Objavljeno

Nova generacija r&b glazbenica

Kehlani

Iščekivanje povratničkog albuma Janet Jackson, službenog debija Kelele, novog Franka Oceana i, dakako, Rihanne, u kombinaciji s izdanjima tradicionalno siromašnom ljetnom sezonom pruža zgodnu priliku za pogled u budućnost ili pak reviziju dalje i bliže prošlosti r&b-ja.

Ova posljednja opcija otkriva kako je godina koja još nije ni blizu izmaku ponudila čitav niz impresivnih izdanja, mahom nove generacije autorica, kojih ćemo se neizbježno prisjetiti i potkraj godine. To što neki od tih albuma, EP-jeva i mikstejpova zvuče kao da bi ih valjalo izlizati u plejeru upravo u ovim vrućim mjesecima, dakle brže bolje, samo je dodatna motivacija za skretanje pažnje na njih.

Drugi mixtape Kehlani You Should Be Here odmah po izlasku privukao je titulu prvog važnog r&b izdanja godine.

Ova donekle površna i pretjerana tvrdnja možda zanemaruje nekolicinu bisera s početka 2015, ali pruža dobru indikaciju o recepciji Kehlani kod kritike i publike koje se čine spremnima posjesti je na tron koji pola godine ranije instalirana Tinashe još nije stigla pravo ni zagrijati.

Često spominjanje ovih dviju glazbenica u istom kontekstu djeluje kao da za funkciju ima prije ukazati na komercijalni potencijal obiju autorica i odmah pozvati na opredjeljenje (ja sam #teamTinashe, ćao) negoli ukazati na značajnu sličnost u njihovim izričajima – Kehlani zasad ne pokazuje sklonosti nabrijanim hitovima kakve je Tinashe zakucala s “2 on” i “All Hands on Deck”, niti ogoljenoj introspekciji mikstejpova konkurentice.

Pokazuje, doduše, sličnu ambiciju za probojem i brzim usponom u r&b hijerarhiji, prethodno naznačenima sudjelovanjem u America’s Got Talent a ovdje manifestiranima u prvom redu glazbeno poprilično suvišnim gostovanjem bitno popularnijeg Chance the Rappera na “The Way”, jednoj od slabijih točaka You Should Be Here koja je ipak učinila svoje u vidu dobivenog publiciteta.

Nema, dakako, ništa loše u otvorenoj potrazi za komercijalnim uspjehom; šteta je što se Kehlani već u ovako ranoj fazi karijere doima spremnom na kompromise, poput onog da umjesto jedne od stvari iz moćnog uvodnog dijela You Should Be Here čast najave mikstejpa pripadne zaključnom ljigavo-ziheraškom pjesmuljku “Alive”.

You Should Be Here je najbolji kada je dinamičan i surov oko break-up tematike, kao u spomenutom pobjedničkim nizom s početka sačinjenom u prvom redu od naslovne pjesme, “How That Taste” i “Jealous”, koji mračne  opservacije zaogrće u nesputani bendovski zvuk.

Nakon njega, druga polovica mikstejpa djeluje izrazito spuštajuće i neuzbudljivo. Balade poput “The Letter” i “Bright”, najslabije točke izdanja, otkrivaju manjak liričke i vokalne snage koja bi ponijela nužno jednostavno formulirane pjesme, vjerojatnije uzrokovan netom prevaziđenom tinejdžerskom dobi autorice negoli općim nedostatkom talenta.

Radi se također o pokazateljima tipične konstrukcije r&b albuma pri kojoj – u slučaju kada njihovie autorice nisu specijaliziranie za tugaljive žalopojke – balade nerijetko djeluju kao reda radi pridodani elementi.

Zbog svega ovoga, You Should Be Here bi bolje funkcionirao u kraćoj formi, poput one koju je već spomenuta kvazi-rivalka Tinashe majstorski postigla na potcijenjenom ovogodišnjem mikstejpu Amethyst.

Njujorčanka Rahel svoj sveprisutni break-up narativ na debitantskom albumu Alkali ne gradi adolescentskim moraliziranjem i, kao Kehlani, na principu “sad sam uspješna a i sretno zaljubljena tako da me baš briga za tebe, luzeru”, nego na razmatranju različitih aspekata i faza romantičnih odnosa te povremenom međuigrom perspektiva.

Poigravanje muškim vokalima – što gostujućima, što produkcijski manipuliranima – samo je jedan od elemenata suptilne ali vrlo intrigantne produkcije mudro odabranog suradnika Jeremiaha Meecea (The-Drum). Stil pjevanja koji se nadovezuje na tradiciju ranih ’00-ih spojen s ovodobnom produkcijom u teoriji možda ne djeluju kao osobito radikalna ideja, međutim čini se da ova kombinacija u praksi rijetko biva uspješno realizirana, zbog čega Alkali djeluje kao jedno od najsvježijih r&b izdanja ove godine.

Rahel sasvim nenametljivo demonstrira raspon vokalnog stila koji se s lakoćom kreće od gotovo pa pripovijedanja do falseta, uvijek u skladu s dominantnom perspektivom i atmosferom pjesama. One se pak konzistentno nadopunjuju i temama i zvukom koji se neprimjetno pretaču iz jedne pjesme u drugu na cijelom albumu.

Središnji par opuštene “Serve” i zarazne “The Break” s razigranim zvukovima čine najpopičniji dio Alkali i – stihovnom sadržaju unatoč – savršene zvučne kulise za ljetno čilanje.

Na “Flutter” se Le1f i DonChristian odužuju Rahel za prethodna gostovanja na njihovim stvarima, potonji joj se pridružuje i u šarmantom zavijanju na “Bae”, a ni Khallee se nije ništa manje dobro snašao na “Hello”. Rahel odlično koristi sve gostujuće uloge za podebljavanje vlastitih poanti o ljubavnim jadima nonšalantno ignorirajući klasične trope o “ženskim” i “muškim” potrebama kao i vanjsko znanje o eventualno nekompatibilnim orijentacijama izvođačkih partnera.

Alkali zvuči savršeno neprentenciozno, no to ne znači da ispod opuštene površine ne krije značajan trud nužno potreban da bi se načinio jedan od ponajboljih r&b albuma godine.

Londonska producentica i urednica emisije na kultnoj radijskoj postaji NTS, Nabilhah Iqbal a.k.a. Throwing Shade voli se poigravati rodnim stereotipima u video spotovima.

“Honeytrap”, prvi singl s aktualnog EP-ja Fate Xclusive, nastavlja otprilike točno gdje je stao “Sweet Tooth” s prošlogodišnjeg izdanja 19 Jewels – osim što dijele istu gostujuću vokalisticu, spotovi za oba singla stavljaju muškarce u poze u kojima se obično nalaze žene: gospoda tako bivaju senzualno zalivena medom i čokoladom, ili se pak valjaju u cvijeću i plahtama.

Kao primarno producentica a tek po potrebi vokalistica, Throwing Shade njeguje poprilično raznolik glazbeni izričaj pa bi se moglo reći da je pomalo nepravedno ubačena u relativno konvencionalno r&b društvo. U njen “kozmički r&b” ubrizgana je poveća doza elektronske glazbe, karakteriziraju ga ledeni synthevi, povremeni sampleovi i netipično sladunjavi pop vokali (što možda ne čudi s obzirom na promotorske veze s hyper-pop producentima kao što su Sophie i Felicita), a na svakom će se izdanju bez problema naći prostora i za nježni dodir techna.

Vodeća “Honeytrap” s Emily Bee istovremeno je opuštena i senzualna, prikrivajući i zavodljivo šaputanje na francuskom u pozadini koje bi u manje spretnim rukama moglo zvučati dozlaboga kičasto.

4Drake” instrumentalna je posveta popularnom glazbeniku i možebitna manifestacija neskrivene želje Throwing Shade da obrne tradicionalnu podjelu između muškarca producenta i žene vokalistice, a “4eva Fate” je komad čiste elektronike.

U samo nekoliko pjesama, Throwing Shade uspješno pokazuje u koje je sve smjerove moguće odvući suvremeni r&b istovremeno zadržavajući čvrstu zajedničku nit koja drži Fate Xclusive koherentnim.

Nova se generacija r&b glazbenica doima okupiranom u prvom redu osobnim temama, za razliku od zlatne faze žanra lišenima stereotipnih referenci na cure i dečke/žene i muškarce, kvart, pa donekle i na materijalno stanje koje se javlja tek s naznakom komercijalnog uspjeha.

U posljednje vrijeme možda nismo dobili toliko intrigantne vizije modernog r&b-ja poput one braka s klupskom glazbom kakvu je ponudila Kelela na prošlogodišnjem mikstejpu Cut 4 Me i pripadajućoj kolekciji remikseva, ili one nevjerojatno eklektične kakvu je predstavila D∆WN na epskom albumu Blackheart izdanom početkom godine, no bilo bi previše očekivati ovakva izdanja češće od ionako relativno brzog ritma pojavljivanja koji već imaju.

Lijepo je čuti i potpuno prisvojeni te nanovo interpretirani klasični r&b ovog milenija, odnosno, u slučaju ovdje predstavljenih izdanja – niz radova osvježene perspektive uz srdačan naklon inspirativnom periodu kombiniran s dovoljno osuvremenjenom glazbenom podlogom da zvuče miljama ispred brojnih nemaštovitih kolegica.


Povezano