Objavljeno

Lana Del Rey i U.S. Girls, fiktivne i stvarne drame “američkih djevojaka”

Za jednu zna tek probrana publika a za drugu vjerojatno svi, i Meghan Remy a.k.a. U.S. Girls malo će kome djelovati kao da ima išta zajedničko s Lanom Del Rey pa ipak, postoji nekoliko linija prema kojima bi se njihov rad mogao usporediti – ako ništa drugo u svrhu opravdavanja svrstanosti u isti tekst nečime osim bliskog datuma izdanja novih albuma.

Osim što obje njeguju vrlo izraženi retro štih u glazbi, izravno ili neizravno upućuju specifično na američku kulturu te nastoje dati glas njenim tradicionalno ušutkanim protagonisti(ca)ma. Dok se Lana Del Rey omata u američku zastavu, pjeva o “nama curama” i predstavlja ikonu pasivnih melankoličara/ki, Remy u imenu svog projekta istovremeno referira na domovinu i na stereotipne generalizacije femininog, preuzimajući u radu uloge svih tih (ne)sretnica kako bi im dala priliku za kršenje očekivanja koje društvo nameće. Posvećenost tim misijama nikada nije bila istaknutija nego na njihovim novim albumima Honeymoon i Half Free.

Čak i u današnjoj kulturi hiperprodukcije često ishitrenih “think piece”-ova, Lana Del Rey drži posebno mjesto pop zvijezde kojoj je posvećeno “više ozbiljnih kritičkih osvrta nego većini stranih ratova“. Ipak, svakim novim izdanjem analitičke strasti su se pomalo stišavale i Del Rey je možda konačno prestala izazivati polemike samom svojom pojavom, stoga se činilo da bi se novom albumu konačno moglo pristupiti s nešto lakšim pozadinskim teretom i više se posvetiti samoj glazbi.

To je, pokazalo se, dvosjekli mač. Kada pred sobom imaš Lana-Del-Rey-album koji bi se najjednostavnije mogao opisati slijeganjem ramenima i ravnodušnim “meh”, poželiš oživjeti vremena misaonih članaka o njoj. Vjerojatno potpuno svjesna toga, Del Rey album otvara znakovitim stihom “We both know that it’s not fashionable to love me”, i otuda nadalje ne preostaje drugo nego prihvatiti njenu igru.

Honeymoon predstavlja još jednu vježbu u skidanju vintage zvuka, s puno manje hip-hop beatova nego na prvijencu, manje gitara u odnosu na Ultraviolence i više gudača nego ikada. Kvazi-noir ugođaj i dalje je prisutan s tim da mu se ovog puta pokušava udahnuti i prizvuk južnjačke gotike koji je malo teže uspješno izvesti kada doista atmosferičnu glazbu prate banalni stihovi o dečkima i slavi, no dobro, ionako nitko ni ne očekuje od Lane Del Rey da bude jedna Nina Nastasia.

Dakako, ne treba sva glazba imati inteligentne ili nedajbože intelektualne stihove, i u odgovarajućem okruženju čak i najotrcaniji iskazi mogu producirati zanimljiv efekt bio on iskren ili baziran na ironiji, a Del Rey otprilike i jest majstorica pristupa koji konstantno balansira između tih krajnosti. Ipak, stihovi na Honeymoon svako toliko znaju naprasno prekinuti dobronamjerne pokušaje prepuštanja ugođaju svojim nezgrapnim sintagmama, smiješnim metaforama i starim poslovicama, koje umjesto emocionalnih ili misaonih reakcija generiraju tek pozamašnu količinu upitnika nad glavom. Istina je da je takvo pretjerivanje oduvijek i bilo dio njezinog šarma, no na Honeymoon Lana Del Rey daje do znanja da je konačno sasvim izgubila sram – ako ga je ikad i imala – iz pjesme u pjesmu sve se više pretvarajući u vlastitu karikaturu.

Sve to, na neki čudan način, i dalje ne znači da album ne funkcionira. Štoviše, po mnogim kritičarkama i kritičarima radi se o njenom najboljem ostvarenju do sada. Kako, zašto? Odgovor se vjerojatno krije u činjenici da Del Rey ovdje možda prvi put u potpunosti uranja u vlastitu personu, bez vokalnih prenemaganja koja bi sugerirala odmak, s glazbenom podlogom koja sada već prepoznatljivi zvuk čini nenametljivim i – unatoč nebrojenim referentnim točkama – obilježava kao distinktivno njen.

Izuzev zaraznog singla “High by the Beach” i njegovog namjerno pomalo stupidnog refrena, najpamtljivija i možda najbolja stvar na albumu je “Music to Watch Boys to”, na kojoj Lana Del Rey u jednom trenutku čak zvuči kao post-ironični underground miljenici Easter. Nju nažalost prati loš pokušaj minimalističke balade “Terrence Loves You” u kojoj Del Rey bez pardona izravno preuzima stihove ni manje ni više nego od Davida Bowieja (“Ground control to Major Tom”), nakon udaranja vlastitog autorskog pečata pjesmi opservacijom “Hollywood legends will never grow old”. Ubrzo dolazi i trenutak koji je možda najviše Lana-Del-Rey na jednom Lana Del Rey albumu – kada na “God Knows I Tried” kaže “I’ve got nothing much to live for/ Ever since I found my fame”. Ili bi to ipak bio stih “You’re so Art Deco”, ili možda “(…) got my blue nail polish on/ It’s my favorite color and my favorite tone of song”? Kandidata je mnogo i garantiraju ili očekivanu zabavu ili kolutanje očima.

Del Rey ne uspijeva, a vjerojatno nema niti namjeru, stihu klišeiziranom poput “Looking for love in all the wrong places” dati posebni dodir (što je, recimo, Tinashe uspjela ranije ove godine na “Looking 4 it“). Svoj zvuk i, zapravo, kompletnu pojavu, gradi upravo na proturječju staromodnih orkestracija, jednostavnih modernih beatova i još jednostavnijeg leksika sastavljenog od već poznatih stilskih figura koje tvore stihove na površnoj razini dovoljno efektne za ispisivanje po školskim klupama ili na Twitteru multinacionalne modne kompanije, što je valjda postalo slično.

Ako se na prvom dijelu albuma sve to samo naslućuje, na drugom poprima prave satirične proporcije. Lana Del Rey ne preže od toga da nam izrecitira pjesmu T. S. Eliota preko bezvezne ambijenalne podloge preuzimajući i njen originalni naslov za interludij (“Burnt Norton”), niti od toga da u “Salvatore” afektirano otpjeva faux talijansku šansonu kakvu se ni Zach Condon ne bi usudio objaviti sa svojim Beirutom.

Tračevi da je “24” trebala biti pjesma novog, 24. (!) filma o Jamesu Bondu nisu se obistinili – nažalost jer pjesma doista zvuči kao odličan kandidat za tu ulogu koja bi joj usput dala i prijeko potrebni smisao. Za potrebe filma trebalo bi možda malo pojačati i dramatizirati izvedbu ili učiniti refren bombastičnijim, no Lana Del Rey u startu djeluje kao savršen odabir za autoricu Bondove pjesme i dobar dio pjesama na Honeymoon, počevši već od uvodne, vjerojatno bi na soundtracku različitih (hollywoodskih) filmova funkcionirao bolje nego u kontekstu ovakvog albuma, pa je pomalo zapanjujuće koliko je često njihov filmski potencijal loše iskorišten.

Del Rey ponovno završava album obradom klasika, ovog puta “Don’t Let Me Be Misunderstood” kojom preuzima tragičarsku ulogu neshvaćene duše, ironično, u trenutku u kojem više nikoga nije briga je li pravilno shvaćena jer su već ili prigrlili njenu slatku deluziju ili je nastavili mirno ignorirati. Ova obrada ujedno predstavlja i svojevrsni šećer na kraju albuma s upravo ridikuloznom količinom referenci na opća mjesta pop kulture – osim Nine Simone i već spomenutog Davida Bowieja, “shoutout” dobivaju The Eagles i Billie Holiday, a tu se iz nekog razloga našao i film Easy Rider. Bez brige – iako Del Rey voli nabaciti naklon novom Hollywoodu ’70-ih, njen je romantičarski pristup još uvijek daleko bliži ispraznom glamuru starog. Jedina je šteta što kada kaže “Pink flamingos always fascinated me” vjerojatno ne upućuje na Johna Watersa.

Stavimo li sve lana-del-rey-izme na stranu, Honeymoon nažalost pati od sindroma koji kronično prati njene albume, a to je nepotrebna razvučenost na sat i nešto vremena tijekom kojih teško održavaju pažnju slušatelja. U odnosu na prethodna izdanja Honeymoon definitivno ima konzistentniju atmosferu, a ima tu i nekoliko jakih refrenskih melodija koje su nekako prigušenije nego prije, zbog čega cijeli album lakše upada u pozadinsku ulogu. Uvijek tobože afektirani ali dobro proračunati vokal otplutao je daleko od slušatelja koji ovdje mogu pronaći tek savršeni soundtrack za ennui u tipično njenom stilu. Ako je prije zvučala kao da se povremeno tek pravi da je na sedativima, sada se čini kao da ih baš svakodnevno uzima za doručak.

Na Honeymoon, Lana Del Rey djeluje kao prijateljica za koju svi znaju da fura neki svoj film, ali nitko u ekipi ne usuđuje se sugerirati da možda stvarno pati od deluzije. Onda opet – ako nas zapravo cijelo vrijeme samo zeza, to isto nije lijepo! I kad već pristajemo na tu karikaturalnu melodramatiku, ne bi li bilo zanimljivije da je ona doista dramatična?

Zato je tu Meghan Remy da nas prene iz sanjarija i baci ravno u surovu stvarnost. Podjednako uporna u nastanjivanju istih ili sličnih persona iz albuma u album, nasuprot pop tradicije njihove pravilne izmjene sa svakim novim izdanjem, U.S. Girls na mjestu Lanine obmanjene, sedatirane starmale gospođice koja samo diže ruke od svega servira impresivan niz uloga izigranih djevojaka/supruga dovedenih do ruba preko kojega se odbijaju prevaliti slomljene, preuzimajući konačno situaciju u svoje ruke. Za nju je glamur u najboljem slučaju tek slika nasumično odabrane holivudske ikone prikačena na zid kamp prikolice u kojoj živi četveročlana obitelj.

Unatoč doista zanimljivom melankoličnom otporu Del Rey zahtijevima neoliberalnog kapitalizma da se na životnim nedaćama i nezadovoljstvu kapitalizira prevladavanjem i samoosnaživanjem, njena ideja slobode u suštini ipak počiva na individualnoj slobodi izbora osobe koja je u poziciji da istu i realizira, a kakvu upravo takav ekonomski model promiče. Remy pak polazi iz perspektive onih koje su progutale tu priču e da bi shvatile da se radi o prljavoj prijevari koja se na njih ne može primijeniti iz jednostavnog razloga što ne posjeduju moć – samim time ni luksuz – da “jednostavno” rade što žele.

Scenariji iz pjesama U.S. Girls kreću se od obiteljskih ratnih drama preko mračnih urbanih trilera sve do priča iz Jerry Springer šoua i nimalo smiješnih premisa na kakvima se nerijetko temelje romantične komedije (nešto slično naglašeno je smijehom iz humorističnih serija nakazno umetnutim na kraju “Telephone Play No.1”). Protagonistice tih priča mahom su žene nezadovoljne partnerom, vanjskom politikom države, nametnutim standardima ljepote ili općenito vlastitom pozicijom u svemu tome, a kao što one unatoč specifičnim životnim pričama ne predstavljaju specifične žene, tako ni mete nisu pojedinci već sustav koji reproducira patrijarhalne obrasce u društvu neizbježno se zavlačeći i u obiteljske kuće i spavaće sobe.

Već u prvoj pjesmi mlada žena nakon spoznaje da je muž bio i sa svim njenim sestrama kaže da bi se najradije “objesila o obiteljsko stablo” (možda po uzoru na braću Mael). Singl “Damn That Valley” donosi perspektivu mlade vojne udovice preko neočekivano šašavog zvuka i dub ritma. Prati ga briljantno jednostavan spot u kojem nepoznata žena psuje na washingtonske instucije i spomenike, vjerojatno ne slučajno falusnog oblika, dok Remy u uglađenom kostimu ogorčeno zavija “Where is my man?”, “I didn’t marry you to be alone” i slično.

U aktualnom singlu “Window Shades” Remy je razočarana protagonistica koja preko dekontekstualiziranih disko ritmova uporno ponavlja “I’m no fool”, pjesma “New Age Thriller” s otkačenom melodijom i B-film asocijacijom zvuči upravo onako kako joj ime kaže, a do kraja albuma nađe s još i prostora za eskapade poput iznenadne porcije rock’n’rolla te ’80s balade s previše reverba i prizvukom TV teme ali bez sax sola.

Završna “Woman’s Work” sedmominutni je komad mračnog lo-fi diska započet u nevinoj Chromatics maniri, da bi ga obuzelo čudovište od bridgea i refrena s jezivom melodijom koja se polako prelije po čitavoj pjesmi i isto takvim back vokalima koji uvjeravaju da ne možeš prestati stariti. Sjajna igra riječi tako spaja ženski životni rad s referencom na plastičnu kirurgiju.

Remy itekako ima smisla za hit melodije i pjesme često mogu zazvučati poznato iako ih nikad prije niste čuli, no uvijek im mora pridodati neočekivani twist i blagi dodir u suštini sasvim realne ljudske groteske. U jedva nešto više od pola sata s lakoćom dekonstruira i majstorski spaja naslijeđa žanrova raznolikih kao što su glam rock, girl-group pop ’60-ih, disco ’70-ih, dub, country, blues i r&b s rezultatom koji podjednako garantira uživanje i nelagodu. Na prethodnim je albumima uvijek imala po par hitova okruženih više ili manje smislenom lo-fi bukom, ali gotovo pravilnom progresijom svakim novim izdanjem prepušta im sve veći dio albuma.

Ne čudi stoga da je Half Free našao put do etikete značajne kao što je 4AD i čini dobrodošlo osvježenje u njihovu pomalo uljuljkanom katalogu, a ostaje za nadati se da ta promjena ne znači ujedno i početak kreativne stagnacije kakva se dogodila nekima od kolega (khm Ariel Pink, khm Deerhunter). Mnogi će vjerojatno i previdjeti njene početke s 4-track snimačem i lo-fi bukom, i doista, danas je teško zamisliti da su još relativno nedavno U.S. Girls, Zola Jesus i Circuit des Yeux (koja je također izdala izvrstan album ove godine) relativno donedavno bile dio iste scene, slikovito označivane nazivima kao što je “shitgaze”.

Meghan Remy se profilirala u jedan od najprepoznatljivijih glasova underground popa, i u doslovnom smislu specifičnog vokala i u glazbenom vidu originalnog spoja različitih trenutaka iz povijesti američke popularne glazbe. Sama kaže da je najveći utjecaj na njezin rad uvijek bio radio, i to se u zvuku U.S. Girls vrlo jasno čuje – osim što pjesme zbog “nečiste” produkcije uvijek djeluju kao da dopiru iz starog radio uređaja koji više stvarno ne bi trebao raditi, ali nekako ipak radi, svaki je album sastavljen od niza naznaka hitova brojnih žanrova i era.

U.S. Girls iz Mary Weiss, Ronnie Spector i ostalih ženskih glasova s bakinog radija izvlači frustrirane, polu-slobodne žene koje se kriju u pozadini ušminkane pop glazbe ali i s druge strane radio prijemnika. Na Half Free najuvjerljivije do sada demonstrira da politička i rodna osviještenost u pop glazbi itekako može biti generator a ne kočnica kreativnosti. Njeno na prvi pogled neobično isticanje Brucea Springsteena kao velikog uzora itekako ima smisla budući da oboje nastoje predstaviti prosječnog Amera, odnosno Amerikanku; Lana Del Rey je pak upravo tip osobe koja će (namjerno) pogrešno tumačiti “Born in the USA”.

Sadržajno, Honeymoon i Half Free na neki način pristupaju istoj tematici s dvije različite pozicije, koje ovisno o slušatelju/ici vjerojatno nude podjednake mogućnosti za uživljavanje, i relativno sličan imaginarij tumače iz oprečnih perspektiva. Jednie spas iz situacije koja im se čini nepovoljnom – iako možda to zapravo uopće i nije – vide u romantičarskom eskapizmu, drugie su toliko duboko u problemu da su mu konačno prisiljenie kritički pristupiti i obračunati se s istim.

“Došao/la si u majčinim rukama, ali otići ćeš vozeći se u crnoj limuzini.”

(Pogodi tko je to rekao, Lana Del Rey ili U.S. Girls?)


Povezano