Objavljeno

Beyoncéino gorko osvježenje

Slično kao kada je potkraj 2013. ‘potrgala’ Internet nenajavljenim izlaskom novog albuma, Beyoncé se nedavno još jednom poslužila taktikom iznenađenja servirajući fanovima i drugom zainteresiranom puku – limunadu. Izuzev činjenice da Beyoncé ima novi album, same po sebi dovoljne da izazove opću euforiju, ovog puta stvar je dodatno začinjena tematikom bračne nevjere.

Za vrijeme emitiranja Lemonade, društvene su mreže očekivano eksplodirale nebrojenim gifovima na račun Jay Z-jeva izraza lica dok gleda dotični ‘vizualni album’ i čestitki na tome što sada ima 100 problema, pa je možda bilo lako zaboraviti da čovjek ipak čini polovicu jednog od najuspješnijih parova u suvremenoj glazbenoj industriji. Neovisno o tome potječu li nove pjesme iz stvarnog osobnog iskustva Beyoncé ili ne, niti u jednom trenutku ne treba sumnjati da se radi o pažljivo osmišljenom proizvodu vodećeg pop-magnatskog tandema, a izrazita memeabilnost samo je jedna od pomoćnih marketinških dimenzija.

Jednako kao i prethodnik, novi je album upakiran u formu onoga što njegova autorica voli nazivati ‘vizualnim albumom’, no za razliku od labavo tematski koherentnog Beyoncé koji je funkcionirao više kao kolekcija uglavnom osrednjih spotova, vizualni Lemonade izveden je kao povezana cjelina. Ispreplitanje filmskih motiva među zasebnim spotovima i pripovijedni dio (napisan u suradnji s mladom pjesnikinjom Warsan Shire) koji izostaje sa standardnog izdanja ‘auditivnog albuma’ naglašavaju dojam cjelovitosti iznesenog narativa. Zanimljivo je, međutim, to što Lemonade u različitim formatima ostavlja donekle različit dojam i dok je za jedne pravilno konzumiran isljučivo kao tipični glazbeni album, za druge je naprosto neodvojiv od svoje vizualne komponente.

Video-limunada nosi jasno istaknuta poglavlja: od intuicije i poricanja preko ljutnje, sve do nade i iskupljenja, što donekle podsjeća na prateću biografsku dokumentaciju koju je Björk iznijela uz Vulnicuru. Osim toga, video eksplicitnije od samih pjesama povezuje dominantni narativ (bračne) prijevare s općim osjećajem prevarenosti afroameričke populacije, posebice njenog ženskog dijela. Povremeni religiozni motivi pojavljuju se u mjeri taman dostatnoj za mobilizaciju ciljne publike, ali ne toliko pretjeranoj da bi odbila ostatak potencijalnog slušateljstva.

Priča započinje mekanim uzdasima ‘Pray You Catch Me’, usporene balade koja izravno uvodi u tematiku uz blagi autorski dodir suradnika Jamesa Blakea, doduše bez njegove ponekad nepotreno napuhane melodramatike. Prikladna je to glazbena kulisa za prikazani osjećaj vakuma među partnerima i tihu čežnju za komunikacijom. Podjednako lagani dancehall hitić ‘Hold up’ zato bi mogao funkcionirati i kao bilo koja druga opuštena ljetna pjesma kada ne bi bio dio poprilično drugačijeg konteksta. Pripadajući spot prikladno je optimistično-agresivan i citira video rad Pipilotti Rist Ever Is Over All. Sličan ugođaj vlada i na još jednom hitu ‘Sorry’, stvari kakva bi se mogla udobno smjestiti i na nekom od The Perfect Lullaby mikseva dua Nguzunguzu.

Zato na ‘Don’t Hurt Yourself’ Beyoncé uspješno postaje jedno sa Jackom Whiteom, zvučeći pritom opasnije od ičega što je dotični snimio u dugo vremena. Trenutak kada protagonistica baci vjenčani prsten u kameru uz upozorenje partneru da ne pokušava to sranje opet jer će ostati bez žene jedan je od impresivnijih u videu. ‘6 Inch’ podsjeća na raspon uloga koje Beyoncé može s lakoćom nastaniti, krećući se od dubokog i procesiranog vokala do moćnog zavijanja u bridgeu i krhkog izgovaranja “come back” na kraju; svaki od tih načina izvedbe solidno se slaže s vokalom Abela Tesfayea. Njegovo gostovanje upućuje pak na još jednu zanimljivost albuma, a to je progresija pojavljivanja vokalnih partnera – isključivo muških – možebitno odabranima sukladno karakterima potrebnima u pojedinim pjesmama. Od glasne ali zapravno nesigurne maskulinosti Jacka Whitea preko prototipnog ljigavca The Weekenda do poželjnog saveznika u borbi Kendricka Lamara te nježnog Jamesa Blakea, Lemonade strateški koristi goste za pojačavanje efekta vlastitog narativa.

Drugo bitno sredstvo koje Beyoncé ovdje koristi raznovrsnost je glazbenih odabira. Osim laganih pop komada i utjecaja dancehalla ili prašnjavog blues rocka, odvažuje se i na country komad, ne zazire od repanja i iznosi r&b korijenje u punom sjaju. Najslabija karika su po običaju balade, poput prozračne ‘Love Drought’ i klasične ‘Sandcastles’, koje bilo teksturom bilo motivima podsjećaju na neke bolje stvari s Blackheart, sjajnog prošlogodišnjeg albuma Dawn Richard. One su ovdje tek da popune priču, no ako ništa drugo barem se lijepo pretaču iz prethodnih u sljedeće, zanimljivije pjesme kao što je minijaturna ‘Forward’ na kojoj Beyoncé gotovo u potpunosti prepušta Jamesu Blakeu da uradi svoju magiju te stupajuća ‘Freedom’ s vojskom vokala i Kendrickom Lamarom uzbudljivijim u gostujućoj ulozi negoli na mnogim vlastitim stvarima.

Zbog par slabijih trenutaka, Lemonade i s konciznih 45 minuta trajanja pred kraj postaje malo razvodnjen, no to je prvenstveno zato što je početak bio izrazito dinamičan i upečatljiv. Srećom, Beyoncé nipošto ne zaključuje situaciju na ‘mlohavoj’ noti. Iako je zbog tijeka albuma možda trebala biti posljednja, slavodobitna ‘All Night’ kao kakva zrelija sestra ‘Jealous‘ donosi potrebno razrješenje situacije ostavljajući je u optimističnom tonu. Zato se dodatak ‘Formation’ na samom kraju na prvi dojam čini umjetnim, tim više što se radi o samostojećem singlu koji spada među najbolje ove godine. I ovaj postupak, međutim, može funkcionirati na nekoj razini – nakon obračuna s ljubavnom nevjerom iz vrlo specifične perspektive, stiže poziv na obračun s drugim nepravdama nad crnačkom populacijom u Americi, kojih se ostatak albuma nešto stidljivije već dotaknuo.

Afroameričko naslijeđe možda je istaknutije u vizualnoj komponenti Lemonade, no glazbeni dio skriva jedan možda i zanimljiviji pozadinski aspekt, daleko manje površno prikazan. Usuđujući se zakoračiti čak i u danas ultimativni bjelački žanr country glazbe, Beyoncé na cijelom albumu uvjerljivo polaže pravo na glazbene izričaje vezane uz crnačku kulturu koje svojataju razno raznie “Becky with the good hair”. Ovdje možda nije zgorega napomenuti da se spomenuta referenca ne odnosi (nužno) na stvarnu osobu, već na kulturni konstrukt uglađene bjelkinje nasuprot divljoj woman of color; na ulogu koju Beyoncé kaže da može nastaniti ako njen partner to želi, ali onda ga radije suočava s nimalo iracionalnom osobom čije je povjerenje izigrao.

Beyoncé na Lemonade predstavlja kulminaciju persone osnažene afroameričke žene koju je oduvijek više ili manje uspješno nastojala utjeloviti. Osobna kriza neizbježno priziva ne samo obiteljsko nego i šire društveno-povijesno naslijeđe, a njeno razrješenje više ne leži toliko u vlastitom ekonomskom probitku koliko u pozivanju druge strane na odgovornost i zajedničko prevladavanje situacije. Izrazito eklektičan i poprilično konzistentan ‘auditivni’ te dojmljiv iako pretenciozan ‘vizualni’ album, Lemonade je svakako jedan od najsnažnijih iskaza Queen Bey do sada.


Povezano