Šibenčanka Lana Stojićević relativno je novo ime na umjetničkoj sceni, no ime koje bi svakako trebalo zapamtiti jer ćemo o njoj tek čitati. Diplomirala je slikarstvo 2012. godine na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu (u klasi profesora Deana Jokanovića Toumina), bilježi niz grupnih i samostalnih izlaganja te je finalistica ovogodišnje Nagrade Radoslav Putar za najboljeg/u mladog/u hrvatskog/u likovnog/u umjetnika/icu i dobitnica Grad Prix nagrade Erste fragmenti 2015. godine.
S obzirom da je zahvaljujući radu Crno Brdo uvrštena među četvero finalista Nagrade Radoslav Putar, dok je na izložbi Erste fragmenti dio projekta Crno Brdo (dvije fotogafije koje su tim putem i otkupljene) nagrađen Grand Prix-om, odlučili/e smo saznati nešto više o ideji i realizaciji samog projekta te nešto više o tome kako je to biti perspektivno lice u vremenu kad je interesa za kulturu sve manje.
U posljednje ste vrijeme prisutniji u medijima, znači li to da je javnost postala sklonija umjetnosti ili je ipak iza svega toga samo izuzetno velik trud? Ovisi li sve, nažalost, o samopromociji ili možete računati i na društvene alate koji rade umjesto vas?
Prisutnost u medijima usko je vezana uz aktivnost na sceni. U periodima stvaranja rada uglavnom živim u medijskoj tišini. Neposredno pred izložbu kreće medijsko prezentiranje koje omogućava da informacija o radu u kratkom roku dođe do velikog broja ljudi koji nisu u mogućnosti fizički posjetiti izložbu. Najveći trud uložen je u proces osmišljavanja i realizacije rada, sve iza toga samo je ubiranje plodova prethodno uloženog. Uglavnom galerija šalje najavu medijima koju neki mediji ignoriraju, neki objave samo najavu, a zainteresirani se jave za opširnije objave.
Nedavno ste se preselili u Zagreb. Možete li reći kako je takva odluka utjecala na vašu karijeru ili ipak lokacija nema veze s radom? Znači li nužno manja sredina ujedno i manje prostora?
Razlog mog preseljenja u Zagreb bio je osobne prirode i već u početku definiran kao privremen. Kod Zagreba su me najviše privlačili festivali, predavanja, razna kulturna događanja koja sam do tad ljubomorno pratila preko medija. Trenutačno živim na tri lokacije, ali voljela bih živjeti u Splitu, biti aktivna u toj sredini i malim koracima doprinositi razvoju lokalne scene. Na sve izložbe na kojima sam sudjelovala u Zagrebu uvrštena sam putem natječaja, tako da ne vidim nikakav problem u tome da živim u Dalmaciji i povremeno poslovno putujem.
Kako se vidite u budućnosti, što bi za vas bilo ostvarenje snova?
Postavljam si neke ciljeve i pokušavam uporno raditi na njihovom ostvarenju, svjesna da se radi o dugotrajnom procesu. Prvenstveno bih voljela što prije imati prostor za rad. Voljela bih da moj rad bude priznat od struke, ali i da ima odjeka u javnosti. Želim surađivati s mladim, kreativnim ljudima, želim stabilnost, dobre radne navike i napredak. Iako zvuči kao izlizana fraza, zaista bi bilo idealno živjeti od rada u struci.
Kakve su reakcije na Crno Brdo? Tema vam je odlična, ovo je multimedijalan, društveno angažiran projekt. Kako se ovaj rad razlikuje od vaših prijašnjih? Pri tome mislimo na angažman, resurse, dostupnost materijala i reakciju šire publike.
Crno Brdo bavi se konkretnim ekološkim problemom. Iako na prvu loptu ne izgleda tako, radi se o jako osobnom projektu. Petnaeset godina sam živjela u neposrednoj blizini tada već zatvorene šibenske Tvornice elektroda i ferolegura (TEF), na znakovitoj adresi 'Prilaz tvornici'. Na terenu tvornice ostalo je oko 800,000 silikomanganske troske, nusprodukta proizvodnje ferolegura i drugog opasnog otpada. Neadekvatnom sanacijom tog otpada ugroženo je okolno stanovništvo. Dvadeset i jednu godinu nakon zatvaranja tvornice, teren još uvijek nije u potpunosti saniran.
U kontrastu s realnom opasnošću, kao vizualnu umjetnicu, privlačila me zanimljiva estetika tih crno sivih gomila troske. Upustila sam se u istraživanje slučaja TEF, njegove kompleksne političke pozadine i povijesti. Istražila sam i sve prostorno udaljene lokacije na kojima je rasprostranjena troska šibenskog TEF-a. Iz gomile činjenica, trebala sam izvući one najzanimljivije. Tek u procesu istraživanja sam saznala da je gomila od gotovo 200,000 tona troske neadekvatno deponirana usred ravnokotarskog sela Biljane Donje. Nadrealni prizor umjetnog i opasnog krajolika u neposrednoj blizini kuća bio mi je najzanimljiviji za daljnju razradu.
Crno Brdo svakako je moj najkompleksniji projekt, i po količini uloženog truda i vremena, i po raznovrsnosti medija koje sam koristila. Njime sam željela informirati širu javnost o nekim važnim problemima, a drago mi je što dobio i potvrdu struke. Iako je tema društveno angažirana, pokušala sam izbjeći uobičajeni aktivistički pristup. Htjela sam iskoristiti širi potencijal teme, naglasiti nadrealnu, distopijsku atmosferu tog začudnog postindustrijskog krajolika. Namjera mi je bila zbuniti i zainteresirati posjetitelje izložbe, a po njihovim reakcijama pretpostavljam da sam to i uspjela. Iako se indirektno bavim problemima deindustrijalizacije, što nije neuobičajena tema u suvremenoj umjetnosti, jedina direktna asocijacija na industriju pojavljuje se u obliku spomenute adrese 'Prilaz tvornici'.
{gallery}crno_brdo{/gallery}
Crno brdo je odličan, ali i subverzivan projekt. Imate li dojam da nije dovoljno medijski popraćen? Takva tema je sigurno trebala snažnije odjeknuti u sredini iz koje potječete. Radi li se o guranju stvari pod tepih ili samo kakofoniji vijesti s kojima se svakodnevno susrećemo i zbog koje one prave ne isplivaju na površinu?
Mislim da je projekt korektno medijski popraćen, pogotovo od strane lokalnih medija. S obzirom da je predstavljen u kulturnim rubrikama, pretpostavljam da nije prezentiran dovoljno 'bombastično' da bi izazvao reakciju odgovornih. Ali mislim da je već i samo informiranje i osvještavanje ljudi važno, da je spominjanje važnih tema u kontekstu umjetnosti dio procesa koji može pokrenuti važne promjene.
Zanimljiva je usporedba reakcija stanovnika/ca Šibenika i Biljana na isti industrijski otpad. U Šibeniku nas odgovorni uvjeravaju da je taj otpad potpuno bezopasan, kao i da je teren TEF-a u potpunosti očišćen. Na mjestu gdje je prethodno bila gomila troske, uređena je i gradska plaža s koje se ne vidi obližnji otpad. Troska se desetljećima gomilala oko tvornice i postala je dio kolektivne memorije. Pretpostavljam da je naviknutost na nju razlog nedostatka reakcije Šibenčana. Također, mnogi Šibenčani ne znaju za Crno Brdo u Biljanima, koje se inače nalazi odmah pored autoceste u zaleđu Zadra. Mnogi prolaze pokraj njega, a da ga niti ne primjete.
Troska s Biljanima nema nikakve veze. Izazvala je reakciju jer je svojom naglom i kancerogenom pojavom nametnuta stanovništvu Ravnih kotara. Upornost lokalne ekološke udruge nedavno se isplatila. Ministarstvo zaštite okoliša i prirode 31. ožujka 2015., nakon pet godina postojanja Crnog Brda, konačno je donijelo rješenje kojim je vlasniku naređeno njegovo uklanjanje iz Biljana do kraja 2015. godine. Nažalost, to nužno ne znači da će ono zaista uskoro biti uklonjeno.
Odakle ideja za kostim koji nosite u Crnom brdu? Tko ga je izradio? Što vas je inspiriralo?
U prvim fazama projekta kretala sam u nekom drugom smjeru, ali u procesu se logično nametnuo moj interes za etnologiju, pa tako i za narodno tekstilno rukotvorstvo. Tijekom razrade projekta zanimali su me neki isprepleteni društveni procesi, problematike deindustrijalizacije, ali i suvremenog tretmana sela. Razvoj industrije potaknuo je deruralizaciju (ali i izumiranje narodnog stvaralaštva, napuštanje narodne nošnje). Sada su tvornice zatvorene, a osim ekonomskih problema, za sobom su u mnogo slučajeva ostavile propadajuću arhitekturu ili opasan otpad. Propadaju i sela, razni ekonomski i gospodarski razlozi stanovnicima plodnih Ravnih kotara onemogućavaju bavljenje poljoprivredom. U ovom slučaju, industrijski otpad propale šibenske tvornice, pod krinkom korisne sirovine, ostavljen je u ruralnom području koje nikad nije imalo veze s industrijom.
Povezanost krajolika i stanovništva slojevita je. Krajolik utječe na kulturu, proizvodnu aktivnost, identitet, na narodna vjerovanja, praznovjerja i strahove... Zanimalo me na koji način je moguće zadržati normalne uvjete života uz konstantnu prijetnju opasnog krajolika. Zamišljanje utjecaja umjetnog i opasnog krajolika na stanovništvo prezenirala sam gotovo distopijskim imaginarnim narativom.
Narodno stvaralaštvo transformira se s promjenama životnih uvjeta. Prirodni čimbenici utjecali su i na narodnu nošnju (npr. na materijale) koja je u sebi uvijek sadržavala informacije o vremenu u kojem je nastala. Narodna nošnja u aktivnoj je upotrebi izumrla, i baš kao i ovaj industrijski otpad, artefakt je prošlih vremena. S ciljem imaginarnog prilagođavanja tradicije suvremenim uvjetima života, osmislila sam i izradila kombinaciju narodne nošnje i zaštitnog odijela, nalik postapokaliptičnom kostimu. Glavni dio kostima je maska inspirirana tradicijskim ženskim oglavljima, koja potpuno prekriva lice. Maska predstavlja simboličku zaštitu od ekocida, evocira opasnost zbunjujućeg krajolika, u prizor unosi dodatnu disfunkcionalnost. Ranije sam, ali više u kontekstu rodnih teorija, proučavala tradicionalni ručni vez Ravnih kotara, četverokuku, pa se taj interes idealno poklopio s ovom temom. Taj simbol nade i zaštite, radi umnažanja uzaludnih simboličkih zaštita, ručno sam izvezla po tom kostimu. Originalne žarke boje četverokuke izmijenjene su i prilagođene tom suvremenom krajoliku.
Važno je spomenuti da je u projekt uključen i audio intervju sa Živkom, čiji pogled kroz prozor krasi vizura Crnog Brda, koji iznimno zanimljivo priča o nekim sretnijim vremenima Ravnih kotara u kojima je odrastao.
Koje su bile prepreke?
Najveća prepreka gotovo uvijek je nedostatak sredstava za produkciju pa treba biti spreman na neke kompromise u procesu od ideje do realizacije. Kao i vremensko ograničenje kada imaš dogovorenu izložbu u konkretnoj galeriji, u konkretno vrijeme. I kretanje po Crnom Brdu s maskom pod kojom ništa ne vidiš!
Tko / što je najviše pomoglo u realizaciji?
S obzirom na vremensko ograničenje, tehnička realizacija rada ne bi bila moguća bez pomoći obiteljsko-prijateljske manufakture. Hvala im i ovim putem!
Kako biste opisali poziciju umjetnika/ce u našim socioekonomskim prilikama?
Stanje kulture preslika je općeg stanja u Hrvatskoj. Pozicija umjetnika dodatno je nesigurnija zbog nedostatka stalnog prihoda i sigurnosti koju neki drugi poslovi pružaju. Zbog toga mnogi umjetnici u potpunosti izađu iz struke ili vode dvostruke karijere. Sjajno je dobiti neku od rijetkih novčanih nagrada ili prodati rad. Vrijedi pokušati financirati produkciju radova putem javnih natječaja, ali ni taj sustav ne funkcionira najbolje. Veliki je problem i to što samostalni umjetnici i freelanceri nisu jednako zaštićeni pred zakonom u odnosu na osobe u radnim odnosima.
Možete li nam otkriti neke od budućih projekata na kojima radite?
Paralelno radim na više koncepata, ali nisam sigurna koji će se prvi iskristalizirati u nešto konkretnije. Na općoj razini spomenute, teme koje me trenutačno zanimaju su višedimenzionalnost arhitekture kao estetske, društvene i simboličke činjenice, zatim, na tragu Crnog Brda, istraživanje transformacija narodnih običaja u suvremenosti, teorija izmišljene tradicije, pojam Ersatz nostalgije, retradicionalizacija društva koja je materijalizirana, između ostalog, i u arhitekturi itd. Zanima me nadopunjavanje raznih medija i materijala, evociranje teme pomoću korištenih materijala, osmišljavanje izložbe kao cjelovitog ambijenta... Svakako nastavljam pratiti slučaj Crnog Brda, za kojeg se nadam da će se uskoro razriješiti, pa ne isključujem mogućnost reakcije na budući razvoj situacije.
