U lipnju prošle godine, Europska komisija objavila je spot za novu kampanju s kojom su namjeravali vrbovati mlade žene u znanost, pod geslom: “Znanost je za cure!” (Science: It’s a Girl Thing!). Ovaj spot, prepun puderijera, lakova za nokte i ruževa u svijetloružičastim tonovima, uzrokovao je raširene reakcije šoka i nevjerice zbog pregršta rodnih stereotipa i stereotipa o znanosti.
Problematična karakterizacija žena u znanosti i žena kao stručnjakinja općenito ima dugu povijest. Učestala je praksa naglašavati obiteljski život žene radije nego njezina profesionalna dostignuća. Dobitnice Nobelove nagrade Maria Mayer i Barbara McClintock novinari su opisali kao “sićušnu, plahu, dirljivo odanu suprugu i majku” te “dobro poznatu po tome što peče kolače od crnih oraha”.
Prema nedavnom istraživanju koje je provelo sveučilište u Cardiffu, moderni imidž znanstvenica u britanskim medijima možda je manje obilježen njihovim obiteljskim životom, ali se umjesto toga pažnja skreće na njihov izgled. Autori istraživanja zabilježili su kako se u opisima žene spominje npr. njihova “gusta plava kosa”, dok će članak o muškarcu prije govoriti o njegovoj “gustoj bijeloj bradi koju nosi kao hommage Charlesu Darwinu prije nego Svevišnjemu”. Ova dva opisa imaju vrlo drugačije konotacije. U cjelini, istraživanje pretpostavlja kako znanstvenici ostavljaju dojam trezvenosti, a žene se iskorištavaju kada je znanost potrebno učiniti “pristupačnom” ili “seksi”.
Članak iz 2011. o razlozima slabe zastupljenosti žena u znanstvenim disciplinama (pdf) fokusira se na pojavu znanu kao fenomen “propusne cijevi”, tj. činjenice da znanstvenice često napuštaju svoju disciplinu, tako da njihov broj uvijek opada bez obzira koliko se novih znanstvenica zaposli svake godine. Na temelju podataka prikupljenih u razdoblju od dvadeset godina, autori članka Stephen J. Ceci i Wendy M. Williams zaključuju kako će žene češće od muškaraca donositi odluke zbog kojih neće moći napredovati u karijeri, kao što su npr. uzimanje bolovanja kako bi se brinule za djecu, premještaj s posla kako bi slijedile partnera ili briga za roditelje.
Prema podacima UNESCO-a, žene u znanosti su u manjini: brojke iz 2012. godine pokazuju da je u Hrvatskoj 46.4% znanstvenica, dok je npr. u Velikoj Britaniji 37.9%, u Latviji 52.4%, a u Luksemburgu 21.2%. Rad Patricie Campion i Wesleyja Schruma sa znanstvenicama iz Ghane, Kenye i Indije u 2004. godini pokazuje kako kombinacija problema sprečava profesionalnu mobilnost žena. Campion i Schrum predlažu povećanje društvenih radije nego materijalnih resursa ako se želi poboljšati rodna jednakost na radnom mjestu.
Percepcija i zastupljenost znanstvenica nije samo rodni problem, već treba razgovarati o tome kako rod postaje problematičan u različitim društvenim kontekstima i kako se presiječe s drugim oblicima opresije kao što su rasa i društvena klasa.
David Gillborn, profesor teorije rase na sveučilištu u Birminghamu, smatra kako je potrebno primijeniti kritički pristup rasi. U većini slučajeva, to znači zamijetiti bijelce radije nego druge rase, zbog toga što prevalentnost bijele rase u određenim zanimanjima često može proći nezapaženo i voditi se kao norma. Prema Gillbornu, potrebno je prvo uočiti normu (u ovom slučaju, veću zastupljenost bijelih muškaraca u znanosti) i zatim se zapitati mogu li se stvari promijeniti kada bi se izmijenila ta norma.
Tražiti od znanosti da propita pretpostavke i predrasude koje gaji što se tiče strogosti, racionalnosti i autoriteta može biti teško, ali moramo priznati dominaciju bijelaca u znanosti kao i implicitno patrijarhalnu nastrojenost znanstvene zajednice. Ako znanost želi nastaviti tvrditi da je objektivna, ta objektivnost mora početi od znanosti same. [V.S.] The Guardian…
