Objavljeno

Dva svijeta – kleš i srastanje liberalnog i tradicionalnog u žena

„Nadam se da mi u budućnosti nećeš servirati samo krumpir i jaja“ je, uz vrlo veliku dozu sarkazma, prvoklasna seksistička izjava koja se svim ženama, ne samo našim protagonistkinjama, servira na stol u različitim pakiranjima, a palestinska redateljica filma Bar Bahar / In Between Maysaloun Hamoud odlučila nam je za večeru na projekciji svog filma na Zagreb Film Festivalu tostirati sve takve istovjetne izjave koje je pokupila od muškaraca iz svoje neposredne okoline pritom nam predstavljajući kao glavno jelo tri heroine koje su nam ubrzo preko platna postale najboljim prijateljicama.

O odličnosti produkcije i redateljske ruke govore i anegdote s kojima se sigurno velik dio publike tijekom projekcije mogao poistovjetiti. Tijekom scene u kojoj su se naše heroine odlučile suočiti sa silovateljem svoje prijateljice i religioznim lihvarom natjeravši ga u škripac, ujedinjene žene u publici počele su dobacivati komentare: I, što ćeš sad?Sad ti više nije smiješno?Jedva čekam da se jadnik sad pokuša izvući, tipično!, što je savršeno reprezentiralo sinergiju cijele publike u izražavanju solidarnosti prema ženama koje su primorano bile u takvoj situaciji.

Hihot, pljesak, pa red tišine i onda ponovno koji komentar različiti su načini na koje je publika iskazivala podršku protagonistkinjama, s kojima možda i dijeli neka iskustva, a ovakva dinamika u publici govori nam da je redateljica uspjela u svom naumu i u svojoj viziji jer nas je sve u dvorani uspješno ujedinila u borbi protiv patrijarhalnih vlastodržaca.

Film se otvara scenom u kojoj muslimanska majka svojoj kćeri otkriva osnovne teoreme patrijarhata i oblike podilaženja krotiteljima autonomije ženskog tijela. Kuhaj za muža, budi mu vjerna, slušaj ga, zadigni mu spavaćicu kad on hoće – neki su od osnovnih imperativa s kojima ju je majka upoznala dok je usljed bolne depilacije nogu u metafizičkom smislu prelazila iz prirodnog u natprirodno stanje. Istovremeno, publiku je obuzeo osjećaj olakšnjanja zbog spoznaje da zbog silnih slojeva odjeće zimi možemo uživati u toplini naših sasvim prirodnih i ugodnih dlačica koja su očito još jedna meta naših patrijarhalnih smetala.

Takvim snažnim otvorenjem Maysaloun Hamoud nas je uvela u priču svojih palestinskih autsajderica u dramediji koja nas nikako ne štedi ni dramatičnih, ali ni urnebesnih momenata ukalupljenih u koru feminizmom uvjetovanih emancipacijskih trenutaka.

Laila (Mouna Hawa) i Salma (Sana Jammelieh) su cimerice i najbolje prijateljice lišene ikakvih konzervativnih spona izraelsko-palestinskog miljea čiji se životi mijenjaju kada im se, nakon vjenčanja bivše cimerice jednako slobodoumnih svjetonazora, u sobu useli njena dijametralno suprotna, konzervativna sestrična Nour (Shaden Kanboura). Kleš života između odvjetnice-bonvivane Laile, alternativne lezbijske DJ-ice i samoinicijativno titulirane komunistkinje Salme i tradicionalno odgojene, povučene Nour čini se isprva kao velika prepreka, no tijekom filma one se sestrinski združuju, premošćuju razlike i potiču jedna drugu na rast i razumijevanje svojih korijena odlikujući film pravim feminističkim duhom u kojem sestrinstvo nadvladava suvremeni patrijarhalni leksik u obliku konkurentnosti i kompetitivnosti.

Ujedinjuje ih osim toga i opresija patrijarhalnog društva koja zadire u njihov privatni život. Kod Laile se to manifestira u odnosu s dečkom koji želi staviti veto na njene strastvene pušačke navike i party girl identitet te ju pretvoriti u savršenu kućanicu, kod Salme u obiteljskom raskolu zbog njene seksualne orijentacije, zbog čega joj svaki tjedan na vrata kuca novi zaručnik kako bi je domestificirao, a kod Nour u sukobu s ugovorenim zaručnikom koji želi diktirati njezinim životom te joj i fizički naudi u pokušaju da ju poredi sebi.

U pozadini njihovih priča zrcali se i geopolitička situacija Tel Aviva i prepletenost njihovih života s netrpeljivošću izraelskog i palestinskog stanovništva što u fragmentima dočarava kompleksnost bivanja suvremenom ženom koja, slokovito rečeno, svakodnevno pljuje u lice religiji i tradiciji.

Svemu usprkos, Laila, Salma i Nour ostaju hrabre i suočavaju se sa svakodnevnim neprilikama i udruženim snagama suprotstavljaju muškarcima koji ih tlače zbog njihove rodne oznake ili kulture. Salma traži novi posao nakon što joj šef dobaci da bi njen arapski mogao zastrašiti kupce koji su došli u miru uživati u svom obroku, Laila samopouzdano sklapa sudske nagodbe izvan sudskih klupa i pritom flerta sa svojim kolegom Židovom, a Nour se odlučuje prepustiti čarima suvremene glazbe i plesa te zapali pokoju večeru svom zaručniku. Takvi subverzivni činovi iz njihovih očišta govore gledateljstvu da i same/i mogu pronaći svoj način otpora, bilo da se radi o zagorenoj večeri ili retributivnom činu mobile vulgusu njihovog društva.

Facit filma zaista je staviti po stranu naše razlike i pronaći zajedničke čimbenike koji nam omogućuju da zajedničkim maršem izborimo prava žena i postanemo cjelovit komad društva, bez pretenzija i apologetizacije seksističkog i šovinističkog dijela društva. Sestrinstvo je snažno“,  izrekla je feministkinja bell hooks, a upravo u ovom majstorskom kinematografskom djelu koji spaja intersekciju etniciteta, vjere, seksualnosti i roda vidimo i zašto je tome tako.

Uz odličan vizualni aranžman, iznimnu glumačku postavu, dragulje izraelsko-palestinske glazbene scene, uvid u kulturna obilježja nevidljivih skupina i inkluzije LGBTIQ+ likova i pitanja, osjećajmo se dovoljno nadahnutima da svojim muževima već večeras zagorimo večeru i odemo pogledati ovaj film u kinima ili u toplini svojih domova koje/i smo očistile/i gorskim kamenjem u prevenciji protiv negativnih patrijarhalnih energija.

 

Bar Bahar je na proglašenju pobjednika 14. ZFF-a odnio HT nagradu publike, dok su Zlatna kolica za najbolji film dodijeljena egipatskom filmu Sukob redatelja Mohameda Diaba.


Povezano