Kad god netko spomene da muškarci i žene nisu više što su nekad bili, meni se pred očima pojavljuje vizija dlakavih muškaraca s erekcijama koji razbijaju krigle pive i urlaju na ukućane, i submisivnih žena poput kakvih Venera Miloskih koje lascivno pogledavaju u muškarca dok s užitkom ribaju kuhinjski pod (uvijek spremne za seks, ali i za kućanske poslove).
Također se uvijek sjetim one kultne, nadrealne epizode Latinice iz 2010. u kojoj je bizarna skupina gostiju razglabala o tome gdje je nestala ženstvenost i kako da je, pobogu, spasimo od nadiruće prijetnje feminizma (ili, „feniminizma”, kako je stajalo u HRT-ovoj najavi).
Slične misli navrle su mi i jučer navečer, kada nas je Jutarnji list počastio novinarskim, da ne kažem literarnim uratkom pod naslovom „Mala pohvala muškom svijetu u nestajanju: Gdje su nestale ljepotice s kalendara”. Bez nekog posebnog povoda (osim činjenice da nova godina podrazumijeva nove kalendare), novinar Edi Jurković napisao je članak o vulkanizerskom obrtu Nikole Javora, zadnjem bastionu „subkulturne baštine”. A kakva je to baština, pitate se? Jesu li to neki posebni alati, rijetki zanat ili vještine? Ne, to su kalendari s fotografijama golih žena.
Takvi kalendari su „nekada prevladavali u svim bolje vođenim autoservisima”, no dok su u dobra stara vremena oni ukazivali na kvalitetu majstora (logično), danas ih možemo pronaći samo kod „nepopravljivih romantičara” poput Nikole Javora. Njegova radionica, naime, nije tipični današnji „apotekarski čisti salon” u kojem se za pregled vozila koriste „USB kablovi”, već je „servis s patinom” i „harem” u kojem se „papirnate ljepotice smiješe sa starih visećih kalendara” – kao i kardinal Stepinac, NK Dinamo i Stjepan Radić (#Hrvatstvo).
Vještinom kakvog povjesničara umjetnosti, novinar nam dočarava prikaze golišavih djevojki: njihove „grudi su blago obješene u skladu s gravitacijom”, a međunožja su im „neobrijana u skladu s tadašnjim kanonima meke erotike." Ali pazite, to nisu ambiciozne umjetničke fotografije („Helmut Newton naprosto ne stanuje u gumiservisu”) niti one prikazuju svjetski poznate modeli, već djevojke iz susjedstva koje u Javorovoj radionici mogu pronaći „topli dom, točnije topli zid”. A znamo da sve golišave djevojke iz susjedstva žele samo topli zid (da im grije guzu) i gazdu koji ne „juri za tehnologijom”, nego se „oslanja na ručni rad”.
Na prvu ruku može vam se učiniti da je riječ o servisu kojeg je pregazilo vrijeme, koji ima zastarjelu opremu, satove koji ne rade i kalendare iz 80-ih, a čiji vlasnik voli baciti drkicu u pauzi između mušterija (ruka je već podmazana!). Ali, ovaj članak uvjerio me da je riječ o vrijednom naslijeđu, „poput nekog izložbenog prostora zaštićene subkulturne baštine u kojem zidovi govore," kako zaključuje Jurković. Svakako nam je drago da je jedan dnevni list prepoznao važnost teme kulturne baštine. U tom duhu, predlažem da sve vulkanizerske radnje koje drže golišave kalendare budu zaštićene kao spomenici kulture, a njihovi vlasnici proglašeni arhivarima. Jer u prošlosti im je i mjesto. [T.B.]
