Objavljeno

7 nadrealistkinja koje zaslužuju biti zapamćene

Leonor Fini

Sotheby‘s danas otvara izložbu Cherchez La Femme: Women and Surrealism koja će uz nekolicinu poznatih imena nadrealističkih umjetnica poput Fride Kahlo i Leonore Carrington predstaviti i mnoge umjetnice koje su iz povijesnih pregleda nerijetko izostavljene.

Za sve nas koji u narednih mjesec dana najvjerojatnije nećemo posjetiti izložbu, donosimo pregled umjetnica radovi kojih su za ovu priliku izabrani.

 Dorothea Tanning (1910-2012)

“Drži oči na svom unutrašnjem svijetu, daleko od oglasa, idiota i filmskih zvijezda, osim kada ti je potrebna zabava”, rekla je Tanning.

Ta izjava možda najbolje objašnjava temelje njezinih platna koji studiozno i detaljizirano prikazuju bogato obojeni svijet mašte. Njezin najpoznatiji rad je Rođendan iz  1942., a prikazuje njezin autoportret izloženih grudi u poderanom šekspirijanskom ruhu s mitskim bićem koje počiva ispred nje i vratima koja se protežu u beskonačnost.

“Kada sam vidjela nadrealističku izložbu u MoMA 1936. godine, bila sam impresionirana odvažnošću rješavanja  poteškoća iz podsvijesti, koćarenjem psihe u pronalaženju tajni i slavljenjem njezinih devijacija,” nastavila je.

“Osjećala sam potrebu skočiti u isto jezero, gdje sam, usput rečeno, već plivala prije nego što sam upoznala bilo koga od njih. Svejedno, skočila sam. Bili su strašno privlačna hrpa ljudi koji su voljeli New York, duhovitost i igre. “

Osim kao slikarica, Tanning je bila pjesnikinja i književnica.

Bridget Bate Tichenor (1917-1990)

Rođena Francuskinja je kasnije prihvatila Meksiko kao svoj dom. U dobi od 16 godina u Parizu je radila kao model za Coco Chanel i Mana Raya. Nakon što je napustila drugog supruga i posao u Vogueu, trajno se preselila u Meksiko i osnovala zajednicu s drugim nadrealističkim slikaricama poput Leonore Carrington i Remedios Varo.

Njezine slike su inspirirane talijanskom renesansom u kombinaciji s tradicionalnim slikarskim metodama pod duhovnim utjecajem srednjeameričke mitologije i magije. Radovi obuhvaćaju maske, krinke i izobličena lica evocirajući osobno putovanje prema samootkriću i duhovnom buđenju.

 

Toyen (1902-1980)

Rođena je kao Marie Čermínová, ali se odrekla vlastitog imena i usvojila rodno neodređen pseudonim koji se temelji na francuskoj riječi citoyen, odnosno građanin. Često se sebi obraćala koristeći muške zamjenice te je bila neinhibirana u izražavanju svojih queer sklonosti u osobnom životu i umjetnosti.

Bila je na čelu češke avangarde, poznata djelomično zbog erotskih umjetničkih djela koji uključuju jezik, usne, vaginalni otvor, faličke šahovske figure, lezbijske orgije i žene koja sanja penis.

“Tøyenin je cijeli opus usmjeren na ništa manje nego korekciju vanjskog svijeta u smislu želje da se hrani i raste iz vlastitog zadovoljstva,” napisao je Benjamin Peret 1953.

Doista, njezin rad konstruira zagonetnu pozornicu unutarnjeg svijeta pulsiraju i erotskim porivima i životinjskim instinktima koji ne traže da se objasne.

 

Kay Sage (1898-1963)

Rođena je u imućnoj njujurškoj obitelji, a nakon rastave roditelja se seli s majkom u Italiju. Kasnih 1930-ih, nakon razvoda od imućnog talijanskog plemića, Sage otkriva strast prema nadrealističkoj umjetnosti. Njezina djela su arhitektonska, okupljena oko sjene i nabora različitih materijala i “prožeta aurom čistog oblika i osjećaja bespokretnosti i nadolazeće propasti koje se ne pronalaze nigdje u nadrealizmu”, kaže povjesničar umjetnosti Whitney Chadwick.

Udala se 1940. za Yvesa Tanguya s kojim je imala strastven i ponekad nepostojan odnos.

“Yves je bio moj jedini prijatelj koji je razumio sve”, rekla je nakon njegove smrti nakon koje je prestala stvarati.

Godine 1963. je počinila samoubojstvo ostavivši poruku:

“Prvu Yvesovu sliku koju sam vidjela, prije nego što sam ga upoznala, zvala se Čekam te. Došla sam. Sada me ponovno čeka. Ja sam na putu.“

Leonor Fini (1907-1996)

Rođena je u Buenos Airesu u Argentini, a odrasla u Italiji. Nikada nije formalno školovana, a kao tinejdžerka je zbog bolesti mjesecima, s očima u povojima, bila u izolaciji. Tijekom tog razdoblja je počela doživljavati unutarnja viđenja koja je kanalizirala kroz svoja umjetnička djela. Inspirirana umjetnicima poput Hieronymousa Boscha i Bronzina, postala je poznata po svojim morbidnim prikazima snažnih i seksualno oslobođenih žena. Hibridne vizije kastracije, mijenjanja oblika i korištenje noža obilježavaju njezine slike. Fini je, kao žena, 1942.  napravila prvi u povijesti erotski akt muškarca.

Radikalni feminizam u njezinim radovima je proširila i na osobni život. Bila je ponosna biseksualka i često je isticala svoj otklon od ideje braka. Vizualno je također odudarala od drugih uporabom različitih boja za kosu i kostimiranjem.  “

Brak se nije odnosio na mene”, rekla je.“Nikada nisam živjela s jednom osobom. Od 18., uvijek sam voljela živjeti u nekoj vrsti zajednice, u veliku kući s ateljeom, mačkama i prijateljima, s čovjekom koji mi je bio ljubavnik i drugim koji je bio prijatelj. I to je uvijek funkcioniralo. “

Dora Maar (1907-1997) 

Rođena kao Henriette Theodora Marković, najčešće se spominje kao Picassova muza. Njezina se djela nažalost ostala u sjeni te devetogodišnje veze koja se na kraju ispostavila kao mučna za oboje. Rođena je u Toursu u Francuskoj i odrasla je u Argentini.

S 19 godina se seli u Pariz gdje je studirala fotografiju. Upoznala je Picassa kad joj je bilo 28 godina dok je radio na setu fotografije. Ubrzo mu je postala ljubavnica i muza, a povremeno su i surađivali. Nedavno je o ovoj strašnoj u umjetnici izdana i biografska fikcija te biografski film .

Stella Snead (1910-2006)

Rođena je u Londonu i, zajedno s majkom, bježi od kuće vrlo mlada, skrivajući se od oca koji je bio psihički nestabilan i potencijalno opasan. Kasnije obolijeva od depresije što je vjerojatno genetski uzrokovano, no 1936. se oporavlja i odlučuje za umjetnički rad. Njezine slike karakteriziraju tamne nijanse, egzotične životinje, zrakoplovi u novomeksiočkom stilu, antičke skulpture i ruševine, sofisticirani ženstveni stil, iskrivljeni doživljaji i perspektiva.

Naglo prestala slikati 1950. godine i nakon toga se ponovno borila s depresijom. Potkraj života, Snead je ponovno otkrivena kao umjetnica i imala je priliku svjedočiti pozitivnim kritičkim komentarima na svoj rad.

Prevela i prilagodila: Anita Pešut; Izvor: Huffingtonpost


Povezano