Objavljeno

Čudovišni čimbenici: cyberfeministički mediji i aktivizam

VNS Matrix

Devedesetih godina prošloga stoljeća australske feminističke umjetnice stvorile su velik broj utjecajnih umjetničkih djela na području novih medija, nastavljajući se na dugu povijest video umjetnosti iz 80-ih i materijalistički obrat u feminizmu na čijem čelu su se također našle Australke poput Elizabeth Grosz, Susan Hawthorne, Zoe Sofoulis i Dale Spender.

Podlogu za ovu vrstu djelatnosti ponudila su teorijska djela poput “Manifesta kiborga” (1985.) Donne Haraway. U Australiji, radovi umjetnica poput Linde Dement, Jill Scott, mez breeze, VNS Matrixa, Melinde Rackham i Francesce Da Rimini javljaju se u doba golemih mogućnosti koje je obećavala online kultura, doba obilježeno idejama o promjenama u društvu, možda čak i samom čovječanstvu, promjenama koje bi promovirale rodnu ravnopravnost, nove tehnologije i uz njih vezane pokrete i prakse. Bilo je to razdoblje velikog zanimanja za poveznice između novih tehnologija i ideja roda, seksualnosti, tijela i društvene ravnopravnosti.

Pojam cyberfeminizam (kiberfeminizam) koji se pojavio početkom 90-ih godina povezivao se s ovim trendom. Umjetnička djela nastala u tom razdoblju između ostalog odražavaju optimizam vezan uz stvaranje umreženog svijeta koji (kako se činilo) ima potencijala za prevladavanje ograničenja i binarnih opozicija, te nudi sredstva za promicanje feminističkog programa u novom tisućljeću i prenošenje kritike rodno utemeljenih habitusa u tehnologiji u mainstream kulturu. Spomenuta umjetnička djela također ukazuju na tijelo kao ključni prostor pregovora o teorijama novih medija, praksama i ponašanjima. No unatoč kontinuiranom zanimanju za rodno utemeljenu kritiku tehno-kulture, s početkom novog tisućljeća pojam cyberfeminizam sve manje je u uporabi.

U ovom tekstu osvrnut ćemo se na dva važna umjetnička djela nastala 90-ih godina prošloga stoljeća kao označitelje cyberfeminističkog trenutka i ključne primjere ranih umjetničkih radova koji su na produktivan način pridonijeli diskursu o ženama i novim tehnologijama: “A CyberFeminist Manifesto for the 21st Century” iz 1991. umjetničkog kolektiva VNS Matrix i carrier  iz 1996. Melinde Rackham.

“Mi smo virus novog svjetskog nereda koji iznutra probija simboličko / Saboterke mainframea velikog tatice / klitoris je linija koja vodi izravno u matricu”, objavljuju VNS Matrix, uspostavljajući subverzivni program njihova rada i profilirajući tehno-kulturu kao mogućnost i sredstvo propitkivanja i mijenjanja društvenih normi.

carrier (prijenosnik) je multimedijska, internetska instalacija koja poseže za bio-političkim temama kako bi potkopala tradicionalno poimanje tijela, infekcije, granica i ograničenja te djelatnosti. Predstavljajući infekciju kao priliku za simbiozu, carrier identificira sam rod i društvenu promjenu kao virusne entitete koji prelaze granice na biotekstualne načine. Čudovišni čimbenici koje su oslobodili carrier i VNS Matrix djelovali su kao poticaj brojnim autori(ca)ma, umjetnicima/ama i istraživači(ca)ma koji/e se bave pitanjem roda u digitalnim i tehno-kulturnim prostorima.

Gdje je nestao cyberfeminizam?

Objavljen samo 11 godina nakon što su VNS Matrix u nazivu svog manifesta prvi puta upotrijebile pojam “cyberfeministički”, pet godina nakon prvog međunarodnog skupa posvećenog cyberfeminizmu održanog u Njemačkoj 1997., pet godina nakon studijeZeroes and Ones: Digital Women + the New Technoculture Sadie Plant i tri godine nakon zbornika Susan Hawthorne i Renate Klein Cyberfeminism: Connectivity, Critique and Creativity, tekst Sarah Kember “Reinventing Cyberfeminism: Cyberfeminism and the New Biology” (2002.) iznosi mogućnost ponovnog osmišljavanja pojma cyberfeminizma na način blizak onomu na koji su se u ranijim desetljećima (pa i stoljećima) ponovno osmišljavale prakse.

S početkom novog tisućljeća, uporaba pojma cyberfeminizam postupno jenjava, iako mnoge umjetničke i aktivističke prakse, teorije, elektronička književnost i druge aktivnosti koje su činile cyberfeminizam nastavljaju s djelovanjem. Čini se da cyberfeminizam gubi na važnosti u prvom desetljeću novog milenija, kao posljedica mnogih faktora, uključujući pucanje tzv. “dot.com balona” koje je dokinulo mnoge utopijske i optimističke tendencije velikog djela digitalne kulture. Usprkos tome, čudovišna obećanja cyberfeministica nastavljaju prožimati tehno-kulturu.

U zborniku radova Cyberfeminism 2.0. urednice Radhika Gajjala i Yeon Ju Oh pitaju se: “Gdje su nestale cyberfeministice?” (2012.). Iako primjere cyberfeminizma nalaze u mrežama ženskih blogova i njihovim konferencijama, društvenim medijima, video igrama, online skupinama majki koje se zalažu za pravo na dojenje u javnosti i online prostorima koje stvaraju i napućuju marginalizirane mreže žena iz ne-zapadnjačkih zemalja, za Gajjalu i Oh suvremeno shvaćanje pojma cyberfeminizam ostaje neuhvatljivo i nejasno. Je li cyberfeminizam sredstvo ili opisni pojam? Trebamo li i dalje feminizam, ali ne i cyberfeminizam? Možemo li željeti cyberfeminizam bez da ga trebamo, i u čemu je uopće razlika?

Možda se pojam pretjerano povezuje sa svojim najranijim manifestacijama, utopijskom atmosferom 90-ih godina kada se uz informacijske i komunikacijske tehnologije vezivao osjećaj optimizma koji je u njima prepoznao sredstvo nadvladavanja nedostataka, a budući da se ta utopija nikada nije realizirala, pojam više nije relevantan suvremenim istraživači(ca)ma, aktivisti(ca)ma i umjetnicima/cama koji/e djeluju u virtualnim prostorima.

Budućnost cyberfeminizma?

U tekstu “Rethinking the F Word: A Review of Activist Art on the Internet” (2007.) Suyin Looui i Mary Flanagan promišljaju o sudbini cyberfeminizma. Za njih, “cyberfeminizam kao osloboditeljski ideal još uvijek nije dosegao svoj puni potencijal, djelomično zbog širih društvenih pritisaka koja djeluju na polju informacijske tehnologije”. Ustanovivši manjak žena u računalnim znanostima, autorice se okreću umjetnosti kao području na kojem se ostvaruje kontakt žena i tehnologije. No čak je i na polju umjetnosti teško pronaći “žene koje stvaraju web stranice koje su teoretski i tehnološki inovativne, a istovremeno eksplicitno označene kao feminističke”.

Djela kao što su carrier Melinde Rackham i “Cyberfeministički manifest za 21. stoljeće” VNS Matrix i dalje služe kao relevantni primjeri koje treba slijediti.

Oni svjedoče o tome da mogućnosti cyberfeminizma ne leže samo u tehnološkim eksperimentima već u samom jeziku i strateškoj uporabi jezika u svrhu podrivanja, prekoračivanja, pražnjenja i poigravanja s označiteljima.

U konačnici, ova vrst semiotičkog spoja jezika i tehnologije, subjektivnosti i roda pridonosi podrivanju našeg shvaćanja roda u kibernetičkom dobu i na kibernetičkoj pozornici.

Izvor: Ada: A Journal of Gender, New Media, and Technology

Prevela i prilagodila: Nada Kujundžić


Povezano