Objavljeno

Lik i djelo: U pol’ 9 kod Sabe

Em lik, em djelo – osvrti na album „Prihvaćam sve“, maksi singl „Live“ i singl „Disfunkcionalan Božić“

Iz djela malo kojeg suvremenog hrvatskog pa i regionalnog pop-rock izvođača izbija toliko duha, radosti, vedrine, iskričavosti koliko je zabilježeno na službenim izdanjima zagrebačkog sastava U pol’ 9 kod Sabe, albumu „Prihvaćam sve“ (i prethodno objavljenih virtualnih singlova s istog) i nedavno objavljenog maksi singla „Live“.

Naravno, dobar i vrhunski pop i rock mogu biti teški, ozbiljni i tmurni, no čak i u najdepresivnijim pjesmama majstora tmine i jada kao što su Leonard Cohen ili Nick Cave krije se iskra humora. Pjesma mora odnekle frcnuti, a duh i duhovitost jezgra su svake kreacije, zaključiše mnogi veliki umovi. Bez obzira na grananja rocka tijekom otprilike šest desetljeća postojanja, zezancija i humor odvijeka su u njegovoj srži.  

Okupljeni/e u proljeće 2009., U pol’ 9 kod Sabe album su prvenac „Prihvaćam sve“ objavili virtualno, na bandcampu u rujnu 2014., da bi u prosincu isti doživio i fizičko CD izdanje. U tih pet godina postava se grupe nerijetko mijenjala, no otprve ju vode pjevačica Martina Zvonić i klavijaturistica Ana Opalić, ujedno i glavne autorice. Gotovo otpočetka s njima su i bubnjarka Zrinka Kolarić i gitarist Goran Bogunović, da bi današnju ekipu upotpunile basistica Helena Bučko i saksofonistica i gitaristica Dragana Hrnkaš koji potpisuju „Live“, dostupan na bandcampu, kao dio snimke zabilježene za emisiju Sound Sessions na Soundset Plavom radiju u sklopu programa u kojem domaći bendovi sviraju sat vremena uživo u Studiju Radost!, a riječ je o skladbama “Disko”, “Ljudska priroda” i “Čudna teta”, već znanima sa studijskog prvenca.

Razlog objavljivanja minjaka, objašnjava gitarist Bogunović, jest da im se usprkos greškama i nesavršenostima koje donosi sviranje uživo, svidjelo kako pjesme zvuče u tom izdanju, što ga kao snimatelji i producenti potpisuju Dino Kraljeta i Dimitrij Petrović, i kako im se čini da ih te snimke predstavljaju mnogo vjernije nego studijske.

Jest, opći dojam je, dakako, organskiji i nazočna je, logično, osobita nijansa, no ono zapisano na „Prihvaćam sve“ ne zaostaje svježinom i zaokruženošću. Devet autorskih pjesama i jedna tuđa sa Sabinim tekstom, obilježeno je neobično šarmantnim spojem optimizma i rezignacije, bodrosti i sjete te poticajno (samo)ironičnim, nenametljivo crnohumornim odmakom kojim se djevojke nastoje hrvati sa svakome prepoznatljivim nemilim udarcima i razočaranjima što ih donosi svakodnevica.

„Ljudska priroda me deprimira“ refren je sjajne, vele i prve pjesme nastale pod okriljem grupe, „Ljudske prirode“ iz pera Ane Opalić, koja kontrapunktiranjem refrenske misli i neobično poletne glazbe, nošene ponajprije šaljivo-bezbrižnim havajskim ukuleleom, zorno ilustrira opći svjetonazor – život je gnjavež, to nam je jasno, no umjesto prepuštanja depresiji, olakšajmo si ga humorom i dobrom voljom.

Drugi, recimo, moto na istu temu, nudi uvodna i naslovna pjesma „Prihvaćam sve“, opet Ane Opalić, koja govori o „totalno banalnoj filozofiji“ prihvaćanja uspona i padova „žena koje odlaze, godina što prolaze, rastućih kamata, nevolja i obilja, dobrih i zlonamjernih…“, urešena zafrkantskim zujkanjem kazooa položenim na pristojno raskalašenu salunsku honky-tonk podlogu koja se spaja sa zanosnim elanom kakav su znale pružiti najbolje ženske vokalne grupe iz šezdesetih, poput The Supremesa ili The Shirellesa. „Veseli svaki me kraj“, s tekstom Martine Zvonić i glazbom Zvonić i Sabine Naranđe, u kojem se na kraj, na svršetak, gleda kao na početak nečeg novoga, može se uzeti kao treća idejna vodilja samopomoćnog iznalaženja rješenja kroz stav „ne dajmo da nas život samelje“.  

Unatoč tome što kao jedan od razloga za nezadovoljstvo spominju „stanje u regiji“, djevojke ne rješavaju ni regionalne, ni svjetske probleme, niti velika filozofska pitanja, nego se bave onime što ih osobno ponajviše kopka, a to su ljubavni odnosi i veze među ženama. U pol’ 9 kod Sabe su queer, lezbijke i, kako valja, pjesmama tematiziraju ono što dobro poznaju, o čemu imaju što reći, a što u svijetu ovdašnjeg pop-rocka dosad nije naročito, odnosno gotovo nikako obrađeno.

Iste stihove, istina, možemo zamisliti i u hetero inačici ili u izvedbi muškarca, pri čemu se njihov istospolni smjer ne bi razaznao, no tekstovi žena o vlastitim iskustvima sa ženama obojeni su osobitim senzibilitetom, a nedvoumno unose novo gledište u pop pjesmom na sve načine već obrađene ljubavne ushite i razočaranja. Biti u pjesmama gej ili ne, skrivati se iza lažnih, neutralnih tekstova ili se iskreno izložiti, bilo je, vele, važno pitanje na početku djelovanja grupe. Bez sumnje, donesena je dobra odluka, premda su, kažu, neke članice upravo zbog nje onomad napustile bend. „To si ti, nemoj se mijenjati“ mada su svi „razočarani i rezignirani,“ poručuju, u drugom kontekstu, stihovi „Razmažene“ u kojima možemo čitati jedno od temeljnih uvjerenja na kojima je izgrađeno Sabino stvaralaštvo.

Prilagođavajući invenciju pojma i djelovanja mekog terorizma Marka Brecelja, mogli bismo reći da je u slučaju U pol’ 9 kod Sabe riječ o mekom aktivizmu. To ne znači beznačajnom, mlako nedjelotvornom, polu, bi-ne bi aktivizmu. Govoreći o svom svijetu otvoreno, no bez podizanja prsta, bez agresije, bez nametanja, Sabe nježno i blago oslikavaju, normaliziraju, čine vidljivom činjenicu života o kojoj (kao i o svemu ostalome, rekao bi Woody Allen) može misliti tko što hoće, ali koja jest. Stanje stvari ne proglašavaju ni dobrim, ni lošim, čak ga ni ne konstatiraju, nego ga uzimaju zdravo za gotovo i o njemu zbore, jer ga dobro poznaju.

U kontekstu pop-rock grupe, pitanje aktivizma ne bi bilo od osobite važnosti da ponajprije nije riječ o dobrim pjesmama. U prvom razdoblju postojanja grupe, sjeća se Opalić, neke potencijalne članice nisu joj htjele pristupiti jer su bile zgrožene lošim sviranjem osnivača. Virtuoznost ni danas nije Sabina prva vrlina, no djevojke, tj. žene i njihov svirački vrlo siguran muškarac – verziranošću se ističe i doprinos violinistica Ane Jurišić i Maje Žarković – imaju odličan osjećaj za procjenu toga što mogu vlastitom spremnošću, kao i za stvaranje šarmantno nesavršenih pop pjesama s ozračjem blage rasklimanosti, uz koje će se istom zapjevati ili zapjevušiti, zaplesati ili barem pocupnuti.

Zvuk albuma „Prihvaćam sve“, snimljenog u studijima Heim i Kramasonik, osobito će se svidjeti uhu koje voli čuti analogno i organski, ljude koji sviraju glazbala, a produkcijski pristup (Lora Šuljić, Zoran Pleško, Hrvoje Nikšić, U pol’ 9 kod Sabe; mastering Carl Saff) donosi svježinu, prštavost, čilost, druk i gustiozni entuzijazam kojim su zračila najbolja izdanja ovdašnjeg novoga vala, a što i jest bio jedan od važnih razloga prijemčivosti, pa i trajnosti tih LP-a.

Određen novovalni štih, a to je isključivo kompliment, donosi i kabaretsko-varijetetska doza teatralnosti u aranžmanima koja će, baš kao i nenametljive saksofonističke frazice (sad već bivše članice) Mariete Bakote, asocirati na, primjerice, rani Haustor, a čuje se tu i (bijelog) skaa, kao i jedna bas linija („Disko“) što podsjeća na noseći rif „Noćas sam izašao na kišu“ s „Heroja ulice“ Prljavog kazališta, dok su momci iz Dubrave još bili odličan novovalni bend. Sabini tekstovi, osobito oni Ane Opalić, prirodnošću prvaka tog razdoblja spajaju razgovorni jezik s književnim. Jedini produkcijski nedostatak „Prihvaćam sve“ manjak je ravnoteže u glasnoći unutar pojedinih pjesama – tihi su dijelovi pretihi u odnosu na glasne, ili obratno.

Veeeeeliki plus Sabe pjevačica je Martina Zvonić čiji su zvonak (Prvoloptaški? Ali točno.) i melodiozan glas te izvedba – pjevačka, a i koncertna, potonja uz dodatak zafrkantskog šou-animiranja kakvim se mogu podičiti malobrojni čelnici regionalne scene – obojeni nonšalantnom prisnošću i imaju vrlu sposobnost lakovokalno zagladiti poneku kvrgaviju rimu ili nezgrapan metar.

Načelno, riječ je o ugodnim, no nimalo limunadnim pop pjesmama koje lako ulaze u uho i koje mahom slijede klasičnu trominutnu formu, mada nisu njome opterećene, odnosno, u autorskom su smislu, prema potrebi i stupnju nadahnuća, slobodne zalelujati, nehajno odlutati iz standardnog kalupa. Spoj određene tvrdoće izvedbe s neopterećenošću nepisanim zahtjevima, cjelinu obogaćuje draži amaterskoga. U pohvalnom smislu nepretencioznosti, misaone opuštenosti koja ipak ne rezultira nemarom. Kako reče redatelj Želimir Žilnik: „Svi smo mi počeli kao amateri, a samo najbolji među nama su to i ostali.“ Amaterizam kao djelovanje iz ljubavi pretpostavljeno perfekciji, što taj pojam u biti i znači.

Pjesma „Prihvaćam sve“ glazbeno i tekstualno određuje opći ton albuma, a na njenu se lepršavu ozbiljnost umjereno brzoga tempa logično nadostavljaju „Razmažena“, o nepodnošljivoj, ali obljubljenoj razmaženki, i „Disko“, nekonvencionalna crtica što pronalazi radost u malim stvarima romantičnog poslijepodneva dviju djevojaka kojima je, jer su zaljubljene, sve zabavno i fora. Iz uljuljkanosti prenut će vjerojatno najuspjelija pjesma albuma, zarazno jednostavna „Ljudska priroda,“ mobitelska trač-partija na temu „tko je s kime“, ojačana već  spomenutim negodovanjem glede čovjekove naravi. Slijede je smirenija, opet romantičnija, violinom i slide gitarom obojena „Da je moguće“, mješanac nebanalnog opisa banalnih prepreka u svagdanu zajedničkog života i sanjarije o idealu nomadske slobode, vožnji svemirskim biciklima i brodom koji hoda, te srodno joj ugođena „Veseli svaki me kraj“ u kojoj se poseže za ključem sna.

Snatrenje presijeca najizazovniji, najprkosniji broj albuma, „Želim biti strejt“ s razmjerno drskim tekstom Mime Simić koji ironično iskazuje želju za „liječenjem“ lezbijske nasađenosti i uklapanjem protagonistice u prevladavajuću hetero normu, pri čemu se ne libi čarnuti neiskreno katoličko opredjeljenje dobrog dijela građanstva Lijepe naše. Lepršav pjesmuljak – ponovno složen na opreci sadržajnog podbadanja i formalne umilnosti – uokviren „Svadbenom koračnicom“ Felixa Mendelssohna, poentiran završnim pogrešnim akordom, nije teško zamisliti kao žestoki ramonoidni punk. „Bajk“ počinje mekim vibrafonskim ovalima da bi nakon uvodnog lebdenja bio prizemljen pomalo tokinghedsovskim indie-diskoidnim ritmom povrh kojega igraju violine i skreč-grebanje, no ne odskače iz uspostavljenih okvira popističke melodioznosti grupne svirke, dok tekst Ivane Kovačić, oslanjajući se na zagrebačke urbonime, donekle zagonetno, ali sugestivno traži način izricanja osjećaja vezanih uz neostvarivost ljubavne veze.

https://www.youtube.com/watch?v=IT7cSe4_qiQ

Čudna teta“, neka vrsta raspašojnog disko-klezmer-čardaša kroz portretnu se pričicu o kvartovskoj čudakinji zalaže za individualizam i toleranciju te se kontekstualno, bez dociranja, opire društvenoj navadi konvencionalnog, složenoj stvarnosti neprikladno simplificiranog kategoriziranja bića (, stvari) i pojava, a jednostavnom se efektnošću dotiče i pitanja iluzornosti tzv. realnosti.

Svojevrsnim refrenom „jedna gubi, druga novu ljubi, jedna plače, druga skida gaće“, CD zatvara drugi biser albuma, „Uzela si sve“, prerada veličanstvenog Abbinog hita „Winner Takes It All“, s tekstom Ane Opalić koji duhovito do nasmijavanja, ali u isti mah i vrlo dirljivo, iz gledišta ostavljene, odnosno iz stana izbačene „luzerice“, opisuje razlaz dviju nekoć zaljubljenih što gradile su dom. „Dal’ je uopće moguće, uspjet’ u dvije?“

Nezaobilazna karika, jedna od najsvjetlijih točaka Sabina opusa je singl/video „Disfunkcionalan Božić“ iz prosinca 2013., milozvučna, podrivačka tužaljka o licemjerju baratanja pojmom tradicijskih vrijednosti što se rabe kao maska s naočnjacima koja jamči slijepu pravovjernost, ovčju poslušnost malog bakezera silama moći, onoga što ih je takvima učinilo i što ih održava na tim pozicijama. Moglo bi se reći – hrvatski pandan vjerojatno najboljoj antibajkovitoj, punk-božićnoj pjesmi, „Fairytale of New York“ Poguesa s Kirsty MacColl.

Saba trenutačno snima drugi album. S producentom se Berkom Muratovićem, vele dobro slažu, a prema sadašnjem planu prvo bi pet pjesama trebalo na svjetlo dana, odnosno u prostranstva interneta, izići početkom proljeća, u formatu EP-a, da bi album sa svih deset pjesama stigao koji mjesec poslije.

U pet i pol godina otkako su se okupile, U pol’ 9 kod Sabe nisu koncertno neaktivne, iza njih su album te virtualni maksi singl i singl; poneke njihove pjesme razmjerno su se uspješno zavrtjele na ponekim radijskim postajama; autorice su i izvođačice šačice ponajboljih pjesama domaće pop-rock scene posljednjih godina (a i više), a i među najoriginalnijim su njenim pojavama. Djelomične su protagonistice dokumentarnog filma „Još jednom“ (Kinematograf, 2014), svojevrsnog dnevnika druženja i potrage za odgovorom na pitanje kako i zašto nastaju i nestaju ljubavne veze, u režiji Ane Opalić, diplomirane filmske i tv-snimateljice, i Noah-e Pintarića, te knjige „Do isteka zaliha“ (Sandorf, 2013) Nore Verde, gdje su nazvane Život sa strinom.

Uza sve to, u osvrtima, sagledavanjima, rezimiranjima, projekcijama suvremenog hrvatskog i regionalnog popularnog glazbišta U pol’ 9 kod Sabe još se mahom smucaju negdje po rubovima, mada im, kao jednoj od njegovih najsvjetlijih točaka, pripada mjesto u središtu.


Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Povezano