Giulia Caminito: Jezerska voda nikad nije slatka (Fraktura, 2023.)
(ulomak iz romana)
Kad vidim kako mi krv mrlja bedra, nemam izljeve bijesa i ne drhtim, odlučno odem Antoniji s gaćicama u rukama i gole stražnjice, pitam je što da radim.
Ona me odvede u kupaonicu, izvadi svoje uloške, odmota jedan i položi ga na čiste gaćice, razvije krilca, prilijepi ih, objasni mi da ću od danas dugi niz godina morati ponavljati ovaj ritual.
Pokaže mi gdje drži uloške koji su odsad zajednički, odvoji ih u tri grupe: najtamniji za prve dane, ljubičasti kad manje boli i ružičasti za kraj, ako malo krvarim.
Ako previše krvariš moraš mi to reći, ako ne krvariš moraš mi i to reći, ako te u školi jako boli trbuh moraš predahnuti, ako ti padne tlak, ako ti se vrti u glavi legni u krevet.
Uvijek se moraš oprati, ponavlja, i ako si zastrašena, uvijek se tuširaj, uvijek se posluži bideom, odmah operi gaćice i plahte jer inače ostaje mrlja.
No najvažnije je da se ta stvar tiče tebe, na to moraš paziti, budi oprezna s muškarcima, i kad ti kažu da se uzdaš u njih, i kad djeluju da razumiju, oni ne razumiju, znaj da odsad pa nadalje možeš dobiti djecu i tvoja je briga ne dobiti ih.
Nemoj da ti se dogodi što i meni, sa sedamnaest sam dobila Mariana s tipom po nadimku Tony koji još uvijek služi zatvorsku kaznu zbog ubojstva.
Mariano zna za to? pitam ja.
Ne i ne treba saznati. Imamo dovoljno beskorisnih muškaraca. Antonia baci moje prljave gaćice u izbjeljivač, a mene probode u trbuhu.
Od te večeri ona se počinje brinuti: čini joj se neprimjerenim da Mariano i ja zajedno spavamo i da to treba riješiti.
Naoruža se i povuče žicu s jedne na drugu stranu sobe, zatim zašije nekoliko plahti i objesi ih između mog i njegova kreveta tako da se tamo mogu svlačiti i kretati, a da me nitko ne vidi. Kakva je ovo budalaština? komentira moj brat ulazeći u kuću. Tvojoj sestri je potrebna privatnost, odgovori ona.
Tako nastaje bojišnica, između mene djevojčice koja ga čuje dok priča u snu i mene žene koja s tim mora prestati, naše odvojene igre, različita odjeća, posteri na mojoj strani sobe, političke zastave na njegovoj, kreveti s neusklađenim plahtama i jastučnicama, igra sjenki, vidim ga kako se pojavljuje i nestaje iza tkanine, izgleda poput marionete.
Moje se tijelo doista mijenja i o tome se svi brinu osim mene, moj otac ima dosad mi nepoznate ispade ljubomore i straha, tko mi se obraća, tko me zove, tko su mi prijatelji a tko neprijatelji.
Stekao je naviku listanja mojih bilježnica i dnevnika kad ih se domogne i muči ga što sam goluždrava u svijetu, bez oca koji bi me zaštitio.
Nikad nije djelovao zabrinuto, ali otkad mijenjam svlak poput zmije, uporno od Mariana traži da me drži na oku, stalno mu govori: pazi na svoju sestru, idi vidi što tvoja sestra radi, kamo ide tvoja sestra.
***
Kažu: Izdrži. Pa ćeš postati ženom
Luiza Bouharaoua
Kad te pitaju koliko imaš godina, ti kažeš: Dvanaest ipo. Toliko si mala da život još uvijek mjeriš mjesecima. Ljeto zrije u krošnjama, mirisno i sočno kao sloboda koju donosi kraj školske godine. Juriš mu bosa u susret, ali najednom te presječe bol, oštar i hitar. Jednom između kukova, jednom u donjem dijelu leđa, u dva poteza prerezao te je na tri dijela. Pokušavaš se sastaviti, ti iznenadna djevojčica-slagalica, ali ne možeš. Vrućina među nogama. Hladnoća koju donosi mokrina. Kao ranjena skrivaš se u mrak kupaonice. Krvava ti bedra, krvave ti gaćice, krvav bijeli porculan školjke. Sve se da obrisati, sve se da oprati, osim bola. Sjedaš na zahod i plačeš. Ulazi majka, briga se pa se smiješi. Zašto plačeš, ljubavi, zar ne znaš što je, pa pričala ti je mama. Jednom te rukom gladi po glavi, drugom kopa po svojoj ladici. Evo, nije ništa strašno. Izdrži.
Kako ne shvaća da plačeš baš zato što znaš što je, ljeto pred tobom raspršilo se u slane kapljice, oduzelo ga ti je, strepiš što će ti još uzeti.
*
Zvat će te jednom, dvaput, triput. Najzad ćeš se javit, reći ćeš mu da si čekala doktora, da si dobro, da ne, ne treba dolaziti. On će inzistirati. Ti ćeš, i bez da zatvoriš oči, vidjeti nju, jedanaest dana staru, meko klupko koje stalno spava, mirisno klupko koje nikad ne spava, i izabrat ćeš nju. Izabrat ćeš njega za nju, grijani stan umjesto auta na mrzloj cesti, udobnu kolijevku umjesto skučenosti autosjedalice. Izabrat ćeš nju, život joj se mjeri u danima, izabrat ćeš je nauštrb sebe, nije to prvi put, tko zna koji je po redu od mnogih koji dolaze. Teturat ćeš niz hodnik, izmiliti iz bolničkog kruga, nasloniti se na kiosk na rubu nesvjestice. Kupiti izotonik i nešto baš slatko, nešto da te održi na nogama. On će te opet nazvati, ti ćeš reći ma ne, stvarno ne treba, ne brini, evo taxi već stiže. Usporeno ćeš nabadati po aplikaciji, oko bolnica se uvijek roje taxiji, tuđa rutina poništit će tvoju laž. Zavući ćeš se u taxi, nasloniti cijelo tijelo na lijevi bok, prisloniti obraz na hladno staklo i zaplakati. Cijelim putem prema predgrađu plakat ćeš tiho, ali predano, tako i toliko da budeš sigurna da ćeš do vrata vašeg privremenog stana sve isplakati.
Izdržat ćeš. Baš kao što ti je rekla. Zgrabila te za ruku kao prijateljica, kao majka, kao sestra, ona jest medicinska sestra, i ponavljala odrješito, ali ne bez nježnosti: Izdržat. Izdržat. Ne: izdržite, ne: izdrži. Neku novu vrstu imperativa. Nema tu vi, kako bi i bilo kad nikakvog poštovanja u tome nema. Nema ni ti, ovo je ženski imperativ, on je bez subjekta. Tebe nema, iako si tu. Ti cviliš: boli, boli, boli. Doktor viče: ma šta boli? Šavovi, jedanaest dana mladi šavovi koji se rastežu do pucanja, tijelo koje se netom otvorilo da bi iz njega izašao život. Izdržat. Izdržat. Izdržat.
Izdržat ćeš to nedjeljno jutro i svaki dan nakon njega. Obradovat ćeš se svojoj ginekologici kao majci, ona će se prvo zadubiti u otpusna pisma. Imali ste veliko krvarenje i ogroman ugrušak nakon poroda. Da. Ugrušak su vidim jedanesti dan evakuirali. Jesu. Pretpostavljam da su vam dali anesteziju? Ne, čupao ga je doktor rukama iz mene. Spustit će papire na stol, tvoja majka u bijeloj kuti, i zagledati se u tebe. Bez riječi ćete u trenutku pobrojati sve što treba oduzeti šutnji.
Jednog dana, u gluhi sat, možda baš neku nedjelju, prići ćeš mu, prići ćeš joj i reći: Puno toga sam izdržala. Ali šutnju ne želim.
Serijal Koga se to tiče? donosi izbor iz poezije i proze suvremenih autora/ica sa željom da vas potakne na čitanje i pokaže kako, zašto i koliko nas se svaki od naslova osobno tiče. Naslove odabire i na naslovno pitanje jedan od mogućih odgovora daje Luiza Bouharaoua.
