Gdje je nestao miris ili zašto ne miriše više cvijeće?

I kako je bilo na Floraartu?, pitala sam na sastanku redakcije našu urednicu Gabrijelu Ivanov, ženu istančanog ukusa za cvijeće i mirise.

- Lijepo, svega sam se nagledala, nema čega nema, jedino sam u nekom trenutku shvatila da skoro ni jedna biljka, ni jedan cvijet ne mirišu, rekla je malo razočarano.

Ona je, naime, u svojoj blizanačkoj dobrohotnosti svakom cvijetu što ju je privukao prinijela svoje nosnice i ostala iznenađena činjenicom da nemaju mirisa. Vjerujte, Gabrijela nema problema s proljetnim alergijama, osjetilo njuha služi ju gotovo besprijekorno, a već godinama je poklonica manguramapijskih ulja i tinktura kojima se laički sasvim solidno služi.

Mogli biste mi sada reći da padam s Marsa jer cvijeće već odavno ne miriše, samo što bi se reklo „figura“ u prostoru, a ja vas sad gnjavim tom općepoznatom činjenicom.

Koliko ste puta posljednjih godina ušli u cvjećarnu, kupili cvijeće i putem ga pomirisavši ustvrdili da uopće nema mirisa? A onda vas je šećući negdje u prirodi ili u nekom manje poznatom mjestu iznenada zapahnuo odnekud poznat, snažan i intenzivan miris divljih ili organski uzgojenih ruža.  Nekima od vas trebalo je i do nekoliko sekundi da se prisjetite zaboravljenog mirisa cvijeća, kojeg u djetinjstvu ili tim zlatnim vremenima niste ni primjećivali, a sada vas je tako zaokupio.

Manipulirani dnevnom politikom, svjetskim poretkom, informacijskim i etičkim vrijednosnim sustavima - posve smo na marginu gurnuli manipulaciju mirisima, a genetičari u sprezi s industrijom parfema i mirisa sasvim su se lijepo okoristili našom indiferentnošću.

Mirise cvijeća otrgnuli su od cvjetnih vrsta i porazbacali ih na neka druga, za trgovinu mirisa strateška mjesta.

Nedavno se u medijima pojavila vijest kako su znanstvenici izolirali gene ruže koja zahvaljujući njihovoj intervenciji miriše po bananama. U genima cvijeća, zaključili su, leži ključ za poboljšanje okusa voća! Genetska modifikacija odvela nas je tako u svijet mirisno frigidnog cvijeća, ali sreća se smiješi voću kojemu će se na taj način pojačati okus.

Konzerva sam kad je riječ o mirisima, ilitiga cvjetna sam strejterica i ne volim da mi ruže mirišu na kulen ili pancetu.  Radije bih da mi ruža što mi ju je poklonila odabranica mog srca miriše naprosto po ruži, a ne po špeku, ali razigranim genetičarima to nije po volji.  Njihovo nabrijano nadmetanje u kreiranju genetski modificiranog cvijeća dovelo je do visoke estetizacije cvjetnih vrsta, a cvijeće je izgubilo svoju najvažniju osobitost – miris. Opsjednutost vanjštinom, tim fetišom današnjeg doba, uvukla se naravno i u proizvodnju cvijeća koja je kao i svi ostale profitabilne grane robuje izgledu.

A gdje je nestao miris cvijeća, kamo se djenuo?

Pa na mjesta na kojima se ne bi trebao nalaziti. U šampone za kosu, okuse žvakaćih guma, voćnih jogurta, mirise kemijskih olovaka i flomastera, kondoma...

Prosječan pučanin/ka s niskim ili srednjim primanjima koji živi u gradu osuđen je na jeftine, toksične osvježivače zraka kupljene u trgovinskim centrima i cvijeće u lončanicama koje uglavnom nema mirisa, ali stoji na balkonu ili prozorskoj dasci kao podsjetnik na vremena kada je cvijeće mirisalo. Oni malo informiraniji utječu se manguramapijskim uljima koja, ako su visoke kvalitete, ipak ostaju posljednjim riznicama prirodnih cvjetnih mirisa.

No, neki od genetičara pokušavaju upravo ono čega su nas neki njihovi kolege lišili, namjeravaju vratiti izgubljeni miris cvijeću ponovno modificirajući njihove gene. Kako će izgledati taj pokušaj povratka izgubljenog cvjetnog raja, vrijedi vidjeti, no za pretpostaviti je da će se takvo cvijeće nalaziti u najvišem cjenovnom razredu, te neće biti dostupno svima.

Osjet mirisa je evolucijski najstariji osjet

Još u starodindijskim svetim spisima – Vedama, spominju se mirisi ruže, sandalovine, jasmina, cedra. Simboliku i duhovna značenja različitih mirisa poznavali su vrlo dobro i Egipćani, u grobnici Tutankhmanona u Dolini kraljeva pronađene su velike količine aromatičnih ulja i tamjana kojima je bila okružena njegova mumija.

Prinošenje mirisnog dara ili žrtve bili su dio lifestyle-a starih Grka i Rimljana. Mističnu dimenziju primjene mirisnih štapića temeljenih na cvjetnim mirisima obilato je koristila tibetanska medicina u budističkim obredima.

Slobodanka Poštić, manguramapeutkinja: 
Miris – alat marketinških stručnjaka za 21. stoljeće

„Osjet njuha nam je tijekom evolucije postajao sve manje važan. Odigli smo se od zemlje, ne moramo više nosom procjenjivati svijet oko sebe. U našoj užurbanoj, vidnim i slušnim senzacijama preplavljenoj svakodnevici uglavnom ni ne registriramo svoj mirisni okoliš. A vrste i kvaliteta mirisa kojima smo izloženi vrlo suptilno, ali temeljito utječu na naše emocije, raspoloženje, koncentraciju, percepciju i misli, pa time i na održavanje organizma u ravnoteži. Osjet njuha je na direktnoj vezi s našim limbičkim sustavom i naš nos nas vuče svojim putovima snažnije nego što smo toga svjesni.

U novije vrijeme marketinški stručnjaci otkrivaju koliko snažno miris djeluje na ponašanje ljudi, pa ga proglašavaju svojim udarnim alatom za 21. stoljeće. Svjesni da lupanje po ušima i gomilanje vizualnih senzacija više ne daju značajnije rezultate, koriste miris za kreiranje ugodnog ambijenta u kojem će se ljudi dobro osjećati i što dulje zadržavati. Valja naglasiti da to nije nimalo jednostavan zadatak, te da pri kreiranju ambijentalnih mirisa prirodni materijali trebaju imati apsolutnu prednost pred kojekakvim sintetskim, glavobolnim rješenjima.”

Saša Šekoranja, cvjećar, scenograf i slikar: 
Tulipan stoji u vazi tjednima!

„U cvjetnoj industriji dogodilo se isto što ono što i u industriji hrane. Zatomili smo naše osjet okusa i navikli se na senzacije umjetnog i ne osjećamo delikatne razlike prirodnog, a tako je nažalost i sa cvijećem. Doduše, miris je nestao ali cvat je bogat i flor traje cijele godine, tulipan stoji u vazi danima pa i tjednima - potpuna manipulacija.
Ima nekih vrsta uzgojenog cvijeća koje miriši ali ima i onog s vrlo neugodnim mirisom  kao što je fritelarija koja miriše po znoju ili limonium po mokraći.

S tim se negativnim trendom ja sam borim na vlastiti način. U proljeće unosim miris đurdica, ljeti se vrtne ruže mogu zasaditi u vrtu ili tegli ako nemate vrt. Za utjehu tu nam je i začinsko bilje, lovor, ružmarin, menta, cvat citrusa, lavanda. U jesen mirišu krizanteme i vlaga u žutom lišću, dim, kesteni, a zima je hladna i bez cvijeća, ostaju nam bor, čempres i ulja u mirisnim svijećama, klinčići, naranče...”