Svi najbolji intervjui s pop ikonama koje sam ikad čitala počinju nekim poetskim opisom mjesta na kojem su se novinarka i dotična ikona sreli. Iako bih lagala kada bih rekla da pamtim detalje foajea tih raznih londonskih hotela i njujorških restorana, definitivno pamtim njihove atmosfere.
To je ona kombinacija zavodljivih opaski o fizičkom izgledu zvijezda, ponekog osvrta na njihovu ekscentričnost i skromnog priznanja strepnji zbog toga što se navedeni susret napokon događa jer, u većini slučajeva kod tih najboljih intervjua, taj je novinar ujedno i veliki fan te ikone. To su oni intervjui koje smo svi čitali u Guardianu, New Yorkeru, na Pitchforku…
Ali ovdje je sve drugačije: ja nisam novinarka, Ana (još uvijek) nije pop ikona, ne nalazimo se ni u hotelu ni u restoranu, ni u New Yorku ni u Londonu. Iako jesam fan, prije njene glazbe upoznala sam nju kao osobu, tako da je jedina strepnja koju imam, zapravo, pitanje ima li smisla raditi intervjue s ljudima koji su ti, prije svega, prijatelji. Iako sam u početku htjela napraviti baš jedan od tih londonski-hotel-njujorški-restoran intervjua (već sam imala i uvodnu rečenicu za njega: Dok sjedim na podu njenog stana na Vračaru, njen pas Fruško mi se mota pod nogama, a ja motam Anin duhan jer sam ponovo prestala pušiti…) istina je da smo ovaj razgovor vodile posvuda, tijekom otprilike zadnja tri, četiri mjeseca otkad smo se zapravo i upoznale…
Započele smo ga, ni ne znajući, vjerojatno u Barbarigi gdje smo, zajedno s nekim prijateljima, provodile zadnje dane ljeta koje je tada već polako postajalo jesen. Između mora i rakije, Motovuna i Rovinja, tih smo dana svi zajedno preslušavali varijante mikseva njenog singla Remain Calm koji su joj na mejl stizali od raznih producenata, diskutirali o nijansama među njima i odlučivali koji će među pet producenata odnijeti “pobjedu”, koji će postati producent čitavog nadolazećeg albuma koji je tada bio u predfinalnoj fazi pripreme, a ovih dana je napokon i službeno izlašao u izdanju Pop Depresija & Odličan Hrčak. (Možete ga prelušati i kupiti ovdje.) Iako smo dobro znali da će konačnu odluku o tome donijeti ona zajedno sa svojim bendom, a ne mi, bilo je nečeg uzbudljivog u svemu tome… (Pobjedu je odnio Marko Milatović, by the way.)
Tada sam, recimo, saznala da Ana svoju gitaru gotovo uvijek nosi sa sobom, čak i kad putuje mimo turneja, samo sebi za gušt, iako joj je, kao svakom pravom freelanceru, teško odrediti granice između radnog i slobodnog vremena, između poslovnih i privatnih putovanja. Dokaz tomu bit će, recimo, i pjesma I Turned 30 Yesterday koja je nastala upravo tijekom te naše Barbarige, koja uopće nije trebala biti “poslovna”, između onih nekoliko obrada Portisheada koje bi nam otpjevala prije spavanja i preslušavanja gore spomenutih mikseva…
Nastavile smo intervju i kasnije, kad se ona vratila u Beograd, a ja u Zagreb, preko mejla, kad sam je, ni ne znajući da ću to dopisivanje iskoristiti za ovaj intervju, pitala zašto se odlučila za tako generički naslov albuma. Njen prvi album, naime, tada se još trebao zvati Unknown. U međuvremenu se ipak odlučila za povratak na izvornu ideju, tako da se album sada ipak, ponovo, zove Sketches of Belonging. O tome mi je napisala:
I jedan i drugi naslov proizašli su iz pokušaja da sagledam pjesme mimo svih romantičnih slojeva kojima su omotane, mimo patologija, patnje i odbačenosti koje tematiziraju. I kad ih gledam tako, ono što se kroz njih provlači je traganje za identitetom, osjećajem pripadnosti, čeznutljivi pokušaj da se to prepoznavanje pre svega desi u meni samoj… Osim toga, to ima veze i s tim da sam demo pjesme prvo objavila u solo akustičnoj verziji na Bandcampu, dok sam se još tražila muzički, pre nego sam uopšte formirala bend i razmišljala o albumu…
Nastavile smo ga i koji tjedan kasnije, dok je bila u dvotjednom posjetu Berlinu gdje je odsvirala nekoliko samougovorenih gigova, samougovorenih jer to tako biva kod novopečenih, up and coming singer-songwriterica s Balkana, ili barem kod nje, koja na isti način odrađuje i sve svoje svirke. O tome je nisam nikad eksplicitno pitala, ali nekako osjećam da je ta samoorganizacija na koju je “prisiljena” u velikoj mjeri i svjesna odluka koja joj omogućava da gotovo cijeli kreativni proces drži pod vlastitom kontrolom. Ne zato što je controlfreak, nego zato što radi glazbu koja je jednako tako vrlo osobna, intimna, pa je onda jedino logično da i proces iza nje bude isti takav.
Intervju smo vodile i dok smo se, koji tjedan poslije, bile zajedno u Ljubljani, u posjeti nekim zajedničkim prijateljima, kad mi je za doručkom (jele smo Domaćice) pričala o snu koji je usnula, o tome kako je bila u nekom velikom muzeju u kojem je bilo sve puno pedala za gitaru, kako ih je razgledavala razjapljenih usta, kao dijete u nekom šarenom dućanu s igračkama. Sve dok nije došla do THE pedale, neke ogromne, ali predivne pedale, za koju nije imala dovoljno novaca, ali je znala da je želi… malo se nećkala oko toga da li da je ukrade ili ne, ali je onda ipak odlučila biti poštena i vratiti se po nju kad skupi dovoljno novaca. Nije bilo teško taj san povezati s činjenicom da je sama svoj majstor i kada se radi o glazbenoj opremi… Pitam je kupuje li ju sama.
Uglavnom da, a povremeno mi netko nešto i pokloni. Osim toga, muzičari često pozajmljuju stvari jedni drugima. Ja naprimer pojačalo još uvek nisam kupila, koristim pozajmljeno već godinama. Inače, ja sam počela samo s akustičnom gitarom, bez ičega, a vremenom sam počela da dodajem efekte i da tražim neki drugačiji zvuk i već sada znam da će to biti beskrajan proces. Tek nedavno sam uzela jedan super efekat za vokal sa kojim mogu da menjam atmosfere, gradim bekvokale, koristim loopove i slično, pa se sad igram sa tim. Prošlog leta su mi u fokusu recimo bile gitarske pedale, te iste koje sam noćas sanjala, tako da su očito još uvek aktualne…
U bašti KC Grada, prije koncerta sa Stray Doggom, photo by: Marija Strajn
U autu iz Zagreba za Ljubljanu rekla mi je, Kad odrastem želim naučiti svirati harfu, harfu i stepanje, a ja sam pomislila kako će se i ta rečenica vjerojatno naći u ovom intervjuu. Harfa je tako čudan instrument, ima jedinstven, meni predivan zvuk, nastavila je. O stepanju je nisam ništa pitala, zaključivši da je neke stvari bolje ostaviti za kasnije.
Prije nego što smo stigle na Trešnjevku, još smo malo razgovarale o tome kako je završila osnovnu muzičku školu u Rusiji koju je, što sam shvatila još davno, kao motiv nemoguće zaobići u razgovoru s njom. Ana je, naime, rođena u Bagdadu, u Jugoslaviji je provela narednih deset godina, da bi formativni period, od 1995. do 2007. godine života, provela u srcu Rusije, Moskvi. Povratak u Beograd bio je prvi životni reset, sredinom dvadesetih, a bavljenje muzikom, koje se desilo nešto godina kasnije, drugi. Saznajem da je neke od pjesama koje će se naći na albumu napisala još kao dvadesetogodišnjakinja, ali da se u međuvremenu gotovo uopće nije bavila glazbom. Samouka je gitaristica, svjesna prednosti i mana koje samoukost nosi, ali prije svega odlučna da nastavi učiti, da se nastavi razvijati u glazbenom smislu, i ne samo kao kantautorica.
Razmišljam o tome da upišem neku školu za muzičku produkciju, kaže mi, mislim da će mi ovo što sada radim u nekom trenutku postati preusko, usko i nedovoljno, i kreativno i finansijski. Isto je i sa žanrovima, iako sam dosad svirala vrlo specifičnu, prepoznatljivu glazbu, ne mogu da zamislim da ceo život nastavim da stvaram unutar tog istog okvira… htela bih malo više da nastavim eksperimentirati i s elektronikom, nastavlja referirajući se na svoje suradnje sa Markom Nastićem, ali malo melankolije uvijek treba biti tu negde. Nešto kao elektro-amerikana? pitam, ona se nasmije i kaže, Možda.
Prije mog posljednjeg posjeta Beogradu, čekalo ju je još par svirki s ansamblom Kolo, koji je srpska inačica našeg Lada, punog naziva nacionalni Ansambl narodnih igara i pesama Srbije Kolo. To će vam vjerojatno zvučati dosta čudno, kao što je i meni zvučalo kad mi je to prvi put spomenula, ali mi je ubrzo objasnila da je Kolo, u pokušaju modernizacije, pokrenulo čitav niz sličnih suradnji sa suvremenim autorima u okviru programa Tradicija nova. Tako je i ona s njima snimila obradu tradicionalne pjesme Lastavica koju sada svira na njihovim koncertima. Fun fact: to je prvi put da pjeva na srpskom jeziku.
Poslala mi je u tom periodu i isječak s koncerta Dukata aka Stray Dogga, njenog kolege i dragog prijatelja koji je taman izdao drugi album. Dukata je upoznala kad je organizirao prvi Americana Night Festival u Beogradu. O tome kaže:
Pozvao me da budem jedna od četiri izvođača na festivalu i pošto je ceo koncert bio zamišljen po back-to-back principu, mi smo bili “par” na sceni to veče. Odmah smo se dobro poklopili, i po senzibilitetu i po ukusu, ali što je najvažnije, i vokalno. I tako smo počeli. Nakon toga smo skoro dvije godine gotovo stalno svirali zajedno, prošli smo skupa i neku malu evropsku turneju, pratili jedan drugog u pesmama. Za mene je ta suradnja kao neko “muzičko detinjstvo”, uzimajući u obzir da smo u slično vreme počeli da se bavimo muzikom.
Koji tjedan kasnije, ponovo sam u Beogradu i šetamo njenog Fruška (ime je dobio po Fruškoj Gori na kojoj ga je i pronašla, op.a.) po Vračaru, oko Kalenić pijace. Skoro je podne, neki će ljudi uskoro biti gotovi sa svojim radnim danom, a mi još nismo ni doručkovale. Ponukana tom spoznajom, pitam je o tome kako podnosi svoj freelancerski život, to što nema uredovno vrijeme i što, s druge strane, zapravo radi stalno. Pitam je to dijelom zbog ovog intervjua, a dijelom zbog vlastite znatiželje glede toga kako drugi ljudi hendlaju to što meni samoj često zadaje problema.
Ona kaže da joj to nikad nije zadavalo većih problema jer je svjesna specifičnosti svojeg posla u kojem je ponekad potrebno dugo ne raditi ništa, da bi se moglo napraviti nešto. Prepričava mi kako je pred dvije, tri godine odlučila početi se baviti samo glazbom: dala je otkaz na poslu i samoj sebi dala godinu dana da vidi hoće li moći živjeti isključivo od muzike. Godinu dana poslije, dobila je odgovor, a još nekoliko poslije mi smo dobili njen album.
Iste večeri, dok u Jugoslovenskom Dramskom Pozorištu čekamo u redu za karte za novu premijeru prepričava mi svoje producentske dane. To je, naime, mjesto na kojem je provela nekoliko godina radeći kao kazališna producentica, što je bila karijera kojoj je bila posvećena prije ove kantautorske. A nakon JDP-a provela je i oko godine dana u fondaciji Hartefact. Za taj je posao i službeno školovana, s obzirom da je diploma koju nosi u džepu upravo ona kazališne producentice.
Iako je, kako saznajem, na Ruskoj akademiji teatarske umjetnosti završila slučajno (jedan krivo okrenuti broj i malo znatiželje), u kazališnom se svijetu osjećala kao doma i uživala je biti dijelom kreativnog procesa rada na pojedinim produkcijama. Ipak, u nekom je trenutku došlo do zasićenja, istovremeno se u njoj aktivirala ljubav prema glazbi i želja za promjenom, i tako je ponovo uzela gitaru u ruke… Sada se ponovo vraća u kazalište, ali u drugoj ulozi. Pred koji tjedan počela je s probama za predstavu Crvena ljubav prema romanu Aleksandre Kolontaj, u adaptaciji i režiji Olge Dimitrijević kojoj možemo i zahvaliti naše prijateljstvo.
Ana, Dukat i prijatelji, prvi Americana Night, Dom Omladine, Beograd, 2013.
Koji dan kasnije, jutro nakon što je svirala kao opening gig za Chinawoman (koju sam večer prije, zahvaljujući njoj i upoznala te je ovom prilikom pozdravljam: Hi, Michelle!), budim se mamurna, a ona već čisti šipak, reže banane i kivi, da bi nam napravila smoothie, što joj je, sada već znam, jutarnji ritual. Dok se prisjećamo detalja večeri i komentiramo akustiku gornje prostorije u KC Gradu gdje je svirka održana, priča mi kako joj nizanje koncerata zna biti emotivno iscrpljujuće. To je nastavak iste one priče o specifičnosti glazbe koju svira, zadiranje u vlastitu intimu ne može ni biti drugačije nego emotivno zahtjevno. I svako novo izvođenje traži novi emotivni angažman.
Intervju smo vodile i dok se večer zvana Lezbejski četvrtak zahuktavala u beogradskom klubu Idiot. Ona je pila čaj, a ja Aperol, dok mi je pričala o tome kako joj je jedna prijateljica iz Berlina nedavno rekla kako je čudno da oko sebe ima all man’s band (to su redom: Goran Antović, Marko Cvetković, Goran Grubišić, Blagoje Nedeljković, pozdrav i njima!). Želja mi je možda jednom okupiti i cure, ali zasad se dogodilo tako, kaže mi, i zapravo mi odgovara imati oko sebe mušku energiju. Iako mi je zapravo najdraže svijet promatrati kroz queer oči.
Sljedećeg jutra pokazivat će mi neke svoje slike iz djetinjstva, iz Rusije, i uvjerit ću se da je i sama imala vrlo queer faze, od malog tomboya next door do tete knjižničarke (koja u slobodno vrijeme ipak možda prakticira BDSM). (Tu će negdje isplivati i slika njene srednjoškolske sobe oblijepljena posterima braće Hanson. Još jedan fun fact na koji se prvo zacrveni, a potom zajedno sa mnom umre od smijeha.) Iako ju ona nije citirala, na ovom ću mjestu Judith Butler citirati ja. Povodom intervjua koji je dala za Vox tijekom gostovanja u Beogradu, rekla je nešto s čim bi se, Ana, sigurna sam, složila, Uvijek je hrabro inzistirati na transformacijama za koje smatramo da su nužne i ispravne.
Zadnja stanica ovog našeg intervjua događala se za vrijeme BeFem-a, u onom istom KC Gradu, između panela (na onom naslovljenom Želiš biti srećna? Kupi kozu! Gostovali su i naši prijatelji iz Barbarige!) i neslužbenog natjecanja u obaranju ruku koje je nekolicina nas organizirala (hvala Olgi!). Tada mi “priznaje” kako je nestrpljiva oko izlaska albuma, to je nešto na čemu već dugo radi i što jedva čeka da se dogodi. Album doživljava kao svojevrsnu markaciju proteklog perioda, ali i kao mogućnost početka rada na novom materijalu koji se također već negdje kuha. Pitam je gdje se vidi za deset godina, da barem malo zadovoljimo formu intervjua… koju ću ipak morati ponovo narušiti jer sam u međuvremenu zaboravila što mi je na to pitanje odgovorila.
E da, zaboravila sam navesti još jedno mjesto na kojem smo vodile ovaj intervju, u foajeu Teatra &TD, istog dana kad je dogovorila datum zagrebačke promocije novog albuma koja će biti održana 18. veljače u Vintage Industrial Baru.
Mi ćemo u međuvremenu ovaj razgovor nesumnjivo nastaviti voditi i dalje, a vi čekirajte Pitchfork ili New Yorker za njegovo englesko izdanje i poslušajte moj osobni favorit s albuma:
