Objavljeno

Chelsea Wolfe i pogled u goth-rock ponor

Chelsea Wolfe je kao mlada snimila jedan srećom nezapaženi i zaboravljeni album pod prevelikim utjecajem lovaca na talente, njen priznati legitimni debi The Grime and the Glow bio je tek pozdrav dobrodošlice novog talenta, na donekle potcijenjenom Apokalypsis uspostavila se kao „doom-folk“ autorica s kojom valja računati, da bi na Pain Is Beauty teške rifove zamijenila synthevima i preplašila dio fanova mogućnošću ponovnog gubitka autonomije sa svrhom eventualnog komercijalnog proboja.

Novi album Abyss odagnao je takve strahove, no u pitanju je ponovno sasvim drugačija zvjerka; enter Chelsea Wolfe 5.0.

Abyss na slušatelja spušta izrazito gustu i tešku atmosferu više nego i na jednom prethodnom izdanju Wolfe, i to od samog početka zloslutne Carrion Flowers koja otvara album tutnjajućim ritmom poput kakve gotičarske verzije Portisheadove Machine Gun. U svakom pogledu teška Iron Moon također počinje kao da se sve sručilo na nju, no prepušta tihim dijelovima da iznesu priču i baš kada se čini da je egzorcizam gotov, donosi novu rundu depresije.

Iako je inspirirana pjesmama Foxconnovog radnika koji je počinio samoubojstvo te stoga do određene mjere inherentno politična, Iron Moon ne objašnjava niti moralizira – Wolfe je potpuno obuzeta odabranom ulogom i impresivno slika zamišljenu patnju koja nadilazi konkretnu priču poprimajući univerzalne razmjere.

Dobar dio pjesama prati tu dinamiku izmjenjivanja glasnih i teških dijelova s prigušenim šaputajućim dijelovima, sa strukturom koja djeluje kao hibrid post-rock formule krešenda-nakon-nježnog-prebiranja-po-žicama te sirovih izljeva energije kakvi su možda najbolje zabilježeni na Rid of Me s tom razlikom da je prevladavajući sentiment ovdje tuga, a spomenuta dinamika služi prvenstveno nijansiranju atmosfere.

Usporedbe s PJ Harvey kojima Wolfe godinama s razlogom dosta dobro odolijeva, prizvat će možda i vokalna izvedba zaključne Abyss podsjećajući na njenu potcijenjenu White Chalk eru. Dio krivnje za stanoviti zaokret u zvuku vjerojatno snose gitarist Mike Sullivan iz Russian Circles i novi producent John Congleton, ljubitelji post-rock, math-rock i inih izričaja koji ovdje unose podosta tog štiha, povremeno čak gurajući vokal u drugi plan.

Daleko manje očekivano – recite čak da sam luda – na albumu ima podosta momenata koje bi uz manje distorzija bilo lako zamisliti kao dijelove trip-hop pjesama. Jezivi kinematični uvod After the Fall, beat na Simple Death, bas i sample na Dragged out kao i još neki trenuci gradnje napetosti, možda ne zvuče kao izravni potomci bristolske trojke, ali svakako djeluju kao da je barem netko od uključenih u stvaranje ovog albuma u mladosti slušao alt bendove koji su crpili iz spoja rocka i tadašnje elektronske glazbe.

Umoru popucalih distorzija koje ograđuju Abyss, povremeno je lako prečuti silne detalje zgusnute zvučne slike, od kojih brojni djeluju kao nešto što smo mogli čuti kasnih ’90-ih, ovdje smješteni u drugačiji kontekst od izvornog.

Ocjena da je ovo najbolji uradak Chelsea Wolfe do sada, koju je donijela većina relevantnih portala, čini mi se ishitrenom. Abyss predstavlja još samo jedno u nizu iskušavanja novih izričaja za autoricu: sindrom suvremenih glazbenika/ca koji se ne kreću u donekle pravim koracima naprijed (ili natrag) već obilaze različite postojeće teritorije u potrazi za najboljim odgovarajućim zvukom može se pratiti na svakom njenom novom albumu.

Ako je prethodnik Pain Is Beauty preplašio dio fanova da Wolfe kao kolegica Zola Jesus kreće prema sve prijemčivijem zvuku, Abyss je tu da definitivno odagna te ionako nepromišljene strahove. Zajedno s promjenom u zvuku, Abyss za Wolfe predstavlja i tematski zaokret, jasnije stihove, samim time i drugačiju vrstu jeze koja proizlazi iz konkretne, a ne apstraktne domene, a vezana je primarno uz ljudsku bol.

Pitanje je li zvuk demonstriran na Abyss ujedno i najbolji odabir do sada ne daje nužno pozitivan odgovor, no ono što je najvažnije jest to da Chelsea Wolfe, bez obzira na promjene u glazbenim i produkcijskim odabirima, uvijek ima ono što čini nužan temelj za sonična istraživanja – mahom solidne pjesme.


Povezano