Objavljeno

Iako isključen iz ekonomskih analiza, neplaćeni rad žena presudan je za ekonomiju

Često se čuju izjave kako neplaćeni rad žena ne igra važnu ulogu u ekonomiji. Kućanski poslovi koji su još uvijek dio svakodnevice velikog broja žena, marginalizirani su i ne uvrštavaju se u ekonomske analize. Nova knjiga Katrine Marçal, Who Cooked Adam Smith’s Dinner?, podsjeća nas kako je besplatan i nepriznat rad žena oduvijek služio kao oslonac tzv. Homo economicusu.

No, što ako jednoga dana žene diljem svijeta odlože na stranu krpe za prašinu? Što ako bi za sve ono besplatno čišćenje i brigu o djeci najednom dobivale zasluženu plaću? Rezultati istraživanja kanadskog Državnog zavoda za statistiku pokazali su kako neplaćeni ženski rad iznosi između 30% i 40% BDP-a. To nije zanemariv postotak. Upravo zato nije jasno zašto se neplaćeni ženski rad rutinski ignorira.

Na to pitanje Katrine Marçal nastoji odgovoriti u knjizi. Ona pripovijeda priču o nastanku Homo economicusa, mitske figure oko koje se vrti naš svijet. On je racionalan, neovisan pojedinac koji donosi samostalne i vrlo promišljene odluke s ciljem da poveća svoju efikasnost, odnosno dobrobit. Međutim, prije svega, on je muškarac.

„Svaki aspekt njegove osobnosti podudara se s onim osobinama koje su se tijekom povijesti vezale za muškarce“, piše Marçal i dodaje da su te značajke „one koje se smatraju superiornima i dostojnima da dominiraju nad ‘ženskim osobinama’, “suprotnima od svih onih utjelovljenih u Homo economicusu. Naime, on je racionalan, neovisan i sebičan, dok je ona emocionalna, požrtvovna i ovisna o njemu. Ona je tip osobe koju želi uz sebe kako bi mogao nesmetano doprinositi BDP-u.

Stvar je u tome što se ni današnji muškarci ne uklapaju u mit o Homo economicusu. Bihevioralna ekonomija je pokazala više puta da nitko ne donosi odluke ‘racionalno’. One su uvjetovane našim trenutačnim raspoloženjem, društvom u kojem se nalazimo te brojnim drugim faktorima. Sve ove varijable mogu nas navesti da donosimo odluke koje su naizgled u suprotnosti s našim interesima. Pa ipak, te ‘iracionalne’ odluke koje donosimo svaki dan nastojimo ignorirati pod svaku cijenu.

Što se tiče brižne domaćice, ona je konstantno izložena pokušajima racionalizacije nejednakosti. Prema mišljenju onih kojima je mantra tržište je uvijek u pravu, situacije u kojima je ‘ženski posao’ neplaćen ili potplaćen, mogu se racionalno objasniti. Ekonomisti iz Chicaga, koji su 1950. među prvima pokušali uključiti neplaćeni rad u ekonomske modele, pretpostavili su da žene ne mogu kao muškarci uložiti dodatni napor u plaćeni posao, jer su preumorne od silnog poliranja i ribanja. Stoga je bilo logično da ih se plaća manje. S druge strane, zaključili su da žene obavljaju više kućanskih poslova upravo zato što su manje plaćene.

Marçal usvom duhovitom i domišljatom manifestu tvrdi kako smo dopustili Homo economicusu da, na našu štetu, zagospodari svakim aspektom našega života. Mit je čak ušao i u spavaće sobe. Knjige kao Spousonomics podržavaju ideju da žene kontroliraju svoje muževe ‘nagrađujući’ ih seksom za dobro ponašanje. Nigdje se pak ne spominje žena koja želi seks, jer ju njemu uživa. Vlastiti interes je, kako kaže knjiga, glavni pokretač svakog našeg postupka, a ljubav, strast i zadovoljstvo degradirani su u iracionalnu ‘žensku sferu’.

„Ne možemo dovesti u pitanje postojanje Homo economicusu bez pomoći feminizma“, piše Marçal i naglašava kako „danas teško možemo promijeniti išta značajno bez osporavanja ‘ekonomskog čovjeka’“. Stoga, ona čini upravo to.

Za razliku od čikaških ekonomista, Marçal ne želi vezati svaki aspekt našeg života za tiraniju Homo economicusu, već se pita zašto smo fetišizirali mit te zaključuje da čovjek lišen ljudskosti nije nešto čemu se treba težiti. New Statesman


Povezano