Objavljeno

Ekonomija pažnje ili: Pošto vaša pažnja?

Zaglušujuća buka raznih medija i društvenih mreža postala je dio naše svakodnevice u tolikoj mjeri da ju više gotovo uopće ne primjećujemo. Facebook profil, Twitter profil i desetine drugih umjetno stvorenih osobnosti otimaju nam polako djeliće osobnosti, tražeći svakim danom sve veći angažman. U takvom je svijetu rođena ekonomija pažnje, pojam koji u velikoj mjeri ocrtava vrijeme u kojem živimo.

Danas, kad pretjerane količine informacija smanjuju pažnju korisnika, u online džungli vodi se bespoštedna borba za dragocjene sekunde naše pozornosti. Izloženi smo raznim sadržajima i proizvodima te pretvoreni u konzumirajuće robote, a cijena koju plaćamo za taj stil života postaje previsoka. Jesu li gubitak duševnog mira i raspad međuljudskih odnosa uistinu prihvatljive žrtve?

Naviknuti na ono što David Foster Wallace naziva Total noise, odnosno na nepresušne polemike i slobodu da između bezbroj mogućnosti izaberemo ono čemu ćemo se posvetiti, postali smo robovi raznih gadgeta, amaterski ekonomisti pažnje koji promatraju sakupljene trenutke života kako nestaju u bespućima YouTubea. Ne samo da konzumiramo, nego smo i sami postali proizvod. Svi prikupljeni podaci o nama i našim online aktivnostima postaju dio mehanizma pomoću kojeg se na sve rafiniraniji način privlače korisnici. Brižljivo se mjere i pretvaraju u statističke podatke gdje više znači bolje: više čitatelja, više gledatelja, više izloženosti, više utjecaja, više oglasa, više mogućnosti za djelotvornije skupljanje i prodaju podataka.

U prosincu 2012. web stranica s viralnim sadržajem, Upworthy, odlučila je otkriti načine privlačenja pažnje korisnika. Kako bi sadržaj postao viralan on mora biti primamljiv tako da korisnici požele kliknuti link i podijeliti ga s drugima koji će učiniti to isto. Velika pozornost se pridaje kratkom tekstu, naslovu, slici i tweetu koji će ga proširiti. To znači da se testira čak 25 verzija i da se sadržaj stalno objavljuje u velikim količinama kako bi se povećala vjerojatnost stvaranja hita te da je pozornost konstantno usmjerena na Facebook. Kada su u pitanju automatizirani sustavi za privlačenje pozornosti, procesi mjerenja i uvjeravanja imaju izrazito totalizirajuće tendencije.

„Budući da računala ne mogu doći k nama i upoznati nas u našem svijetu, mi moramo prilagoditi naš svijet njima. Prilagodit ćemo i redefinirati naše živote i percepciju ograničenom kompjuterskom jeziku. Njihova glupost postat će naša,“ piše David Auerbach u članku The Stupidity of Computers.

U računalnim terminima, raditi stvari na način koji sustav ne ‘razumije’ znači ne raditi ništa. Sve to daje ogromnu moć i odgovornost arhitektima sustava: koderima, dizajnerima, oglašivačima, medijskim manipulatorima i guruima društvenih medija posvećenim profitabilnom kliku mišem. Ipak, vizija lutkara koji drži sve konce izrazito je sumnjiva. Imajući na umu poznatu izreku britanskog ekonomista Charlesa Goodharta iz 1975. – Kad mjera postane meta, ona prestaje biti dobra mjera, lako je zaključiti da ono što se događa sliči više na kaotičnu bitku za prednost i profit, nego na racionalnu trgovinu resursima. Nitko nema kontrolu, no, ona i nije potrebna.

Informacija ima moć dok smo mi zamjenjivi kao tipka na tipkovnici, automatizirani kao sustavi kojima pripadamo. Gledano iz takve perspektive, naše postojanje je nevažno. Ono što je važno su podaci o povijesti internetske aktivnosti pojedinca.

Budući da je naša pažnja pretvorena u zamjenjivu robu, očito je da neprestano podcjenjujemo svoje dragocjeno vrijeme. Gledamo 30 sekundi dugi oglas u zamjenu za video, tražimo prijateljevo odobrenje, pišemo satima rečenice da ažuriramo status i iščekujemo reakcije. Ništa od toga ne iscrpljuje naše bankovne račune. Ipak, cijena koju plaćamo utječe na mnoge stvari koje su preduvjet za sretni život: zdravi međuljudski odnosi, zasluženi odmor, smislen posao i duševni mir. Ako su zadovoljstvo i osjećaj kontrole djelomične mjere uspjeha, mnogi od nas se prodaju suviše jeftino.

Izvor: Aeon


Povezano