Moj frend Karlowski iz nekog sebi poznatog i pomalo perverznog razloga na mobu je zadnjih godinu dana imao Amyin 'Rehab'. Ne, nije frajer bio ovisan ni o čemu, nisu ga tjerali na kliniku za odvikavanje (mada ne znam gdje bi naš'o pristojnu u ovoj vukojebini). Moj drugar naprosto voli pjesme s protestnim refrenima, voli plaziti jezik policiji i zaštitarima...
Ima već nekoliko mjeseci da sam se osjećala nelagodno svaki put kad bih ga nazvala i čekajući da podigne slušalicu slušala Amy kako zgađeno i rezolutno ponavlja ono „Nou Nou Nou“ u refrenu. Malo mi je sablasno to zvučalo, pa sam ga zamolila da promijeni mjuzu i stavi bilo što samo da ne prolaze srsi svaki put kad ga nazovem. Pred nekih tjedan dana konačno me je uslišio, stavio je Adelinu „Someone Like You“. Hvala Bogu, rekoh...
Posljednjih godinu dvije cijeli svijet Amy je odbrojavao minute i dane,
brijem da su šefovi britanskih tabloida imali spremnu čeku pred njenim londonskim stanom. Kolege i muzičari su se zgražali, publika sa zluradim guštom prepričavala zgode s njenih incidentnih koncerata.
Malko su mi smiješni i svi ovi koji u fb statusima ili po cesti konstatiraju da je „bilo samo pitanje vremena kad će doći kraj“!
Pitanje vremena? Question Of Time? Dave (Gahan, op.a.) iz Depeche Mode-a bi sigurno imao što za reći o tome.. Za kvantne fizičare ni ne sumnjam, oni bi na tu temu dali možda i najpreciznije odgovore...
Gaženje na dopu, alkoholu, pilsevima i bio kojoj drugoj vrsti sličnog sranja je poput boravka u gluhoj sobi.
Onoj takozvanoj „gluhoj sobi“ u glazbenim studijima gdje pjevači snimaju svoje vokale. Ne dopiru do tebe tu zvukovi, poruke, emocije iz vanjskog svijeta. Tu si sam general u bitci. I možeš zaroniti do sjajnog, lijepog, snovitog i tamnog dna, provesti tamo neko vrijeme, paziti da držiš još malo kisika u plućima i kad shvatiš da je bilo dovoljno – odgurneš se nogama i vratiš gore, u buku i kaos svjetla, glasova i svih onih preciznih sprava za mjerenje vremena.
Nema na tom Dnu vremena, prijatelji dragi,
tu je minuta sat ili dan, a mjesec je desetljeće. Možeš ako imaš mašte i dovoljno odvažnosti proživjeti u par mjeseci cijelih nekoliko života. Zato nitko ne može biti posve siguran da je Amy živjela kratko. Njoj je bilo dovoljno ovoliko i basta. Svatko ima pravo umrijeti kad i kako hoće. Akterica ove priče učinila je to na svoj način i tu je djaba tražiti krivce u nemogućnosti nošenja sa slavom, pogubnom utjecaju droga i alkohola na ljudsku psihu i tijelo...
Nisam bila ni neki gorljivi Amyin fan, al što to uopće znači. Oba njezina albuma bila su unikatna soul pop ostvarenja koja su prigrlili svi koji imaju i malo ljubavi za suvremeni soul. Nisam nimalo zapostavljala njen meni sjajni debi „Frank“ koji je cijelo vrijeme stajao u sjeni velikog i slavnijeg „Back To Black“ koji traje rafalnih 32 minute i 15 sekundi. Minutaža je to koja više odgovara nekoj prljavoj, garažno-baražnoj paljbi iz pojačala nekog punk benda, nego jednoj pop divi.
Amyin neo soul otvorio je vrata širom za mnoge nove female vokalistice koje se pale na retro soul, blues i jazz.
Mala je bila prava punkerica među zrihtanim pop divama koje jedu samo organsku hranu, piju najskuplju mineralnu vodu, strogo se drže kalorijske tablice, frču nosevima u zadimljenim prostorima. I način na koji je prilazila mikrofonu nije bio fin i uglađen, istresala je u njega sve što ju je boljelo, išla je do kraja, bez kalkulacije i zadrške. Bljuvala tugu, očaj i zanos prema svijetu koji ju je s manje ili više uspjeha slušao.
Je li joj se moglo pomoći?
Otkriti što ju zaista boli i gdje su korijeni njezine želje za uništavanjem same sebe? Ne znam, u narednim mjesecima i godinama time će se baviti psiholozi, terapeuti, ezoterici i sva sila eksperata za štemanje ljudske psihe. Ja nekako slutim da se moglo, samo nije naišao pravi „vikač“ koji bi joj na uho zaurlao nešto što bi ju iz polusna vratilo među budne.
Amyin put usporediv je s onim velike Billie Holiday, jazz blueserice koja je nekom srećom i providnošću doživjela 44 godine i uspjela pop kulturi podariti više pjesama i diskografije od Winehouse. I Billie je, između snimanja i koncertiranja, voljela svratiti do zatvora, i njoj je autodestrukcija bila dio glazbene i vokalne estetike. Ma mogu nabrajati slične primjere do isteka baterije na mom laptopu, povijest umjetnosti puna je emotivaca koji su živeći na rubu stvarali moćna, mala i velika remek djela...
Sumnjam nekako da će štreberica Beyonce Knowles uz bocu Eviana, u svom privatnom mlažnjaku u zagrljaju nekada huligana danas rap magnata Jay Z-a uspjeti do te mjere taknuti srca običnih ljudi poput „zločeste cure“ Amy..
„We Only Said Goodbye With Words, I Died A Hundred Times, You Go Back To Her, And I Go Back To Black..“, pjevala je Mala na istoimenom albumu koji već godinama praši kao da je jučer izašao i bio bi evergreen i da se u subotu nije dogodilo da napusti fizički svijet...
Umrla je već stotinu puta, ovaj posljednji bio je samo tehnikalija...
Zbogom punk jazzerice, odmori se!
