U digitalnom okruženju u kojem se sve – od doručka do političkog stava – objavljuje i komentira, ni ljubav nije ostala izvan dosega ekrana. Intimni su odnosi sve češće posredovani tehnologijom – tako ih započinjemo, prekidamo ili promatramo. Na internetima se vode rasprave o tome je li imati dečka sramotno, ali zato s neskrivenim interesom, pratimo tuđe ljubavne živote. Intima je danas, dakle, televizijski sport; dejtanje i zaljubljivanje pratimo kroz montažu, dramatičnu glazbu i krupne kadrove suza. Dejting emisije pretvorile su romansu u format s pravilima, eliminacijama i – reunion epizodom.
Nova epizoda izlazi u ponoć. M. me traži lozinku za moj račun. Ne znam je li gore gledati epizodu tada, prije spavanja, kao nešto što će me uspavati, ili je ostaviti za jutro, kao dobar početak dana uz kavu. U 00:10 već stižu prve poruke u grupni chat. Svaka na svojem ekranu, ali kao da sjedimo u istoj sobi, prelijepo. „Red flag. Manchild. Našla sam ih na Instagramu. Ne mogu ovo više gledat’ ustvari. Onda ništa – apstinencijska kriza do nove epizode? Da.”
Što to ima u ljudima tužno, da ulaze u tuđe živote, zapitao se Toše Proeski, a pitam se i ja. Zašto, pobogu, plaćamo pretplate na silne streaming servise kako bismo gledali druge ljude kako dejtaju? Krenut ću od sebe – zbog opuštanja, zabave i eskapizma, zbog mogućnosti da osuđujem bez posljedica, a sada, zahvaljujući ovom tekstu, napokon mogu reći i: u istraživačke svrhe. Ipak se radi o društvenom eksperimentu. Pitanje zašto gledamo realityje slično je pitanjima zašto tračamo, slušamo i konzumiramo trash. Reality je televizijski ekvivalent fast fooda; nutritivno nesavršen, ali dizajniran da bude neodoljiv – brz, dopaminski, emocionalno intenzivan.
Ljudi koji se dobrovoljno prijavljuju da „traže ljubav” pred kamerama doimaju nam se „ekstremno” jer riskiraju ozbiljne stvari: dostojanstvo, privatnost, buduće zaposlenje, mentalno zdravlje. A mi iz sigurnosti kauča sudjelujemo u kolektivnom voajerizmu i riskiramo eventualno raspravu o pitanju ukusa. Ipak, mi nismo samo pasivna publika, već treća strana odnosa kandidata i produkcije. Lajkamo, dijelimo, radimo memove, analiziramo red flagove, seciramo svaki pogled. Gledanje je postalo participativno, ali i višeslojno: možemo mu pristupiti kritički, a istovremeno uživati. Naučile smo živjeti s vlastitom nedosljednošću, teško je biti konzistentan_na potrošač_ica kulture u svijetu punom kontradikcija.
Tako sa svakom epizodom sve manje pristajemo na kolektivnu iluziju. Jasno nam je da nije riječ o pravom romantičnom eksperimentu jer znamo da produkcija ne bira kandidate olako, već bira one koji će svojim karakterom i prisustvom kreirati potencijalno zanimljiv narativ. Casting funkcionira kao precizna dramaturška operacija u kojoj se traže arhetipovi: alfa, moralni kompas, zavodnica, negativac, emotivka. Više nije tajna ni da je sudjelovanje u showu danas prije svega karijerni potez: nakon emitiranja nekoliko epizoda slijede ponude za sponzorirane objave, gostovanja u podcastima, potencijalni influenserski ugovori. Čak se i negativna percepcija može monetizirati – algoritam ne razlikuje simpatiju od zgražanja. Dejting reality funkcionira i kao javni casting za osobni brend.
To ne znači da emocije koje vidimo na ekranu nisu stvarne. Možda i jesu. Ali kontekst u kojem se odvijaju debelo je medijski strukturiran. Sudionici_e znaju da ih netko snima, znaju da ih netko gleda i možda najbitnije – znaju da će ih nastaviti gledati i nakon završetka sezone. Naravno, ironija je očita – traži se „autentična” ljubav u jednom od najneautentičnijih mogućih okruženja. Reality stoga nije eksperiment s ljubavlju, nego eksperiment s vidljivošću, a slava je dostupnija od stabilne veze.
Sad već neko vrijeme otvoreno maltretiram ljude oko sebe s pitanjima o dejting realityjima. Poruke koje mi dolaze zvuče ovako: „K. pije kavu u našem kafiću, a L. kaže da si išla s njim u osnovnu školu. Evo ti fotka.” Zumiranje. Analiza. „Ej, evo ti broj od A., ona je radila na audicijama i birala kandidate.” A. tvrdi kako ništa nije namješteno, osim onog dijela u kojem netko ispada ili ostaje, jer mora biti zanimljivo zbog gledanosti. Kaže i kako nekad bude baš tužno, jer se neki ljudi brzo doista i zaljube.
Neke verzije reality formata djeluju kao da žele biti korektiv tržišta dejtinga, iako ustvari samo reproduciraju njegove mehanizme. Love Is Blind nastoji dokazati da je ljubav „više od površnosti” (hint: ne ide im), pa se tako kandidati ne vide sve dok se ne odluče zaručiti. Ali čak i kad pokušavaju eliminirati površnost, format ostaje spektakl. Čim se zid digne, visina, tijelo i rasa ponovno postaju presudni i nerijetko kreće degradacija drugog na temelju izgleda pod izgovorom da netko nije nečiji „tip”. Brak na prvu (Married at First Sight) obećava znanstveno optimiziran brak, zaboravljajući da kompatibilnost osobina i interesa, koju su procijenili neki tamo stručnjaci_kinje, ne garantira zabljubljenost. Osim toga, ideja na neki način dogovorenog braka malo je passé. The Ultimatum romantiku strukturira kao pregovarački proces. Gospoding Savršeni (The Bachelor) već nam dva desetljeća prodaje bajku o mogućnosti izbora, ali struktura moći nikad nije upitna – uglavnom je muškarac taj koji bira, a žene su te koje čekaju validaciju, što je samo patrijarhat upakiran u zabavni format.
Postoje, naravno, i spin-off verzije spomenutih formata. Na primjer Bachelorette, reality u kojem jedna žena bira između nekolicine muškaraca, ali koji još uvijek operira u heteronormativnim okvirima. Zatim The Ultimatum: Queer Love – kvir verzija formata u kojem se parovi suočavaju s ultimatumima oko braka i veza. Popis inačica ovih emisija beskrajno je dugačak, ali potencijal za konkretnije nepatrijarhalne strukture rijetko se istražuje u mainstream produkcijama.
Ono gdje dejting reality zaista pokazuje svoj puni potencijal užasa nisu globalne, glamurozne verzije, nego njihove lokalne adaptacije. U američkom, britanskom ili bilo kojem nelokalnom formatu uvijek postoji neka sigurna distanca – sudionici_e su tamo neki nepoznati ljudi iz nepoznatih mjesta, koje možemo samo proučavati na Instagramu.
U lokalnim verzijama ta distanca nestaje. Tako, na primjer, odjednom shvaćamo da „Gospodin Savršeni” nije apstraktni arhetip, nego netko tko je išao u našu osnovnu školu i pije kavu u lokalnom gentrificiranom kafiću; među kandidatkinjama je nečija susjeda, kolegica s faksa. A ponekad, kao u mom slučaju – najneugodnije od svega – bivši dečko. (To, primjerice, stvara jedan poseban koktel-miks srama i susramlja u kojem te emocije poprimaju sasvim novu dimenziju). Imate i barem jednu frendicu, kolegicu, bivšu od frenda koju su pozvali u program i ponudili joj da sama izađe kad želi. Imate i članove obitelji koji su bili na castingu za neke druge realityje. U malim sredinama emisija ne završava kad završi zadnja epizoda – ona se nastavlja u WhatsApp grupama, online forumima, trač-kavama i u screenshotovima koji godinama kruže internetom.
Tu gledanje realityja prestaje biti bijeg od naše svakodnevice i postaje društvena noćna mora. Moje istraživanje, nažalost, nije dalo zadovoljavajući odgovor na pitanje što dolazi nakon realityja, primjerice, srame li se bivši kandidati_kinje, jesu li sretni_e, je li se isplatilo. Uglavnom, lokalni reality poseban je žanr horora – i to ne samo zato što je ekstra trashy ili dramatičan, horor je u tome što, kada osobno poznajete nekog od sudionika_ca, sasvim nepozvani postajete dio priče u kojoj ne postoji tipka off. Ako je moja ideja korištenja društvenih mreža nekad bila nešto neozbiljno i nonšalantno, sad znam da čak i kad ja zaboravim, internet, nažalost, neće. I to da je granica ekrana i stvarnog života ponakad vro tanka nije ništa novo niti spektakularno, ali je naporno.
M. kaže da je bila na samo tri dejta ovaj tjedan. Pitam je gdje ih je sve našla. Onda otvara svoj Tinder. Match, match, scroll, scrooooolll, pokazuje mi profil potencijalnog novog kandidata. Fotke s planinarenja, pas, prijatelji, bejzik, krindž, neinspirativni opis tipa „jednostavan sam i tražim nešto ozbiljno, ali može i spontatno”, uz dodatak: „Samo rijetki nađu rijetke.” Romantika, čini se, nije mrtva. Ponizno mislim o tome kako nemam pravo komentirati tuđe ljubavne živote i definitivno ne bih trebala dijeliti nikakve savjete.
Logika brzog svajpa i instantne eliminacije postala je dijelom svih sfera naših života. Mozgovi su nam utopljeni u bezbroj podražaja, a zbog stalne stimulacije i algoritamski dizajniranog toka informacija sve nam je teže navigirati situacijama u kojima trebamo čekati, biti strpljivi i obraćati pažnju na detalje. Možda je stoga najneugodnije pitanje: imamo li uopće attention span za ljubav? Imamo li attention span za sporost, dosadu, nespektakularnu bliskost? Reality je komprimirana verzija intime. Pogledi, svađe, suze, zaruke – sve to u samo jednoj sezoni. Bez tih „drama”, takve bi emisije bile brutalno dosadne, kao što je, nerijetko, i dejtanje u stvarnom životu.
U tom smislu reality možda samo djeluje ekstremno; ne radi toliko o devijaciji, koliko o karikaturi, hiperrealnosti – nekoj baudrillardovskoj verziji ljubavi, gdje simulacija postaje uvjerljivija od stvarnosti. Pa ako je suvremena ljubav već postala performativna u našim opisima na Instagramu, relationship statusima i javnim objavama, reality je samo logičan sljedeći korak. Bilo da gledamo kandidate_kinje kako se „bore za ljubav” pred kamerama ili pratimo frendicu dok procjenjuje profil potencijalnog partnera na Tinderu, osjećamo istu, gotovo parasocijalnu povezanost i napetost, istu (prividnu) važnost svake odluke, istu potrebu da budemo „u toku” i da komentiramo.
U realityju s distancom gledamo wannabe kazanove, buduće influenserke, lažne romanse i red flag poteze u obliku spektakla s teatralnom montažom. Konzumiramo ga kao razbibrigu, a ne kao nešto stvarno značajno. Ipak, upravo je mogućnost zavirivanja u tuđe živote ono što čini ovaj format toliko privlačnim – voajerizam je možda i glavni razlog zašto ostajemo zalijepljeni za ekran. Televizijski svijet ne pokazuje društvenu zbilju, ali odražava skrivene hijerarhije, vrijednosti i odnose ispod površine.Upravo ta lakoća konzumacije otkriva i drugu stranu realityja: njegovu sposobnost da istovremeno bude potpuno banalan i iznimno privlačan.
Reality, kao i šund bilo kojeg tipa, uvijek je uglavnom namijenjen masama, a njegova divota leži upravo u tome što od nas ne zahtijeva intelektualni napor. Zadovoljava naše trenutne potrebe – zabavu, eskapizam, voajerski užitak – ali vrlo brzo ostavlja prazninu. A da taj mehanizam doista funkcionira, pokazuju i brojke: primjerice, The Bachelor ima mizernih 3.3 na IMDb-u, dok naša lokalna i mlađa inačica istog formata, Gospodin Savršeni za sad dostiže 5.7 — impresivno visoko za ovaj tip sadržaja. Skoro bismo rekli: toliko je loše da je dobro.
