Krajem prošle godine Pew Research Center objavio je zabrinjavajuće podatke prema kojima se od 2,849 ispitanika njih 40% susrelo s nekim oblikom online zlostavljanja, a najpogođenija skupina su djevojke u dobi od 18 do 24 godine.
U pripremi svoje nove knjige The Smart Girl’s Guide to Privacy, novinarka Violet Blue surađivala je s odvjetnicima/cama, psiholozima/ginjama i stručnjacima/kinjama za tehnologiju kako bi sastavila praktični vodič za online privatnost koji ne zahtijeva veliku količinu predznanja, a koji može biti itekako koristan u svjetlu učestalosti online zlostavljanja.
Premda je namijenjen djevojkama i raspravlja o tome kakvu ulogu ima rod u online zlostavljanju i iskorištavanju, Blue u prvom poglavlju piše da je knjiga namijenjena “ženama svih nijansi na spektru rodnog identiteta” i da se LGBTQ osobe rutinski izostavljaju iz razgovora o privatnosti.
Knjiga daje jasne upute kako zaštititi svoju privatnost i podrivati postavke društvenih mreža koje žele da podijelite potencijalno intimne detalje sa svijetom, a korisne informacije pruža i onima koji/e su odrasli uz internet.
Violet Blue za Bitch Magazine govori o važnosti ozbiljnog shvaćanja online privatnosti, rodnom elementu čitavnog problema te donosi savjete za brzu i jednostavnu zaštitu.
***
Knjigu započinjete opisom internetske privatnosti kao poteza u samoobrani, tečaja samoobrane koji bi svi trebali proći da se mogu zaštititi. Možete li mi reći više o tome?
To je ista vrsta zaštite koju biste primijenili kada idete van. Ljudi ne razmišljaju tako o odlasku na internet. Biste li vjerovali čovjeku na ulici? Biste li vjerovali čovjeku koji vas traži broj telefona i adresu kako biste se prijavili za zanimljive ponude? Ne biste pristali na to jer je to rizik za privatnost. Pitali biste se tko je ta osoba. No, na internetu smo se uljuljali u lažan osjećaj sigurnosti, što je povezano s društvenim mrežama na kojima moramo odobriti pristup privatnosti, identitetu i informacijama kako bismo mogli koristiti te servise. To je važno pitanje jer mnogi ljudi nisu ni svjesni u što se upuštaju. No vrijeme je da razmislimo o tome pod istim uvjetima. Biste li vjerovali čovjeku na ulici s vašom fotografijom? Biste li je povjerili nepoznatoj tvrtki?
Danas se online privatnost ni ne očekuje. Podrazumjevamo da Google, Facebook i ostale tvrtke prikupljaju naše podatke. Zanimljivo je što u knjizi činite razliku između privatnosti na internetu kao nemogućeg ideala i nečega što je moguće i što bismo trebali braniti.
Zanimljivo je da to spominjete na početku ovog mjeseca kada je izašlo novo izvješće o tome kako marketing pogrešno predstavlja američke potrošače i čini ih ranjivima. Studija se zove The Trade-Off Fallacy. Zanimljiva je jer uništava ideju da ljudima odgovara kompromis zamjene privatnosti za bolje usluge. Većina Amerikanaca/ki daje svoje podatke iz dva razloga. Prvi je taj što nisu svjesni da imaju izbor, a drugi je da su se pomirili s tim. Misle da su ti podaci ionako već dostupni i osjećaju se bespomoćno. Trgovci i društvene mreže šire filozofiju da je to nešto što ljudi čine dobrovoljno kako bi dobili bolje preporuke ili bolje reklame. Ne, ljudi to ne žele raditi. Sad kada su postali svjesni što se točno događa, uznemireni su. Ne bi na to pristali da su znali.
Dobro rečeno. Mislim da je dio toga lažan osjećaj sigurnosti. Ako te ne ciljaju ljudi koji žele nauditi tebi direktno, bilo da su uhode, trolovi ili političke skupine, boravak na internetu može pružati osjećaj sigurnosti.
Internetske stranice šalju poruku “mi vas štitimo, ne brinite se, ne morate ni gledati postavke o privatnosti”. Što kažete ljudima kojima je stalo do privatnosti, no osjećaju se bespomoćno dajući svoje podatke tvrtkama?
Mnoge tvrtke namjerno zavaravaju korisnike jer im koristi da su oni neinformirani. Jedna od stvari koje je studija otkrila jest da 60% ljudi misli da Izjava o privatnosti govori o tome kako tvrtka štiti vašu privatnost, a ne o tome kako vas odriče privatnosti. Kad ljudi nauče što se točno događa, to može biti otrježnjujuće. Razgovarala sam sa ženom koja je pročitala moju knjigu i rekla: “Bože, to je tako strašno”. Ali dobro je to što knjiga daje konkretna rješenja. Kao što se ne biste vozili u autu bez pojasa, ima stvari koje moramo napraviti prije nego što odemo na internet ili stavimo fotografiju na profil. Zastrašujuće je saznati što je moguće i što se sve događa, no bolji je osjećaj imati kontrolu nad time.
Mislim da postoji snobovski stav. Ljudi koji mnogo znaju o zaštiti online privatnosti često kažu: “Samo bi glupa osoba dopustila da ga hakiraju. Samo glupa osoba ne bi znala promijeniti svoje postavke o privatnosti”. Mislim da je takav stav čest i ograničava pomoć običnim korisnicima koji nisu u tehnološkoj industriji.
Slažem se. U komentarima možete vidjeti stav sam si to tražio. To me izluđuje. Upravo sam takav stav htjela promijeniti ovom knjigom, razbiti taj snobizam. Htjela sam pisati razumljivim jezikom i kroz jednostavne upute. To nije nuklearna fizika, no izazovno je premostiti taj jaz u znanju.
Važan zaključak koji donosite u knjizi jest da je privatnost na internetu rodni problem.
Itekako.
Žene i LGBTQ osobe podložnije su online zlostavljanju. Zastrašujući postotak mladih žena imao je posla s online uhođenjem i uznemiravanjem. U knjizi ističete da su ljudi koji osmišljavaju tehnologiju većinom muškarci koji često ne računaju s tim da će se ti problemi pojaviti polovici ljudi koji koriste tehnologiju.
Možete li reći nešto o tome kako je rod utjecao na nedostatak privatnosti u našoj online tehnologiji?
Najveća stvar koja nedostaje u razgovorima o privatnosti jest uloga roda. Činjenica je da hetero muškarci shvaćaju privatnost potpuno drukčije od svih ostalih, a većinom su oni ti koji oblikuju, razvijaju i implementiraju tehnologiju koju koristimo. Ne rade to iz zlobe nego neshvaćanja da će velik postotak ljudi koji koriste njihove servise postati metom. Shvaćanje statusa mete mijenja način na koji netko koristi sustav.
Primjerice, ja sam istraživačka novinarka i prije nekog vremena objavila sam priču o hakiranju Snapchata. Sjedila sam u zrakoplovu i objašnjavala muškarcu i ženi iza sebe da su procurili telefonski brojevi, korisnička imena i još neki podaci. Muškarac je rekao: “Telefonski brojevi, koga briga”. No, nju je bilo briga. To je, ukratko, primjer kako različito shvaćamo privatnost. Ona je odmah znala na koje ju je sve načine moguće uhoditi, prijetiti joj i napasti je, a on je rekao: “Što će učiniti? Nazvati me?”
To ne znači da se muškarce na internetu ne uhodi ili zlostavlja. No u većini slučajeva prvo što pomisle o svojim informacijama neće biti: “Kako se to može iskoristiti za zle svrhe, protiv mene?” Nažalost, društvo je odredilo takav status mete da kao žene moramo razmišljati o tim stvarima kako bismo bile sigurne.
Dakle, da u tehnološkoj industriji postoji veća rodna raznolikost, mogli bismo vidjeti promjene u osmišljavanju tih proizvoda i servisa, tako da se u obzir uzme rodno zlostavljanje?
Da, vidimo da se tvrtke sada bore s time. Pogledajte kako se Twitter muči, tvrtka koja ima svoja pravila i sustave koji su implementirani na jedan način, a sada ih treba promijeniti da štite ljude. Imaju velikih problema jer sustav nije izgrađen s privatnošću i zlostavljanjem na umu. Da je, vidjeli bismo razliku.
Ljudi bi trebali kupiti i pročitati Vašu knjigu da dobiju sve informacije o zaštiti svoje privatnosti, no što bi čitatelji/ice ovog članka mogli učiniti da zaštite svoju privatnost u sljedećih 15 minuta?
Guglajte svoje ime pod navodnicima i provjerite slike. Guglajte svoj telefonski broj, adresu, OIB… Zalijepite traku ili papirić preko web-kamere. Programi za hakiranje web-kamera vrlo su jeftini i netko tko ih koristi može vam uključiti kameru i snimati vas, a da se njezino svjetlo ni ne uključi. Stavite lozinku na mobitel, laptop i tablet jer ako ih ukradu, mogli bi doći do vaših računa. Odlogirajte se iz Googlea, Facebooka, LinkedIna i pogledajte svoje profile kao netko izvana. Pogledajte što možete vidjeti i prema tome prilagodite svoje postavke za privatnost.
Prevela i prilagodila: Lana Perišić
