Let’s talk about gender baby, let’s talk about you and me.
Bend The Knife, iako već poznat kao duo koji se od samog nastanka na raličite načine poigrava s pojmom roda (od snižavanja frekvencije Karininog vokala kako bi nalikovao muškom do pojavljivanja na intervjuima s maskama koje prikrivaju spol koliko i lice), na novom albumu Shaking the Habitual pitanju roda daje iznimno važnu ulogu.
Od svog posljednjeg albuma Silent Shout, The Knife su dogurali puno dalje od samog koketiranja s feminističkom literaturom, a vrijednost pročitanog dolazi do slušatelja ne samo kroz riječi pjesama, već i u vizualnom smislu u obliku grafičkog uređenja albuma i pripadajućih fotografija, ali i putem video spotova. Scenarij spota za A Tooth For An Eye uključuje djevojčicu koja predvodi hrpu alfa-muškaraca, a članovi benda u opisu govore kako
„Prikaz dekonstruira slikovne predloške muškosti, moći i predvođenja... Dijete je moćno, snažno, a ujedno i ljupko dok viče 'Pričam ti priče, vjeruj mi.' Nema srama u njenom djevojaštvu, ona posjeduje znanje koje su muškarci davno izgubili.“
Feministička priroda albuma odjekuje, između ostalog, i zbog prevladavajuće muške prisutnosti u elektronskoj glazbi kroz proteklih deset godina te zbog cijele populacije koja inače ne bi ni pomišljala na slušanje takve glazbe da nije rastuće popularnosti drugog vala DJ zvijezda kao što su Skrillex i Aviici. U duhu toga, podsjetnik na to da elektronika, pogotovo ona srednje struje, može biti ne samo inteligentna već i intelektualno izazovna je svakako dobrodošao.
Intersekcionalnost kao ideologija koja propagira misao o onim pojedincima koji su članovi ne samo jedne već više potlačenih skupina te o potrebi suradnje tih skupina prema zajedničkom oslobođenju nije izrazito radikalna, ali izranja kao iznenađujuće kontroverzna, možda upravo zato što sugerira da, primjerice, dobro obrazovane bijele pripadnice srednje klase koje pretendiraju na izučavanje roda nisu nužno predstavnice žena drugih slojeva društva, te stoga napredak u jednom dijelu društva ne predstavlja nužno opći napredak.
U svakom slučaju, rijetke su pop zvijezde koje će iskreno progovoriti o intersekcionalnosti u svojim intervjuim kao što je to Olof nedavno napravio za Pitchfork:
„Progovaramo o važnosti razotkrivanja vlastitih privilegija u svrhu izražavanja političkog stajališta. To je nešto što sam naučio iz čitanja o intersekcionalnosti, koja analizira moć kroz razne kategorije kao što su spol, rasa, klasa ili seksualnost, te njihovo međudjelovanje. Prije nego što smo započeli sa snimanjem ovog albuma, nakon što neko vrijeme nismo radili zajedno, htjeli smo zaći dublje u feminističku i queer teoriju. Stoga smo iščitavali postkolonijalnu i antirasističku feminističku teoriju, a s time dolazi i intersekcionalnost. Bitno je uočiti vlastitu poziciju na ljestvici.“
To je možda i ključna stvar koju donosi Shaking the Habitual. Tamo gdje su se The Knife nekad poigravali s idejom roda, sada je koriste za proučavanje širih, važnijih problema. Sam način na koji album obrađuje faktore poput ekonomije i rasne nejednakosti u promišljanje o tom pojmu, ukazuje na pozitivan razvoj i napredak njihovog razmišljanja.
Iako su se već pojavile neke kritike kategorizacije albuma kao visoko politiziranog, poput one Katherine St. Asaph koja smatra da svi oni koji pišu o politički stajalištima The Knifea shvaćaju ta stajališta ozbiljnije od glazbenika samih, njihove izjave kojima svoj rad nazivaju krajnje politiziranim to konstantno pobijaju, čineći ih i dalje prvenstveno glasnicima poruke koja bi za društvo mogla napraviti skoro onoliko koliko glazbena pozadina te iste poruke čini za elektronsku glazbu.
Prevela i prilagodila: Veronika Mesić
Izvor: Tom Hawking, Flavorwire
