činimo izbore, a ako taj isti kontekst zaslužuje osudu (a ako je vjerovati Glosswitch, upravo to je slučaj), moramo ju moći javno izreći bez da se ista odbaci kao napad na osobni odabir.

Radije cura koja zaslužuje poštovanje nego cool cura – tako bi se otprilike mogao parafrazirati naziv teksta Amande Marcotte, nastao kao reakcija na Ditumičinu kritiku cool girl feminizma. Pozitivno se izrazivši o odluci same Ditum da prestane pokušavati biti cool cura i umjesto toga prigrli feminizam, Marcotte završava svoj osvrt tvrdnjom da odustajanje od statusa cool cure (odnosno nastojanja da se muškarcima udovolji pod svaku cijenu) donosi višestruku korist:

“Otkrit ćete da uopće nije bilo razloga za strah da ćete propitkivanjem muške moći izgubiti sposobnost povezivanja s muškarcima. Naprotiv, zauzimanjem za žene (…) lakše ćete utvrditi koji muškarci doista vole i poštuju žene i spremni su slušati njihove ideje, čak i ako su iste kritične prema njima. Odbacivanje straha od muškog mišljenja ne samo da će vam olakšati povezivanje sa ženama, već će vam omogućiti da imate posla s boljim muškarcima. Zvuči odlično!”


Povezano