Objavljeno

(De)Stigmatizacija pobačaja u popularnoj kulturi

Najnoviji film scenaristice i redateljice Gillian Robespierre Obvious Child kritika je dočekala s oduševljenjem: „iskren“, „urnebesan“, „sirov“ i „osvježavajuć“ samo su neki od epiteta kojima se opisuje ova atipična romantična komedija koja u središte zbivanja smješta pobačaj.

Izvršna urednica web portala feministing.com Maya Dusenbery, koja je prije pet godina i sama izvršila pobačaj i od tada postala zagovornicom prava na izbor, za film kaže tek da je – „normalan“. S obzirom na stigmatizaciju pobačaja prisutnu u medijima i popularnoj kulturi, već i to je velika stvar.

Problematika pobačaja gotovo u potpunosti izostaje iz popularne kulture: nedavno provedeno istraživanje na Sveučilištu Kalifornija identificiralo je svega 300 filmskih i TV priča s tematikom pobačaja u razdoblju od 1916. do 2013. godine. Iako se brojčano stanje (polako ali sigurno) popravlja, prikazi pobačaja u popularnoj kulturi uglavnom su ograničeni i nemaju nužno pretjerane veze sa stvarnošću.

Od 1973. postupno opada broj likova koji se odlučuju na pobačaj: velik broj fiktivnih neželjenih trudnoća prekida se prirodnim putem, a žene koje odluče roditi u 9% slučajeva dijete daju na posvajanje (u stvarnosti se to događa u samo 1% slučajeva).

  

Fiktivni pobačaji redovito se prikazuju kao izrazito riskantni: smrt stiže čak 13.5% likova koji razmišljaju o pobačaju, bez obzira na to da li ga na kraju obave ili ne. U 9% slučajeva smrt je posljedica komplikacija pri pobačaju (u stvarnosti rizika gotovo i nema). S obzirom na to da je velik dio informacija o pobačaju nepotpun ili pogrešan, ovakvi netočni prikazi naročito su štetni. Kako ističe Gretchen Sisson, jedna od autorica spomenute studije:

„Potrebni su nam točniji prikazi stvarnosti pobačaja. Žene obavljaju pobačaje i imaju pravo znati da je ono što čine sigurno“.

Likovi koji ne umiru od komplikacija uslijed pobačaja često počinjaju suicid ili su žrtve ubojstava. Ovakvo izravno vezivanje nasilja i pobačaja pridonosi njegovoj stigmatizaciji.

Stigmu pobačaja perpetuiraju i filmovi/TV serije s tematikom neželjene trudnoće u kojima se o pobačaju uopće ne govori ili ga se brzo otpisuje kao posve neprihvatljivu opciju. Žene koje se odluče na pobačaj redovito se prikazuje ili kao zle i sebične, ili kao žrtve okolnosti (trudnica je tinejdžerka, žrtva incesta/silovanja i sl.).

Priče o odraslim ženama u stabilnim vezama koje jednostavno ne žele dijete vrlo su rijetke. Da bi se ‘iskupila’ u očima publike, žena koja obavi pobačaj mora patiti: što zbog samoosuđivanje i razdirućeg osjećaj krivnje, što zbog odbacivanja i osude okoline.

Kako ističe Dusenbery, neki od ‘scenarija’ koje uvijek iznova nalazimo u popularnoj kulturi jesu istiniti, no postoji i velik broj alternativnih priča i opcija koje se zanemaruje i koje stoga ostaju nepoznate javnosti. Iznošenje i takvih priča na svjetlo dana može pomoći promijeniti stavove o pobačaju.

Popularna kultura ovdje ima itekako važnu ulogu: nakon što je desetljećima služila kao sredstvo promoviranja stigme, sada može poslužiti kao sredstvo njezina ukidanja.Fikcionalni narativi, smatra Dusenbery, naročito su pogodni iz nekoliko razloga: 1) ne izlažu konkretne, stvarne osobe javnoj osudi, 2) abortus prikazuju u kontekstu šire i složenije priče, 3) (uglavnom) nisu politizirani i 4) potiču javnu raspravu.

Prvi korak ka ukidanju stigme pobačaja jest ne samo povećati vidljivost problema, već i njegovu raznolikost zamjenjivanjem jednoobraznih i ograničenih prikaza raznolikim i kompleksnim pričama. Naravno, veća vidljivost i raznolikost ne bi smjeli biti sami sebi svrhom, već idealno poslužiti kao poticaj za javnu raspravu i prvi korak ka pozitivnim promjenama.

Izvor: Feministing


Povezano