Inspirirane inicijativom #52FilmsByWomen, u 2016. smo odlučile svakog mjeseca s vama podijeliti filmove koje su režirale žene ili koji se na neki način bave rodnom tematikom.
Nakon nadobudnog početka u siječnju, shvatile smo da postoji velika šansa da ipak nećemo uspjeti ispuniti planiranu kvotu od 52 filma. No, to nije razlog za odustajanje! Idemo dalje, gledamo koliko stignemo, pišemo koliko smo inspirirane, i nadamo se da ćemo vam ukazati na neke zanimljive uratke, a vi nam u međuvremenu slobodno šaljite vaše prijedloge!
Dakle, u ožujku smo gledale: Tangerine, Ljeto za Sangaile, Pride i The Falling.
~ Tangerine ~
Piše: Tihana Bertek
Tangerine je film od kojeg nisam imala posebna očekivanja i o kojem nisam znala puno, osim da je u 2015. ostao u sjeni Carol (o kojoj smo već pisale) i Dankinje – ispostaviti će se, sasvim neopravdano. U režiji Seana Bakera, film donosi priču o prijateljstvu, preljubu i osveti u čijem su središtu dvije transrodne prostitutke, dečko/svodnik jedne od njih, usamljeni taksist iz Armenije i – ništa manje važno – užarene ulice Hollywooda.
Nakon 28 dana provedenih u zatvoru, Sin-Dee Rella (!) (divna Kitana Kiki Rodriguez) od prijateljice Alexandre (također odlična Mya Taylor) saznaje da ju je Chester, njen dečko/svodnik, prevario, i to s “pravom ribom – s pičkom i to sve.” Alexandra pokušava smiriti situaciju i moli Sin-Dee da ne stvara dramu, no od trenutka kada krene u suludu potragu za Chesterom i njegovom ljubavnicom, Sin-Dee ne prestaje odlučno koračati ulicama suncem obasjanog grada niti – da upotrijebim politički potpuno nekorektnu riječ – pičkarati svima redom (“Ušuti li ona ikad,” pita nešto kasnije Chesterova ljubavnica, na što Alexandra odgovara, “Ne otkako je ja poznajem”).
Baker prikazuje nevidljivi Hollywood: osim ulica, praonica rublja i prodavaonica krafni u kojima se okupljaju transrodne prostitutke, njihove mušterije, svodnici i čudaci, upoznajemo i nesretnog taksista Razmika koji na Badnjak bježi od obitelji i naporne svekrve kako bi poslušao Alexandrin nastup. Odlična je i scena u kojoj Razmik poziva prostitutku u auto *** SPOLIER ALERT *** da bi je oralno zadovoljio, no zgroženo shvaća da joj se u gaćama ne nalazi ono što je očekivao.
Zahvaljujući, s jedne strane, neprekidnom pokretu i akciji, a, s druge, vizualnom stilu koji je rezultat snimanja iPhoneom 5 s posebnim lećama, stvara se specifična atmosfera koja vas uvlači u priču i dobro dočarava okruženje u kojem se likovi svakodnevno kreću. Ako vam ovo zvuči kao već pomalo izlizana indie šablona, pripremite se na razočaranje. Unatoč površinski apsurdističkom i maničnom tonu, film je lišen uobičajene indie cinične autorefleksivnosti te zapravo na neobično dirljiv i topao način progovara o (ne)pripadanju, usamljenosti, klasnoj obilježenosti i solidarnosti.
Ocjena: 5/5
Citat: Bitch, you know I don’t do downers, bitch. You know I’m an upper ho.
Plus: Sin-Deein hod
Minus: nema
~ Ljeto za Sangailé ~
Piše: Ivana Mihaela Žimbrek
Ljeto za Sangailé (2015.), drugi uradak litvanske filmašice Alanté Kavaïté, prekrasan je film koji na novi i vizualno izuzetno dojmljiv način obrađuje dobro poznatu temu ljetne ljubavi. Minimalističkog scenarija i lišen dramatičnih preokreta, film se sastoji od niza prizora s ljetnog odmora sedamnaestogodišnje Sangailé (Julia Steponaityté), koji svojom sanjarskom estetikom, kao i zanimljivim prikazom spoja čarobne litvanske prirode i betonske arhitekture uspješno stvaraju ozračje jednog dugog, toplog tinejdžerskog ljeta. U središtu radnje nalazi se ljubavni odnos Sangailé i nešto starije djevojke Austé (Aisté Diržiūté), konobarice u kantini lokalne elektrane, koji se od prvog susreta na aeromitingu preko druženja na plaži pretvara u nježnu ljetnu romansu dviju djevojaka. Maštovita Austé, koja se amaterski bavi dizajnom odjeće i fotografijom, pri tome pomaže samozatajnoj Sangalié da prebrodi strah od visina i ostvari svoj san o tome da postane pilotkinja akrobatskih letjelica.
Iako se čini kako je zbog teme usporedba s francuskim filmom Adèlin život neizbježna, lezbijski odnos u Ljetu za Sanglié prikazan je na znatno drugačiji način, kao neproblematičan i neopterećen sekundarnim promišljanjima, sa suptilnim, gotovo apstraktnim scenama seksa čija erotska kvaliteta ne nadglasava ostale, jednako važne prizore djevojačkih druženja. Glavni je naglasak stavljen upravo na jačinu veze Sangalié i Austé koja, kako to obično kod ljetnih ljubavi biva, sve ostalo gura u drugi plan, a dugo nakon kraja ljeta ostavlja trag u životima tinejdžerki na pragu odrastanja. Različite nijanse njihova odnosa pri tome su dočarane na vizualno i taktilno bogat način, koji gledatelja s lakoćom uvlači u senzualan ljetni svijet ove dirljive lezbijske teen romanse.
Ocjena: 4/5
Citat: S obzirom da je u filmu veći naglasak stavljen na vizualnu nego na verbalnu dimenziju, ovdje ću istaknuti prikaz dvije odlične tinejdžerske sobe
Plus: Zanimljiv soundtrack sastavljen od zvukova iz prirode i litvanske pop glazbe
Minus: Za sve one koji ne vole filmove s malo teksta i puno scena prirode, Ljeto za Sangalié moglo bi biti dosadnjikavo
~ Pride ~
Piše: Tihana Bertek
Na gledanje ovog filma potaknule su me dvije stvari: želja da nedjeljno poslijepodne provedem uz laganu komediju (i tako izbjegnem sve Tarrove, Jancse i Bergmane koji već godinama stoje netaknuti u mom to watch folderu) i činjenica da u njemu glume, između ostalog, dražesni Bill Nighy te Jimmy McNulty Dominic West (usput rečeno, što se tiče Westa – najbizarniji casting ikad, ali na neku foru funkcionira).
Iako je naslov filma poprilično nemaštovit (ja glasam za Pits & Perverts), sama tema gotovo da graniči sa znanstvenom fantastikom. Naime, film je baziran na stvarnom događaju – udruživanju LGBT aktivista iz Londona i skupine rudara iz malog mjesta u Walesu za vrijeme velikog štrajka rudara 1984./85. Ako se pitate što je, pobogu, zajedničko ovim dvjema skupinama, odgovor nije samo “marginalizirani položaj,” već i “zajednički neprijatelj” – Margaret Thatcher i njena politika koja je bila obilježena pokušajima razbijanja sindikata, udarima na radničku klasu i homofobijom.
U želji da se solidarizira s rudarima, skupina LGSM – Lesbians and Gays Support the Miners, skupila je novac i ponudila ga rudarskom selu Dulais Valley. Upoznavanje londonskih gejeva i lezbi te mještana koji, kako priznaju, nikad u životu nisu upoznali gej osobu (“Barem tako mislite,” dodaje Mark Ashton, predvodnik LGSM-a), je upravo onoliko nelagodno i zbunjujuće kao što možete zamisliti. Međutim, zadrška brzo nestaje, a londonske goste najprije prihvaćaju lokalne žene, koje su pokretačice promjene u zajednici i vrlo zanimljivi likovi (no i najveća zlikovka, uz Thatcher, je žena).
Bez da vam dalje spoilam, reći ću zaključno da je Pride solidan feelgood film, pristupačan i duhovit, ali i informativan (jeste li znali da su *** SPOILER ALERT *** rudari 1985. došli podržati londonski Pride?!). Iako je rasplet događaja u stvarnosti bio nesretan – štrajk je razbijen, rudarska naselja su osiromašena – poruka filma je pozitivna jer ukazuje na važnost klasne solidarnosti i mogućnost pronalaženja saveznika tamo gdje ih najmanje očekujemo.
Ocjena: 4/5
Citat: Bromley: I’ve never met a lesbian before.
Steph: Really? I’ve never met anyone who irons their jeans.
Plus: scena plesa
Minus: na trenutke se približava sentimentalnom (npr. “spontana” i savršeno uštimana izvedba Bread & Roses)
~ The Falling ~
Piše: Tihana Bertek
Evo nam i jednog filma iz rubrike “gledale smo da vi ne morate”. Režirala ga je Carol Morey, a radnja je smještena u ženskoj osnovnoj školi u Engleskoj 1969. godine, kada nakon smrti popularne Abbie brojne djevojčice, počevši od Abbine najbolje prijateljice, mračne i buntovne Lydie (glumi je Maisie Williams) jednostavno počnu padati u nesvijest.
Zaplet sam po sebi čak zvuči intrigantno (pogotovo ako se interesirate za temu histerije i ženske seksualnosti), no ono što slijedi je sat i četrdeset minuta čiste torture gledatelja pretencioznom i nerazrađenom pričom nakrcanom simbolikom koja ne uspijeva isproducirati značenje (glavne reference su Wordsworth i Ouspensky). Film djeluje kao da ga je radila osoba koja je nedavno otkrila Lacana i pogledala Picnic at Hanging Rock, pa je odlučila nabaciti red tinejdžerki koje otkrivaju vlastitu seksualnost, red autoritarnih figura/učiteljica koje sputavaju tu seksualnost, pa red ludila, red incesta, red nesređenih odnosa s majkom, i, za kraj, red prizora prirode koji se pojavljuju svako malo na znakovit način, kao da nešto iz njih trebamo dokučiti (žene su priroda? priroda buja? ženska seksualnost buja?!).
Likovi su potpuno nerazrađeni i reagiraju bizarno, poput robota; primjerice, Abbie nije nimalo uznemirena saznanjem da je trudna, već usputno komentira da mora nabaviti iglu za štrikanje i gin, ili, kada se djevojke onesvješćuju, nitko se previše ne uzrujava niti zove liječnika. Odrasli su redom prikazani kao zlikovci iako nije jasno zašto (starije učiteljice su zle i isfrustrirane – žele li kontrolirati seksualnost učenica?; Lydijina majka je otuđena – no za to barem saznajemo razlog na kraju filma).
Onesvješćivanje u nekom trenu postaje komično – recimo, između 52. i 57. minute filma (da, brojila sam), Lydia pada na pod čak 4 puta – da bi se negdje u zadnjoj trećini filma, nakon što je izbačena iz škole, fokus jednostavno prebacio na njen odnos s majkom, bez uvida u to što se dogodilo s drugim djevojakama.
Većina toga u filmu ostaje neobjašnjena: zašto je Abbie znakovito dodirivala svoj obraz; zašto je Lydia imala tik na oku; je li Abbina smrt uzrokovana trudnoćom; zašto su neke učenice bile imune na epidemiju; je su li Lydijino onesvješćivanje i incest bili pokušaj prorađivanja traume uzrokovane gubitkom prijateljice (koja je spavala s njenim bratom); zašto se mlada trudna učiteljica također onesvješćivala; trebamo li onesvješćivanje interpretirati kao protest protiv odrastanja, odnosno postajanja ženom; je li poruka filma moralistička – da prerano stupanje u seksualne odnose vodi u bolest i smrt, itd, itd.
Sve analitičke vještine koje sam stekla na fakultetu proučavanjem potisnute ženske seksualnosti u viktorijanskim romanima i predrafaelitskom slikarstvu nažalost nisu mi pomogle da shvatim što je točno autorica htjela reći, a mislim da ni ona sama nije sigurna.
Nego, gledajmo radije Maisie u novoj sezoni GoT, koja uskoro kreće!
https://www.youtube.com/watch?v=0auI3ko4n20
Ocjena: 1,5/5
Citat: This generation, they think they’re so misunderstood. If they had any idea what it’s like to be a middle-aged woman, they’d know what misunderstood meant. (nažalost, film ne istražuje ovaj aspekt!)
Plus: Agnes Godard radila je fotografiju za film
Minus: sve
