Autorica: Draga Gajić – Daša
Osjećam veliku odgovornost i veliku tremu dok pišem ove redove.
Smatram da je rodno zasnovano nasilje je jedan od najvećih problema sa kojim se suočavamo. Ne mogu a da si ne postavim pitanje da li se o tome dovoljno govori i da li se govori na pravi način? Željela sam da moje fotografije prikažu realnu situaciju, u kojoj se može naći svako/a od nas.
Cilj mi je bio da fotografije odradim na korektan način uz svo dužno poštovanje prema svim žrtvama nasilja. Veliku zahvalnost dugujem mojim modelima, koji su prepoznali ozbiljnost teme i dali sve od sebe kako bismo dobili kvalitetan finalni proizvod. Sve troje smo pokušali da se ,,uživimo’’ u uloge i da pronađemo odgovore na pitanja, kako uopšte dolazi do nasilje, ko je kriv, kada je dosta, kako pronaći izlaz?
Bilo je mnogo kako, zašto, zbog čega, ali malo odgovora. U par fotografija pokušala sam prikazati priču od rađanja simpatija, upoznavanja pa sve do prvog udarca. Bilo je veoma teško pronaći pravu mjeru, i ne zakoračiti u izvještačenost. Misao vodilja je bila prikazati jedan prosječan par koji možemo sresti u svakodnevnom životu i za koji čak nikada ne bismo pretpostavili da su skloni nasilju. Namjerno sam koristila motiv maski još na prvoj fotografiji, kako bi prikazala da nikada ne možemo znati ko je ko ustvari, da nisu svi ljudi iskreni i da mnogi od njih imaju ,,maske’’, te da nikada ne možemo sa sigurnošću znati ko je na šta spreman.
Momak i djevojka imaju maske, kako ne bih na samom početku stavila se na stranu njega ili nje. Na samom početku i on i ona su jednaki. Drugom fotografijom sam željela iskazati da se mnoge veze zasnivaju samo na strasti, tj. na fizičkoj privlačnosti, te da se strast i ljubav često poistovjećuju. Prva poteškoća je bila kako prikazati pogoršanje odnosa i prestanak idile i prve zaljublenosti. Predstavili smo svađu koja je trebala ukazati da nešto ne štima, da bi na sledećoj fotografiji već došlo do nasilja.
Uslijed nedostatka popratnog materija i šminke, vjerovatno je da ,,krv’’ ne izgleda kao prava krv, ali nismo se toliko željeli opterećivati šminkom, koliko smo željeli stvoriti i prikazati iskrenu, sirovu i pravu emociju. ,,Ubod’’ nožem u srce, koristila sam metaforički, prvenstveno jer sam htjela istaći da riječi i udarci slamaju žensko srce, uništavaju njeno samopouzdanje, tjeraju je u očaj, ponižavaju je kao ljudsko biće i tjeraju je da sumnja u sebe i u bolje sutra i na kraju da izgubi volju za život.
Ono što je bilo najproblematičnije je kako završiti priču? Svi smo svjesni koliki je procenat žena koje umru od posljedica batina i zlostavljanja, odnosno nasilja u porodici, zatim velikog broja žena koje trpe nasilje cijelog svog života a da nikada ništa nikome ne kažu i ne pokušaju ništa učiniti. Mom modelu sam željela dati snagu i volju da preuzme svoj život u svoje ruke i da pokuša pronaći izlaz. Na fotografiji kada ona drži nož,a on je uprljan ,,krvlju’’, simbolično stavljam modela u poziciju da bira da li da se suprostavi, da li da odgovori nasiljem na nasilje, iako svi moramo znati da ni nasilje ni mržnja nisu pravo riješenje. U praksi je teško da se žena fizički suprostavi muškarcu, prvenstveno zbog toga što su muškarci u većini slučajeva viši i jači. Ali držanje noža, predstavlja to da svaka žena može i mora da kaže NE, da se potrudi da nešto promjeni, bilo da se nekom obrati, pobjegne ili da se suprostavi nasilniku, jer najgore je živjeti i buditi se svaki dan sa strahom i brigom da li će preživjeti taj dan.
Zaključak je da mi kao društvo, ali i kao pojedinci/ke moramo učiniti sve što je u našoj moći da pomognemo žrtvama nasilja, da ih ohrabrimo i da im pokažemu da nisu same.
{igallery 77}
Ovaj tekst i fotogalerija pristigli su na natječaj Ljetna šema: Doprinesi i odnesi 500kn. Svojim FB lajkom ujedno i glasate za ovaj prilog.
