Daleko od toga da je Jugoslavija bila seksualno emancipirana zemlja, ali je – da se poslužimo briljantnom metaforom Katarine Peović – za današnju Hrvatsku bila svemirski brod. Upravo tako izgleda novootvoreni nudistički kamp na crnogorskoj obali, kakvi su u Jugoslaviji nicali kao gljive poslije kiše, u očima protagonistice filma Lepota poroka koju odlično tumači Mira Furlan. Ona glumi djevojku iz crnogorske zabiti koja prvi put dođe na obalu kako bi u kampu radila kao sobarica, a pri susretu s mladim, nježnim i seksualno emancipiranim njemačkim parom po prvi puta osjeti što to znači slobodna ljubav neopterećena tabuom, neznanjem i patrijarhalnim nasiljem.
Jugoslavija je propala, a napredak u seksualnoj emancipaciji ostvaren na ovim prostorima unazađen je u stoljeće sedmo. U Hrvatskoj je seks sveden na loš vic o Muji i Fati (čak ni u vicu Hrvati sami sebe ne mogu zamislit kao seksualna bića), a o njemu se isključivo priča u kontekstu seksualnog nasilja ili ugroženih manjinskih ili reproduktivnih prava, što otkriva nezrelost da se spomene poslovični slon u sobi – patološka nelagoda oko seksa koja čini ovo društvo duboko bolesnim.
Stoga je cilj ove kolumne obračunati se s dominantnom kulturom koja se upire učiniti seks vulgarnim tako što ga segregira na svakom koraku: umjetnički u pornografiju; arhitektonski u dark roomove; jezično u uvredu i loše viceve.
Međutim, glavni razlog zašto želim pisati o seksu i ljubavnim odnosima je sasvim osoban. Seksualnost gej muškaraca je u krizi koja nadilazi granice ove države, a tu krizu sam iskusio na vlastitoj koži. S obzirom da smo lišeni struktura koju imaju heteroseksualni ljudi (brak, djeca, razvod, obiteljska potpora, otvorena socijalizacija na javnom mjestu), prepušteni smo hirovima tržišta, prije svega mobilnim aplikacijama koje ekonomski parazitiraju na našim prirodnim nagonima, a zauzvrat nam nude epidemiju usamljenosti.
Povrh toga, mnogi od nas pate od kroničnog seksualnog srama i autohomofobije. Upravo zbog ovog potonjeg brojni si gej ljudi zamjeraju što njihov „razvratni“ život toliko odudara od ideala koji je nametnut odozgora, falsificiran ljubavnim marketingom kulturne industrije koja skriva da taj ideal za veliku većinu ljudi ne funkcionira. Naravno, svatko zna bar jedan (trenutno) sretan par, jednako kao što svatko ima babu koja je pušila čitav život pa nije dobila rak pluća.
S druge strane, pozicija outsidera mnoge je od nas primorala da eksperimentiramo s različitim oblicima odnosa i da iznađemo vlastita rješenja. Baš zato smatram da svi ljudi, bez obzira na seksualnu orijentaciju, od LGBT zajednice mogu itekako nešto naučiti; pogotovo oni koji potajno slute da ih način na koji pristupaju seksu i organiziraju svoj ljubavni život ne može učiniti sretnima.
Pisati ću i o vlastitim iskustvima, bar onima koje sam spreman podijeliti, jer smatram da je otvorenost jedini lijek za rak ranu seksualnog srama koja se gnoji u mraku malograđanske autocenzure. Pisat ću o erektilnim disfunkcijama, problemima s intimom, izazovu poliamorije, o šarenoj lepezi fetiša, uzbudljivoj drami sadomazohizma, i to iz seks-pozitivne perspektive koja stremi emancipaciji, optimizmu i kreativnosti u ljubavi i seksu.
***
Prvi put sam se istovremeno zaljubio u više od jedne osobe prije nešto manje od 10 godina, u prekrasan gej par koji je tada kao i ja bio na pragu 30-ih. Kod jednog me privukao šarm i otvorenost, što u plahoj i stidljivoj hrvatskoj gej sceni signalizira ipak nekakav karakter; drugi mi je dao i ogromnu količinu empatije i velikodušnosti, zbog čega smo i danas u lijepom odnosu. Seks je bio transcendentan, ali i izazovan: osobno mi je potrebna velika količina povjerenja, predanosti i nježnosti kako bi mi se šupak dovoljno opustio da mogu uživati u penetraciji. Primiti ne jednog, nego dva muškarca s kojima sam postigao toliki nivo intime, dati im da se u meni igraju, migolje, hvataju ritam, da me totalno zakrile svojim znojnim tijelima, izazvalo je u meni euforiju nalik na onu koju je barokni kipar Bernini ovjekovječio u svojoj orgazmičkoj skulpturi Ekstaza svete Tereze.
Međutim, pravo osvježenje u odnosu na monogaman odnos bio je slobodan protok emocija. Najveći problem u vezama uvijek mi je predstavljao preveliki emotivni intenzitet – čitav skup nečijih snova i nadanja, zaoštren nakupljenim povredama i strahovima, i zariven u jednu malu krhku individuu s milijun vlastitih potreba, od kojih su neke često u kontradikciji sa zadovoljenjem potreba partnera. No umjesto da se fiksiraju na jedinku, stvarajući pritisak za odgovorom jednakog intenziteta, osjećaji u mom menageu a trois kao da su imali slobodan protok, a pažnja i fokus bili su demokratski raspoređeni. Najslađi je bio osjećaj lakoće: svatko je imao priliku za predah, a pri tome se nitko ne bi osjećao zapostavljenim ili potrebitim.
Međutim, shvatio sam da tu i nema previše demokracije kad me jedan od njih u svom društvu predstavio kao ‘našeg trećeg’. Odnos moći jedan je od velikih problema kada single osoba dejta par, ali u ovom scenariju taj odnos je samo nešto eksplicitniji. Ideja da postoji ‘treći’ implicira i da je u startu netko prvi, a netko drugi. Problem moći postoji i podriva brojne ljubavne parove, u kojima jedan često vodi, a drugi slijedi, zbog čega se prvi može osjećati opterećeno, a drugi malo. No to je tema kojoj ću se dublje posvetiti u jednom od budućih tekstova; dovoljno je reći da je poliamoričan odnos bio više moja fantazija nego realnost.
Često se pitam kako bi izgledala moja realnost da sam gej muškarac rođen, na primjer, u pedesetim godinama 20. stoljeća. Sve i da je mjesto radnje neka zapadnoevropska država, bi li uopće mogao zamisliti moderan gej odnos sa svojom društvenom dimenzijom, pravom na javnost, planiranjem zajedničkog života? Bi li maštao o tome kako ću ići s dečkom u kino, upoznati njegove roditelje, snimati amaterske porniće ili osnovati familiju? Teško. Malo koji homoseksualac u toj eri se usudio sanjati više od toga da mu neki usputni momak izdrka u mračnoj uličici. Pravo pitanje je, dakle, što nam je danas nevidljivo u vidu međuljudskih odnosa, te što nas sprječava da progledamo?
Naše zakonodavstvo, odgoj, osjećaji, seksualnost, fantazije, toliko su premreženi monogamijom da često ne vidimo njenu apsolutnu kulturnu hegemoniju. Izazov za čitatelje/ice: pada li vam na pamet, bez guglanja, ijedna ljubavna pjesma koja ne govori o paru? I mainstream i avangarda – od Celine Dion do Massive Attacka, od Magazina do Nicka Cavea – imaju prešutan dogovor: samo je jedna baby. Ljubavne pjesme perfidnije su od reklamne industrije jer se percipiraju kao ideološki neutralne. Njihova moć je u tome da izazivaju velike emocije u samo nekoliko minuta, da bi ih potom žigosali monogamnim imperativima: isključivost, sudbina, binarnost, fatalnost.
Only you can make all this world seem right / Only you can make the darkness bright.
Ideja da postoji samo jedna osoba na ovom svijetu koja svjetlo može pretvoriti u tamu kreira toliko nerealna (u osnovi praznovjerna) očekivanja da nakon prekida često zapadamo u spiritualnu krizu, a razočarenje zna biti toliko veliko da nas učini potpuno beznadnim. Kulturna industrija ubrizgala nam je u vene toliko melankoličnog heroina da je pravo malo čudo što naša srca i dalje kucaju. Koliko god mi racionalno mislili da ne vjerujemo u ta „romantična sranja“, intenzitet, trajanje i surovost ljubavne boli koju nitko od nas ne može izbjeći svjedoči o tome koliko su nas ta ista romantična sranja oblikovala. Ne postoji ništa plemenito u ljubavnoj boli. Prekidi su mučni s razlogom; ne gubimo samo, kako nas je naučio Platon, pola svojeg bića, već i ekonomsku zajednicu, a često i dom. Monogamija nema nikakve veze s ljubavi: ona je direktan proizvod ekonomskih odnosa.
Danas je sve više antropoloških i arheoloških dokaza da korijeni suvremenih oblika partnerstva, od tradicionalnog braka do skromnih sekularnih adaptacija poput seksualno otvorenih veza, ne sežu dalje od recentne povijesti, dakle tek oko 10 000 godina od ukupno 200 000 godina ljudske povijesti. Potreba za sparivanjem je imovinska potreba: ne treba nas iznenaditi što se „partnerstva“ prvi puta formiraju u vrijeme agrarne revolucije, kada se ljudi prvi puta susreću sa viškom zaliha, koje se onda trebaju štititi i nasljeđivati. Proto-brakovi formirani su u komplementarnom odnosu s konceptom vlasništva i patrijarhata, što je doživjelo sintezu u tretiranju žena kao vlasništva. “Dok su se lovci-sakupljači organizirali oko ideje dijeljenja i komplementarnosti“, tvrdi arheolog Timothy Tailor, „seks u ranim agrarnim društvima bio je voajerski, represivan, homofoban i usredotočen na reprodukciju.”
A onda se hohštapler zvan Mojsije spustio s brda i uvjerio jedno malo pleme kako da vodi svoj život. Suvremena kultura toksične monogamije samo je glazura one drevne, manipulativne, judeokršćanske zapovijedi koja nas želi držati u grijehu kako bi nam oprostom mogla kamatariti dušu: Ne poželi tuđeg ženidbenog druga. Ključna stvar je da se ne osuđuje samo seksualni čin već se kriminaliziraju naši osjećaji i misli. Koliko god se mnogi od nas osjećali arogantnima u svojoj sekularnosti i ateizmu, nemoguće je da smo duboko unutra ostali neokrznuti dvotisućljetnim religijskim utjecajem na naš odgoj i kulturu, koji je ta ista kultura potom napudrala i hiperseksualizirala.
Ali uzalud vam trud, svirači!
Sve zakonske i ekonomske privilegije koje proizlazi iz sklapanja braka, produkcijski kapaciteti kulturne industrije, duhovna i politička potpora religijskih organizacija, fešte, rituali, obljetnice, bračni savjetnici, stambeni krediti, seksualni terapeuti, sav taj udruženi romantični pothvat i propaganda nisu dovoljni da bi dvoje ljudi u braku pronašlo sreću. Naravno, bračna sreća je samo fatamorgana prema kojoj slijepo koračamo samo kako bi prevalili par desetljeća kolko-tolko mirne koegzistencije, po mogućnosti bez prijave za obiteljsko nasilje. Stavljanje kvantitete iznad kvalitete, tj. ideja da se uspjeh neke veze mjeri po njenoj dugotrajnosti, još je jedna romantična obmana koja čak ima i svoju mjernu jedinicu – pir: drveni, srebrni, zlatni, dijamantni, itd. Stoga me priče o dugim brakovima niti malo ne razgaljuju. U ovom svijetu, daleko više poštovanja i divljenja zaslužuju samci.
Danas prevladavajući model serijske monogamije – u kojoj čekamo da završi jedna ‘veza’ kako bismo započeli novu, pri čemu u seksualnom i emotivnom smislu uvijek iznova bankrotiramo, da bi potom opet krenuli od nule – nije samo emotivno katastrofalan, nego je i strašno glup. Uprezati se da budeš dovoljno poželjan/na kako bi završio na nečijem radaru, iz pozicije samačkog života u patrijarhalnom kapitalizmu koji takvu egzistenciju ekonomski penalizira, a da pri tome ne poklekneš usamljenosti i ostaneš priseban da izabereš ‘onog pravog’, i to nakon što si se izmrcvario s toliko ‘krivih’ – pa to je olimpijada mazohizma. Velika seoba samaca na Grindr i Tinder, aplikacija koje su tu radi profita, a ne zato da ljudi nađu partnera, samo je čitavu igru učinilo još više kompetitivnom, transakcijskom i bezdušnom.
Pri tome ne tvrdim da je recept u nekoj konkretnoj poliamoriji. Recepta nema ni u jednom modelu kojeg je izmislio netko drugi i koji ne proizlazi iz konkretnih ljudi u određenom prostoru i vremenu i njihovih potreba. Upravo međuigra potreba i želja, asimetrija u seksualnom nagonu i potrebom za emotivnom potporom, ali i vanjske okolnosti poput ekonomske situacije, zahtijevaju originalnu formu koja može i ne mora uključivati seks, emocije i suživot s više osoba. Kombinacija je bezbroj, a nemoguće je da samo jedna odgovara svima nama.
A što ako je naša veza trenutno sretna?
Ne treba nas čuditi što ljudima poraste seksualni kapital kad ih netko voli: ljubav ozaruje seksipilom. Nije li, stoga, najlogičnije i najnesebičnije tražiti ljubavnike baš onda kad si u vezi i kad imaš nešto za pružati onima koji imaju manje od tebe, a ne samo onda kad si ti u deficitu? S druge strane, iako često ulažu svu energiju da održe fasadu sretne veze, mnogim parovima treba pomoć. Postoji čitav set problema, pogotovo onih seksualnih, koje dvoje ljudi u vezi jednostavno ne mogu riješiti sami, niti će im u tome pomoći laprdanje bračnih savjetnika. Jednostavno im treba nova osoba, koja često može premostiti njihov seksualni, ali i emotivni status quo, i kroz koju mogu otkriti dijelove sebe koji su bili potisnuti ili se nisu imali priliku razviti. Ljubavni život treba tretirati s poštovanjem koji zaslužuje, što uključuje i hrabrost da se eksperimentira, a ne kao običan kušin za mekšu starost.
Nakon svake propale veze skupio bih krhotine svojeg samopouzdanja, uvjeravajući se da „samo još nije naišao onaj pravi“. Nakon što bi inicijalna bol prošla, često bi me zahvatio lepršav osjećaj otpuštanja emotivnog tereta, čak i ushit slobode da sad mogu raditi što god hoću, s kim god hoću. Međutim, moje psihičko i seksualno zdravlje polako bi nagrizala siva realnost samačkog života, prije svega korozivna usamljenost, koja u gej zajednici danas ima status ozbiljne epidemije. Mnogi LGBT ljudi imaju izvanrednu potrebu, pa i veliku glad, za seksom i emotivnom potporom, s obzirom na to da su u djetinjstvu zbog svoje seksualnosti najčešće bili odsječeni od roditeljske ljubavi i društva u cjelini. Kako kaže psihologinja Matea Popov, „oduzeta nam je adolescencija, prva duboka i iskrena prijateljstva, prva zaljubljivanja, pa i prva sigurna i ugodna seksualna iskustva. Bar dio našeg odrastanja obavijen je velom tajne i pretvaranja. To su duboke povrede koje zadobivamo tako rano, a opet su toliko dugotrajne da povratka s te točke nema.“
Ljudima poput mene, kojima treba više ljubavi, dodira i seksa nego što im to jedna osoba može pružati, ideal heteroseksualnog partnerstva ne može ponuditi ništa osim ideje da je ljubavno gladovanje plemenito. A kao pripadnik radničke klase, ja si takvu plemenitost naprosto više ne mogu priuštiti. U to sam se uvjerio kad sam ranije ove godine doživio svoj posljednji ljubavni brodolom. S obzirom na životne okolnosti, da sam se nakon tog prekida morao vratiti na nultu točku, to bi bila katastrofa, pogotovo za moje psihičko zdravlje.
Srećom, dok mi je partnerski odnos još bio svjež zaljubio sam se u jedan par i u njima pronašao divne ljubavnike – iako je to premala i banalna riječ za ono što prema njima osjećam. Emotivna i seksualna potpora koju su mi pružali kad mi je bilo najteže, i to bez da su zauzeli stranu između mog bivšeg partnera i mene, uštedila mi je vjerojatno godine boli i puzajućeg oporavka.
Odlučio sam i obnoviti, produbiti i razvijati odnos s „bivšim“ dečkima prema kojima i dalje imam neki osjećaj privrženosti. Neću više biti fiksiran na ono što nas dijeli nego na ono što nas spaja. Uz to, ne vidim razlog zašto neki prijateljski odnos ne bi imao i seksualnu dimenziju. Zašto bi uopće priroda odnosa uopće morala biti fiksna? Priroda je mijena i evolucija.
Kaže se da je definicija ludila ponavljati iste postupke iznova i iznova, a nadati se drugačijem rezultatu. Umjesto da čekamo i čekamo „onog pravog“ koji će se uklopiti u kalup, zašto ne bi promijenili kalup? Nismo tu da robujemo formi, a pogotovo ne jednoj toliko umjetnoj, generičkoj i društveno nametnutoj kao što je monogamno partnerstvo.
Nekad sam od osobe koju volim zahtijevao sve ili ništa. Danas slijedim drugačiji princip – što više to bolje; što više potpore, što više poštovanja, što više radosti, što više seksa, što više ljubavi. Smatram da je taj princip ljubavno ambiciozan, pa čak i romantičan, baš zato što je pragmatičan. Izazova je mnogo, komplikacija je bezbroj, skoro svaki korak je presedan, a društvo ti ne nudi nikakvu potporu, kao što ti dominantna kultura ne nudi gotovo nikakvu reprezentaciju. Ali nije nudila ništa ni LGBT ljudima od prije 50 godina, pa su opet neki od njih odlučili slijediti svoje srce. A moje srce sve manje i manje mari za fatalistički patos jedne kulture na zalasku, kao i njenim formulama za sreću. Krajnje vrijeme je da uzmem svoj ljubavni život – pa i njegovu samu formu – u vlastite ruke.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
