Mari li feminizam za žene treće dobi? U teoriji svakako, no čini se kako u praksi stvari funkcioniraju drugačije. Feministički pokret koji nema vremena za žene koje su zakoračile u starost, tretira ih jednako kao i patrijarhalno društvo.
Ageism nije greška koja se slučajno potkrala feminizmu, on je, nažalost, njegova temljna dinamika.
U knjizi The Feminine Mystique objavljenoj 1963. godine, Betty Friedan opisuje kako su feministkinje njezine generacije promatrale svoje prethodnice kao “neurotične žrtve zavisti na penisu koje su željele biti muškarci”.
Susan Brownmiller čiji memoari In Our Time opisuju feministički aktivizam 60-ih i 70-ih, piše o “ljevičarima koji su ocrnjivali sufražetski pokret opisujući ga kao rasističku kampanju bijelih žena visoke srednje klase”.
Betty Friedan
Obe izjave zvuče kao školski opis drugog vala feminizma, međutim, važne su jer govore o tome kako je jedna generacija feministkinja doživljavala svoje prethodnice.
Depresivna je ironija kako naša želja da ne ponavljamo pogreške prošlosti postaje upravo ono zbog čega ih nastavljamo činiti. Uvjerenjem da smo bolje, da nemamo toliko mana i da nismo kompromitirane, često ne primjećujemo svoje pogreške i vrtimo se u krug.
U knjizi Overloaded, Imelda Whelehan secira kulturu 90ih te kritizira ‘novi feminizam’ zbog njegove manjkave analize prošlosti:
“Novi feminizam može biti izazovan i njegova je vjera u feminističku budućnost ohrabrujuća. U najgorem izdanju, on eksploatira arhetipske kritike feminizma, osobito njegov navodni puritanizam; on ne naglašava dovoljno koliko su ga fundamentalni koncepti drugog vala zapravo zadužili niti priznaje da su ti isti koncepti ostali živi zahvaljujući spomenutim ‘puritankama'”.
Feministinja Lori Marso ističe kako se “feministkinje rijetko identificiraju sa životima svojih majki”. Promatrajući način na koji su generacije naših majki tretirane, način na koji im se obraćalo i restrikcije koje su im nametnute, mislimo da se radi o nečem što se nama nikada neće desiti; mi nismo takve i stvari su se u međuvremenu promijenile.
Susan Brownmiller
Potrebne su godine da bismo shvatile da se ne radi o tome da naše majke nisu primjećivale što im se događa, već su, baš kao i mi, stvarale vlastite narative kako bi se nosile s kojekavim ograničenjima.
Za mnoge od njih, bilo je mnogo gore nego što možemo zamisliti; radi se o ženama koje su rođene u vrijeme kada je pobačaj bio ilegalan i kad je silovanje u braku bilo legalno te nisu postojala utočišta u koja su mogle pobjeći. Naša je perspektiva iskrivljena; fokusirane smo na brojanje njihovih nedosljednosti i neuspjeha, a ne primjećujemo sve pobjede koje su te žene izborile za nas.
Zašto je tomu tako? Čini mi se da odgovor leži u strahu od starosti. Nitko ne želi biti viđen/a kao nebitan/a, neprivlačan/a, nesvrhovit/a.
Kada se radi o starijim ženama, ne možemo čak osjećati ni sažaljenje koje bi donekle otvortilo vrata ‘inkluzivnosti’ jer bismo tada objekt svog sažaljenja morale promatrati kao jednak nama.
Ove žene ne proživljavaju marginalizaciju kakvu mi nikada nećemo iskusiti; one su naša vlastita budućnost. Upravo je to ono čega se bojimo.
Prevela i prilagodila: Petra Bezjak; Izvor: NewStatesman
