Pripada li umjetnost muškarcima? Sudeći prema institucijama, da. Još 1989. godine feministička organizacija Guerilla Girls otkrila je da manje od 5% djela izloženih u muzeju Metropolitan u New Yorku potpisuju žene, dok je 85% prikazanih golih tijela žensko. Da se situacija nije promijenila, zaključila je Amanda Vickery, koja se u potragu za ženskom umjetnošću upustila u BBC-jevom serijalu The Story of Women and Art.
Nevidljivost ženske umjetnosti istražuje se od 1971. godine, kada se Linda Nochlin zapitala „Zašto u umjetnosti nema velikih umjetnica?”, u knjigama poput The Obstacle Race (1971) Griselde Pollock i Old Mistresses (1991) Rozsike Parker. Vickery smatra da su mnoge umjetnice kroz povijest bile usporene zahtjevima umjetničke produkcije, poput društvenih predrasuda, zabrana u pogledu formalnog treninga i zakonskih ograničenja vezanih uz žensko bavljenje trgovinom.
Naime, u dobrom dijelu povijesti, umjetnost je bila trgovina. Slikari i kipari radili su u obiteljskim radionicama, poput drugih obrtnika. Fikcija o 'velikim majstorima' koja je tada postojala, razbijena je i danas je sasvim jasno da su rijetka djela napravljena 'jednom rukom'. Lice i ruke je možda napravio 'majstor', no za ostatak, tu su bili pomoćnici, često članovi ili članice obitelji, poput Mariette Robusti (Tintoretto) i Barbare Longhi, koje su radile s očevima i braćom, te zajedničkim radom održavale obiteljsku ekonomiju, iako se o tome nije znalo izvan same radionice.
Vickery potragu započinje u prijestolnici umjetnosti, Firenci, u kojoj je čak i remekdjelo Artemisije Gentileschi, Judita ubija Holoferna, u galeriji Uffizi, izloženo tek 2000. godine. Hodajući kilometar dugim Koridorom Vasari, ispunjenim autoportretima, Vickery je zaključila da je izloženo samo 7% ženskih portreta. Kako bi došla do ženskih radova, bilo je potrebno obići spremišta i podrume galerija i muzeja. Naime, organizacija Advancing Women Artist Foundation procjenjuje da se oko 1,500 radova umjetnica trenutno drži pohranjenima u različitim firentinskim skladištima, a mnoga od njih nisu dostupna javnosti. „Javne galerije prigrlile su konzervativni stav, koji dobro opisuje izjava Briana Sewella da su 'samo muškarci sposobni postići estetsku veličinu'”, smatra Vickery.
Takvo razmišljanje, uobičajeno u odnosu naspram ženske umjetnosti, vidljivo je na primjeru Judith Leyster, čiji su prikazi društvenog života u nizozemskim zlatnim godinama toliko vješto izvedeni, da su pripisani Fransu Halsu, iako je na njima njezin potpis. Sličnu je sudbinu doživjela i Elisabetta Sirani, koja je proizvela više od 200 radova u 13-godišnjoj karijeri, a njezin je rad bio međunarodno priznat. U Bolonji je vodila vlastitu radionicu, u kojoj su stasale i njezine sestre te je osnovala umjetničku školu za djevojke. No, uspješnost, brzina i fluidnost njezinog rada izložili su je optužbama da radove nije stvorila sama, već da joj u tome sigurno pomogao neki muškarac.
Na temelju istraživanja provedenog za potrebe serijala, Vickery je zaključila da postavi muzeja obuhvaćaju radove jedne do dvije žena i često se treba dobro namučiti da bi ih se pronašlo. Također, sigurno je da sva pohranjena dijela nisu remekdjela, no nemoguće je znati što se krije u podrumima, dok se ne izloži javnosti. Danas je naš pristup umjetnosti ograničen na muški pogled, koji može zavarati, jer, kao što se kroz dostupna djela različitih umjetnica može zaključiti, žene su mnoge stvari vidjele drugačije. TheGuardian…
https://www.youtube.com/watch?v=iSNXJqAs5hM
