Objavljeno

Genderfomance – od macho plesa, preko seksa s bušilicom bagera do svjetleće umjetne vagine

Eisa Jocson, Macho Dancer

Od 11. do 19. svibnja u  Muzeju suvremene umjetnosti održan je Genderformance, novi program unutar Queer Zagreb sezone osmišljenom oko projekta Performing Gender koji uključuje suradnju udruge Domino s još tri organizacije iz Italije, Nizozemske i Španjolske. Kako je projekt koncipiran tako da u dvogodišnjem periodu seli po muzejima suvremene umjetnosti u državama sudionicama, izbor je u zagrebačkom slučaju pao na MSU.

Umjetnici su kroz tjedan dana provedenih u muzeju imali osmisliti izvedbe povezane s prostorom stalnom postava MSU. Rezultati umjetnika Performing Gendera prikazani su zadnji, kao svojevrsni grand finale festivalskog tjedna, a prije toga smo imali priliku vidjeti još dvije vrlo zanimljive izvedbe te otvorenje velike retrospektivne izložbe Vlaste Delimar To sam ja.

A što se sve unutar sadržaja Genderformancea odvijalo, i što se u tome promislilo i propitalo, pogledajmo redom.

Program je hrabro otvorila Koreanka Geumhyung Jeong hibridnom izvedbom Oil Pressure Vibrator. Kažem hibridnom, jer se radi o nečemu između izlaganja, video i živog performansa.

Jeong započinje pričom o svom umjetničkom putu postajanja hermafroditskim bićem.

Osmislila je svog partnera koji je u stvari maska s kojom kroz niz izvedaba pokušava ući u ljubavnu interakciju, ovisno o načinu na koji je njegovo lice pričvršćeno na njezino tijelo. (evo slika ako treba

Ova partnerska persona pritom prolazi kroz različite modifikacije, pri čemu njegov vrat (savitljiva cijev) postepeno dobiva na važnosti, postajući pritom sve duži i duži.

Kako priča ide dalje, njihovo se hermafroditsko sjedinjenje i ljubavni odnos hlade. Tada Jeong ugleda novi, još duži vrat u koji se zaljubljuje – vrat gigantske cijevi bagera. I napokon saznajemo što je taj Oil Pressure Vibrator iz naslova.

Drugi dio njezina izlaganja opisuje dugačak put koji je prešla kako bi se približila svom novom željenom partneru-stroju. Krenuvši od početničkih tajnih posjeta gradilištima i sramežljivog ispitivanja bauštelaca, Jeong je upisala tečaj za vozačicu bagera i, konačno, izdržala agoniju polaganja iznimno teškog državnog ispita za upravljanje bagerom.

Sve je to bilo upereno jedinstvenom cilju – samouništenju kroz seksualni odnos s bagerom. Kako se seksala sa bušilicom bagera, pitate se?

Prvo je na plaži konstruirala pješčanu skulpturu gole sebe. U kadru klimaksa vidimo bager dugo i polako ‘miluje’ pješčanu Jeong svrdlom bagera, da bi ju na koncu njegovo svrdlo penetriralo i uništilo.

Ovoj neuobičajenoj priči malo nedostaje da se pretvori u komediju. Tu je i dosjetljivost, i bizaran razvoj događaja, i suspense.

Na primjer, da opišem izuzetno melodramatičan kadar sudbinskog prvog susreta sa uljno podmazanom mašinom od ljubavnika. Bager se pojavljuje u svoj svojoj razaralačkoj moći, razarajući poveću zgradu u slowmotionu, uz strašno dramatičnu muziku. Jeonginu priču je samu za sebe pomalo teško shvatiti ozbiljno, a uz to se i koristi momentima poput upravo opisane ljubavi na prvi pogled. Međutim, komično ipak nije dobar pridjev za konačni dojam s kojim publika izlazi s Oil Pressure Vibratora. Bolje bi išlo čudno, zbunjujuće, ili možda najbolje: queer.

Glavni trik Geumhyung Jeong je upravo u načinu na koji priča tu svoju ljubavnu priču – dok nam pokazuje prezentaciju fotografija i videa sa  laptopa, pripovijeda o svojim ljubavnim mukama mrtva hladna i smrtno ozbiljna.

Ostaje nejasno je li njezina motivacija za čitav niz vremenski i fizički napornih koraka koje poduzima ne bi li se bageru približila i na koncu razorila vlastitu pješčanu skulpturu usitinu bila seksualna ili je dio toga (i koji dio?) insceniran. Ili je pak motivacija umjetnička, ili znatiželjna, ili nešto treće?

Navodi gledatelje da se upitaju koji je njezin ‘stvaran’ stav prema cijelom projektu da bi to pitanje ostalo namjerno nerazriješeno. Doživjeti taj čitav put kao umjetničko istraživanje ili seksualnu misiju? Te dvije stvari ne mogu se u Oil Pressure Vibrator odvojiti, Jeong nam ostavlja na izbor da sami pronađemo ili ne pronađemo svoj zaključak i u tome je bila najveća zanimljivost njezine izvedbe.

Eisa Jocson, Macho Dancer

Eisa Jocson je u plesnoj izvedbi naslovljenoj Macho Dancer otvorila skroz drugi niz pitanja. Publiku je upoznala sa specifično filipinskim plesnim fenomenom macho dancinga. Radi se inače o zabavi koju po posebnim noćnim klubovima mladi istesani muškarci nude širim masama (svih rodnih i seksualnih određenja). Macho dancing je vizualno vrlo prepoznatljiv. Uobičajen kostim su kaubojske čizme, potkošulja i puno blještave kože. Pokreti su hipermaskulizirani, tvrdi, uklopljeni u ograničen broj ‘macho’ poza i kretnji. Prisutna je i određena razina striptiza, obično do gaća. A muzika? Reprezentativne su za žanr balade i (većinom kičasti) slow rock osamdesetih, pa smo čuli primjerice Georgea Michaela i Total Eclipse of the heart.

Umjetnica se u prethodnoj fazi svog rada bavila pole dancingom, ženskim seksualiziranim plesom sastavljenom od jednako tako kodificiranog zavođenja i koketiranja u svrhu unovčivosti. Vizualni užitak za novce u Macho Dancingu ne mijenja samo izvedbeni kontekst (na umjetičkom festivalu umjesto u striptiz klubu), već i onaj rodni.

Kretnje kojima je inače cilj da naglase nekakvu ‘mušku’ erotičnost izvodi žena. Pretjeranost tih kretnji, npr. postavljanje ruku u pozu pištolja, usporeni ‘macho’ hod s težištem na petama kao iz vesterna posebno dolazi do izražaja. Eisa Jocson prokazuje prenaglašenost cijelog plesa, navodeći nas da se za vrijeme čitave izvedbe pitamo što je to što bi te kretnje uopće činilo toliko muškima? Što je to što bi ih uopće činilo seksualnima?

Posebno je otrežnjavajuć bio jedini trenutak kada se, i dalje uz Josconin ‘macho’ način plesa, muzika promijenila iz tipične splačine osamdesetih u nekakvu instrumentalnu klavirsku atonalnu kompoziciju kakvu bismo očekivali uz koreografije umjetničkog suvremenog plesa, a nikako u pratnji uslužne plesne djelatnosti. Gdje se, dakle, formiraju te rodno obilježene geste i kako se razvijaju i iskorištavaju u toliko tržišnoj aktivnosti kao što je plesno zavođenje u za to specijaliziranim klubovima?

Repertoar zavođenja plesom se u Macho Danceru razotkriva kao ograničen i krajnje političan repertoar, što svakako može imati (i ima) implikacije po zavođenje i načine na koje geste doživljavamo općenito. Ples Eise Jocson tjera na promišljanje, ali ostavljajući nam u istom potezu mogućnost da podlegnemo macho erotskom zovu u ženskom izdanju… Ali svjesni toga koliko smo osuđeni na neznanje o tome odakle i dokud u konkretnom, rodno pomaknutom slučaju seže ta erotika.

Cecilia Moisio

I napokon, nedjeljno zatvaranje programa prepušteno je programu Performing Gendera. Izvođači koji su cijeli tjedan u prostorima MSU-a osmišljavali svoje intervencije predstavili su nam se kroz durational izvedbe, zamišljene tako da posjetitelji mogu doći i otići u bilo kojem trenutku. Ne samo to, trebalo je performere i pronaći jer su se rasuli po čitava tri kata stalnog postava.

Poliana Lima izvela je rad Curepo-trapo (tijelo-krpa). Zatekla sam ju kako povlači svoj torzo omotan u krpu povlači po podu, brišući MSU. Selila se iz prostorije u prostoriju, da bi u svakoj promijenila način čišćenja. Od brisanja cijelim tijelom, preko usisavanja do ručnog ribanja poda. Zanimalo ju je čišćenje kao ženski posao, uvijek rezerviran za niže klase, a u mnogim sredinama dosuđen ženskim imigranticama.

U prostoru muzeja, kao u mnogim institucionalnim prostorima, znamo da postoje čistačice (uvijek sa sufiksom -ice), i znamo da je njihov rad nužan za funkcioniranje takvih prostora, no gotovo ih nikad ne vidimo i lako je na njih zaboraviti.

Čišćenje javnih prostora je, ne toliko različito od ženskog rada u kući, prečesto nevidljivo kao rad. Ovaj je performans podsjetio na tu činjenicu.

Cecilia Moisio odlučila se dotaknuti stereotipa vezanih uz ženstvenost. Čvrsto se stacionirala na trećem katu muzeja, kreirajući tamo vlastitu sobu sa toaletnim stolićem i svim kostimima za izvedbu. Imali smo ju prilike vidjeti u nizu preobrazbi, a svaka od maski koje je navukla predstavlja različita naličja jedne žene.

Prošla je inkarnaciju Marilyn Monroe sa pripadajućim ventilatorom za podizanje suknje, S/M ženu-mačku utegnutu u crnu kožu, jednu drag kombinaciju, a na kraju je cijelu kožu prelila zlatnom bojom pokazujući razne natpise vezane na neki način uz njezino iskustvo bivanja ženom. Sve je ovo pratilo njezino izuzetno sporo kretanje i  intenzivni kontakt očima sa promatračima, često u situaciji jedan-na-jedan. Namjerno je poticala nelagodu i osjećaj krivnje za voajerizam vezan uz nekakvu čudnu intimu koji je pomno inscenirala u tom prostoru.

Siniša Labrović propitivanje roda odlučio je shvatiti vrlo doslovno. Pola je vremena proveo sa ogromnim pričvršćenim penisom, a zatim sa svijetlećom umjetnom vaginom u dragu. Što reći?

Siniša Labrović

Najjači su mi dojam dana ostavili Jan Martens i Bruno Isaković performansom Darwin. Zamislili su evoluciju intime u dva dijela. Prvi dio, ‘usta-na-usta’, potpuno su sljubljeni ušli u muzej, da bi se u nastavku ljubili posvuda, po skulpturama, procjepima… Vježba srastanja tijela, ali u odjeći.

Drugi dio, ‘oči-u-oči’, goli su i vrlo polako se kreću, spojeni podižući i njišući jedan drugog. Balansiraju u raznim pozama dok bez prestanka drže kontakt očima. Jako dugačak i intenzivan poljubac zamjenjuju jako dugačkim rastegnutim pogledom, i u oba slučaja takvu vrstu kontakta da je stvarno lijepo bilo pratiti ih.

Finalno nedjeljno popodne performansa svakako je osvježenje u prostoru MSU u kojemu su inače nedjeljom jedina interaktivna događanja proslave dječjih rođendana koje organiziraju. Šteta što takvih prilika u ovom muzeju nemamo češće.

Jan Martens i Bruno Isaković, Darwin

Fotografije: Darko Vaupotić


Povezano