Inspirirane inicijativom #52FilmsByWomen, u 2016. smo odlučile svakog mjeseca s vama podijeliti filmove koji su nam se posebno dopali.
Ideja inicijative je da se jednom tjedno pogleda jedan film koji je režirala žena, a mi smo je proširili i na one filmove koje imaju snažne protagonistice i/ili se rodnom problematikom bave na inovativan način. U siječnju smo gledale: Dnevnik jedne tinejdžerice, Victoria i Mosquita i Mary.
Pripremite kokice i uživajte!
~Dnevnik jedne tinejdžerice~
Piše: Tihana Bertek
The Diary of a Teenage Girl redateljice Marielle Heller rijedak je dragulj – možemo ga opisati kao svojevrsni erotski bildungsroman u čijem se središtu nalaze seksualne pustolovine i sazrijevanje tinejdžerke Minnie (Bel Powley) u San Franciscu 1970-ih. Adaptiran od istoimenog autobiografskog, inače prilično eksplicitnog i brutalnog, uratka stripašice Phoebe Gloeckner, film prikazuje različite aspekte odrastanja i međuljudskih odnosa – pa čak i one koje ni sami sebi često ne želimo priznati, primjerice, činjenicu da se seksualnost tinejdžera ne razlikuje puno od seksualnosti odraslih – obje su, naime, uzbudljive, komplicirane i često pomalo sjebane. Heller odbija prikazati tinejdžersku seksualnost kao nešto nevino, sramežljivo i nekako nespretno ili kao odnos koji se razvija između dviju (barem dobno) ravnopravnih osoba.
Tako Minnie, koja je vrlo svjesna svojih želja i potreba, potpuno suvereno zavodi majčinog dečka, dobroćudnog luzera Monroea (Alexander Skarsgård) koji po cijele dane leži na kauču i mašta o tome kako će se obogatiti prodajom vitamina. Možete pretpostaviti da prikaz flerta i seksa između 15-godišnjakinje i 35-godišnjaka, koji je uz to dečko njene mame, izaziva, hm, određenu nelagodu. Međutim, ona ubrzo nestaje, dijelom zahvaljujući činjenici da film ne osuđuje nikoga od likova, dijelom zahvaljujući Skarsgårdu koji Monroa nekim čudom uspijeva ne prikazati kao ljigavca, a dijelom zahvaljujući Powely, čija je strastvena Minnie realističan spoj nesigurnosti i samopouzdanja (u jednom trenutku se doima poput predatorice koja uzima ono što želi, dok već u drugom ispituje svog ljubavnika misli li da je debela).
Jedna kritičarka napisala je, “Ovo je Lolita, samo još kompliciranija – i, važnije, ispričana iz Lolitine perspektive.” I doista, Minnie ni u jednom trenutku nije prikazana kao seksualni objekt, a gola je samo jednoj u sceni u kojoj sama u sobi promatra svoje (neholivudsko) tijelo u ogledalu.
Minnieina majka Charlotte (Kristen Wiig) je pak previše zaokupljena prisjećanjem na vlastitu ljepotu u mlađim danima da bi primijetila što se događa s njenom kćeri. Stoga se naša junakinja ugleda na Aline Kominsky-Crumb, stripašicu koja funkcionira poput mudre savjetnice. Aline se pojavljuje u obliku animacije, i čitav film ispresijecan je psihodeličnim animacijama koje indirektno ukazuju na stripovski predložak, a za koje možemo reći da označavaju činjenicu da je Minnie na razmeđu djetinjstva i odrasle dobi.
Osim što omogućuje super interijere i odjeću (ljubitelji/ce trapezica, ujedinimo se!), izmještenost filma u “lude ’70-e” i liberalni San Francisco, u kojem je Gloeckner doista odrasla, ipak prikazane događaje na neki način čini manje “skandaloznima”. Unatoč tome, sasvim je sigurno da je film mogao biti snimljen i danas te da isti problemi muče i suvremene tinejdžere (ali i odrasle). Univerzalnu mogućnost poistovjećivanja naglašava i Minniein dnevnički zapis u kojem kaže “This is for all the girls when they have grown”, ali i izjave same Gloeckner, koja je u više navrata istaknula da je svako individualno iskustvo ujedno i ljudsko iskustvo u širem smislu.
Ocjena: 4/5.
Citat: I had sex today. Holy shit.
Plus: osvježavajuće iskren i kompleksan prikaz djevojačke seksualnosti
Minus: s obzirom da su u pitanju ’70-e, soundtrack je mogao biti bolji; animacija na momente djeluje previše infantilno
~Victoria~
Piše: Emina Hermann
Snimljen na ulicama Berlina u jednom tejku, film njemačkog redatelja Sebastiana Schippera prati priču mlade španjolke Victorie (Laia Costa) koja se u noćnom klubu upoznaje sa Sonneom (Frederick Lau) i njegovim prijateljima te prije svoje jutarnje smjene u kafiću odlučuje s njima otići na krov obližnje zgrade.
Kako film odmiče, postaje jasno da njenim novostečenim prijateljima kriminal nije nepoznanica, a Victoria se u dvosatnom putovanju u kratkim intervalima součava s raznim odlukama i nepredvidivim situacijama u koje ju dovodi novo muško društvo. Da je riječ o block-busteru, film bi zasigurno vrvio stereotipima koji bi Victoriu okarakterizirali kao izgubljenu siroticu koja se našla u lošem društvu, ali ovaj film naglasak stavlja na Victorijin otpor spram svakodnevnog u velikom gradu u kojemu se svaka osoba mora iznadprosječno isticati u svojoj individualnosti kako bi njeni talenti bili prepoznati.
Tematski dosta sličan filmu Run Lola Run, ovaj film uvlači gledatelje u radnju ne samo adrenalinskim tempom i neočekivanim preokretima u radnji i briljantim načinom snimanja (Sturla Brandth Grøvlen) koji vrlo dosljedno prati radnju, već i samim formatom (138 neprekinutih minuta snimanja društva koje se po ulicama Berlina kreće biciklima, autima ili pješice između 22 različite lokacije) gledatelju daje osjećaj da je i sam upleten u priču.
Ocjena: 5/5, atipična ljubavna priča koja kroz improvizirane dijaloge spaja sasvim različite svjetove i dovodi ih do destruktivne ekstaze
Citat: I was just thinking, for my friends, they should fail in their exams… because then I would have, like, more opportunities for me! Our teacher said to us that. Just the 90% of us, we are lasing our lime. It’s really difficult to became a real piano player. And it’s better like this. You know, when I was 12 I can remember, I was like an old lady… just playing always the fucking piano.
Plus: Victoria je inteligentna, a opet vrlo opuštena i spontana djevojka (kakvu se obično može zateći u ljubavnim žanrovima za alternativniju publiku) zbog koje uvijek dobijete potrebu ‘totalno poluditi i osloboditi sebe’, ali će vam nakon gledanja filma ipak biti jasnije zašto vam je trenutno najveći adrenalin u životu izbjegavanje plaćanja pretplate za HRT.
Minus: Film ne ostavlja prostora za opušteno žvakanje grickalica
~Mosquita i Mary~
Piše: Ana Rajković
Istraživanje identiteta, adolescentska nesigurnost, vizualizacija osamljenosti, ranjivost i samoća samo su neki motivi kojima se Chicana Aurora Guerrero bavi u filmu koji prati dvije glavne protagonistice 17-godišnju Mosquitu (Fenessa Pineda) i 20-godišnju Mari (Venecia Troncoso) u okviru imigrantske obitelji smještene u okrugu Los Angelesa.
Dominantnu liniju radnje predstavlja istraživanje seksualne orijentacije dviju potpuno različitih djevojaka. Dok je Yoland (ili Mosquita, kako ju Mari naziva u filmu) prava štreberica, odlikašica i poslušna kći, Mari je dijete ulice, koje je ostalo bez oca te s majkom pokušava izdržati od mjeseca do mjeseca. Dok Mosquita teži ostvariti ciljeve koje su pred nju postavili roditelji i upisati fakultet, Mari jedini cilj predstavlja plaćanje stanarine za idući mjesec.
Unatoč navedenoj socijalnoj, ali i društvenoj razlici (Mari nema prijateljica za razliku od Yolande) njih dvije pronalaze zajedničke točke. Obje su usamljene, otuđene i neuklopljene u standardni tinejdžerski život. Mosqutia i Mary teže slobodi, mimo roditeljskog okvira i socijalnog pritiska. Međutim, one nisu buntovne. Njihove čežnje i snovi ne manifestiraju se bukom i divljanjem hormona; one su ozbiljne i intimne dok tišina okupira njihove želje i konfuzije. Najveći oblik bunta, ironično, je samo jedan pramen Mosqutine kose obojan u ljubičasto.
I dok okolina, ponajprije Mosqutini roditelji, oko djevojaka postavljaju definirane odnose i ciljeve, one samo žele živjeti u trenutku. Upravo se u tome nalazi posebnost ovog filma. Naime, Guerrero pokušava uhvatiti tišinu, odnosno nerealizirane trenutke prisnosti u kojima adolescentice propituju, ne samo svoj seksualni identitet nego i svoje životne ciljeve. Film stoga obiluje sekvencama bez dijaloga. Naime, redateljica jednostavno pušta kameru da motivima pejzaža te krupnim planovima njihovih dijelova tijela prikaže ljubavne tenzije koje se javljaju, ali koje one odluče ignorirati. Upravo u tome leži prikaz težine neizrečenog na čemu se temelji cjelokupna radnja filma.
Film s druge strane prikazuje i vrlo zanimljive karakteristike meksičko-američke zajednice. Naime, Guerrero ocrtava kulturološki obrazac zajednice u kojemu je manje-više sve podređeno obitelji i osjećaji dužnosti unutar kojega se lako gubi individualni identitet kao i osjećaji koji nisu odobreni svojevrsnim obiteljskom kodeksom.
Redateljica, koja se i inače u svojim filmovima bavi rodnim pitanjima te tematikom vezanom uz LGBT zajednicu (Viernes Girl, 2005.; Pandora’s, 2008.) u ovom filmu proširuje radnju te pobliže prikazuje složene odnose latinoameričke zajednice unutar koje prevladava maskulinitet. Stoga, postavljajući priču o latentnoj i zapravo nikada izrečenoj privlačnosti između dviju djevojka, Guerrero ruši davne ustoličene tabue jedne specifične kulture te time sadržajem odskače od dotadašnjih filmova koji su se bavili meksičko-američkim zajednicama.
Zahvaljujući ponajprije kompleksnosti samog tematskog okvira kao i narativne tehnike filma Mosquita i Mari zahtijeva angažiranog gledatelji koji traži skrivane nijanse priče kako bi u potpunosti shvatio ranjivost tinejdžerskog identiteta u krutim okvirima nasljeđa latinskoameričke kulture.
Ocjena: 5/5
Plus: Upravo tematiziranjem propitivanja seksualnog identiteta djevojaka, ovaj je film napravio određeni iskorak u poimanju latinoameričke kinematografije te samim time postao vrijedan gledanja. 2012. Mosquita i Mari, postao je prvi film jedne Chicane koji je prikazan na Sundance filmskom festivalu.
Minus: Najvažnije stvari događaju se dok likove šute ili sjede na kauči ili jednostavnu promatraju dašak vjetra. Ako niste ljubitelji sporih radnji nalik onih Terrenca Malicka u kojima najvažniji sadržaj ostaje upravo onaj koji je neizrečen, predlažem da radije pogledate gorespomenutu Victoriu.
