Društveno je uobičajeno plošno klasificirati odluke žena o reproduktivnom i seksualnom zdravlju: one koje su se pazile, one koje nisu, one koje su ispunjavale svoje želje, one koje su se držale zadanih okvira društva. Čedne žene u bjelini i “one koje se zabavljaju”. Žene koje prikupile znanje svojih starijih kako bi znale i mogle pametnije, te one koje su nastavile reproducirati generacijski pogubne odluke po njihovo zdravlje i živote. O tome koji su modeli prijenosa znanja i kakva su seksualna iskustva i spolni odgoj žena progovaraju Igralke u dokumentarnoj predstavi Cure.
Riječki kolektiv Igralke u suradnji s redateljicom Tjašom Črnigoj u Curama progovara o prvim seksualnim iskustvima i spolnom odgoju žena kroz osobne ispovijesti triju generacija, a predstava je premijerno prikazana 8. i 9. rujna u prostoru Exportdrva Hrvatskog narodnog kazališta Ivan pl. Zajc u Rijeci.
Kolektiv Igralke čine Sendi Bakotić, Vanda Velagić, Anja Sabol i Ana Marija Brđanović (pročitajte i tekst o njihovoj predstavi Bakice). Sebe nazivaju kazališnim radnicama, a glumu vide kao igru – koju temelje na referentnim istraživanjima, podacima, sudbinama i iskustvima onih čije priče prenose. U tom svjetlu je nastala i predstava Cure: kroz vlastita iskustva, promišljanje okoline, slušanje svojih prijateljica i članica obitelji, istraživanja i suradnje, Igralke su opipale puls problema izostanka cjelovite seksualne edukacije i pitanje reprodukcije (uključujući socijalnu reprodukciju) i o tome napravile ono što najbolje znaju, a to je – predstava.
“Opet imamo osjećaj da smo napravile nešto što je važno i što ima smisla.” sažela je Sendi Bakotić, jedna od Igralki, naš razgovor o novoj predstavi.
Inspiracija za Cure došla je iz članka učenice Vite Tijan “Moje tijelo, moje vlasništvo”, objavljenog u časopisu Kult Prve riječke hrvatske gimnazije. Ovaj komentar, sadržan u programskoj knjižici Cura, analizira socijalni kontekst suvremenog odrastanja djevojaka u Hrvatskoj i istražuje aktualni fenomen “klečavaca”, muškaraca koji klečeći mole za “čistoću i čednost žena na gradskim trgovima širem zemlje”. Pri kraju teksta, Vita Tijan donosi sjećanja na slične situacije u kojima su isti takvi “mužjaci” klečali na ulicama, podsjećajući nas pri tom da su to činili u kontekstima gdje žene nisu imale potpunu autonomiju nad vlastitim tijelima.
Od individualnog ga kolektivnom (koje se nikako ne može nazvati univerzalnim – jer se radi o ženskom iskustvu i samim time je utišavano, omalovažavano, označeno frivolnim, ponekad histeričnim, ali svakako – nebitnim) kroz razbijanje četvrtog zida, Igralke još jednom nude kazalište kao poligon za transformaciju i promišljanje, mapiranje prostora neznanja i krivih odluka, ali i džepove nježnosti i povezanosti. Također prikazuju i kontekstualiziraju odluke (ili naznake istih) žena iz svojih obitelji tijekom zadnjih sedamdesetak godina.
S obzirom na temu seksualnosti i reprodukcije kao polja prijepora u Hrvatskoj, bilo je nužno postaviti jasne okvire predstave. Sendi objašnjava:
“Sve je sklizak teren u predstavi. Može ići u patetiku, vulgarnost, u svašta. Sretne smo da smo na nekoj tankoj liniji gdje je sve tako nježno, otvoreno, intimno i ljudski i humoristično. Da ne prijeđe u ništa što odbija ljude, nego nešto što poziva i otvara.”
Jedna od prvih stvari koje se primjećuju jesu scenografija i kostimografija. Na početku vlada bjelina pozornice i pozadine, uz bijele papire u prostoru, kao i glumice koje nose narodne nošnje.
Narodne nošnje su prikaz nasljeđa koje nosimo, naročito imajući u vidu da su i same nošnje prenosile priče žena koje su ih nosile. Odnosno, nošnje su se mijenjale kako je žena odrastala: od trena kada je postala djevojka (dobila menstruaciju), preko udaje i menopauze, baza narodne nošnje mijenjala se u detaljima kako bi zajednica jednostavnije prepoznavala u kojem se trenu života nositeljica nošnje nalazi.
Kako objašnjava Bakotić:
“Nošnje su uključene u predstavu jer ova priča kreće upravo od naših baka prema sadašnjosti, prema našim pričama – i to je ciklus koji se ponavlja, odnosno vraćamo se u kontekstu reproduktivnih prava. Kao društvo, napredujemo u nekim segmentima, ali se i vraćamo unazad. Pitanje je što budućnost nosi u kontekstu ženskih reproduktivnih prava.”
Dokumentarna predstava u formi kolaža spaja interaktivnost, telefonske razgovore s majkama i bakama, fotografije, grube zvukove, glazbu, manje i više očiti simbolizam, statistike i definicije, probleme mladih djevojaka koji su prisilno gurnuti u sferu intimnog iako su posljedica sistemskog i društvenog nasilja nad ženama, i to kroz jednostavnu scenografiju bjeline i igre svjetlosti i tame, kao i boja.
Glumice tijekom cijele predstave nose i izrazito kreativno koriste slojevitost narodne nošnje za pričanje svojih priča. Fotografije baka i djedova, majki i očeva, a naposljetku i samih glumica te djevojaka koje su sudjelovale u razgovorima s Igralkama prije osmišljavanja predstave, prikazane u različitim kadrovima tijekom različitih sekvenci predstave, daju tihi glas prošlim vremenima koja i dalje ostavljaju utisak na ono što živimo danas. Priča je to o transgeneracijskom prijenosu odluka i ideja o onome što je pristojno i – onome što nije.
Primjetna je i simbolika “pažnje” kao momenta koji vežemo uz intimu. Tijekom predstave se više puta spominju rečenice “Ona se pazila” i “Ona se nije pazila” – i nema govora o tome tko pazi one koje se paze ili ne paze, ne govori se o ljubavi, nježnosti i osnovnoj pažnji unutar ljubavnih odnosa. Ako se govori o seksualnoj edukaciju u bilo kojem formatu, govori se o biologiji.
U predstavi, kao i realnosti hrvatskog školstva u kojem izostaje seksualna edukacija, nema govora o osnovnoj ljudskoj potrebi za primanjem i davanjem pažnje u vezama, o međusobnom povjerenju.
Zanimljivo je i naglašavanje pojma “nevinost” koji kao društveno ispunjen pojam sam po sebi ne znači ništa, dok kontekstualizirano daje ili oduzima vrijednost, i to u pravilu ženama. Crvena boja, koju i dalje rijetko kada vidimo u reklamama za uloške, lijeva se po pozornici, ostavlja tragove na gaćicama, odjeći, remenu ili metru kao simbolima nasilja koje žene doživljavaju, kako od sebe, tako i od bližnjih.
O samom procesu rada na predstavi Sendi govori kako je bio zahtjevan. No, isto tako navodi:
“Lijepo je igrati predstavu i osjećati publiku kako reagira i kako mi igramo i dijelimo to s njima. Intenzivno je i nestandardno. Već tijekom predstave se osjeća bliskost s publikom i to je takav jedan fini užitak. Jako smo sretne i reakcije su predivne.”
Rad Igralki možete pratiti putem njihove Facebook stranice.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
