U sklopu ovogodišnjeg Subversive festivala u nedjelju, 12.5., održan je panel na temu ''Feminističko obrazovanje i njegova praksa u vrijeme prekarnosti''. Panelisti/ce Jelena Petrović, Biljana Kašić, Damir Arsenijević , Jasmina Husanović i Mario Kikaš problematizirali su temu formalnog i neformalnog obrazovanja u kontekstu neoliberalne ideologije i povlačenja države iz sektora obrazovanja.
Osnovni cilj bio je sistemski razmotriti obrazovni sustav, analizirajući njegove klasne i spolne koordinate, kao i usporediti epistemološke pozicije feminističkih tema na sveučilištima te rodnim/ženskim studijima uslijed prekarnog rada i neplaćenog/potplaćenog rada u vidu vanjskih suradnji na sveučilištima.
Postavilo se pitanje koliko integracija feminističke teorije na sveučilištima pridonosi depolitizaciji feminizma i kako depolitizaciju izbjeći bez gubitka šire perspektive društvenih procesa i zalaženja u antiintelektualizam. Istaknuta je važnost smještanja feminističke prakse u kontekst šire borbe za socijalna i materijalna prava građana/ki koje razvijaju progresivne i emancipatorske potencijale radničke klase.
Panel je otvorila Jelena Petrović s izlaganjem ''Feminističko obrazovanje i prekarni rad,'' koji je postavio neka od temeljnih pitanja vezanih za feminističko obrazovanje: što zapravo predstavljaju ženski studiji danas, trebaju li oni kao takvi uopće postojati, te kako danas možemo postaviti feminističko obrazovanje kao materijalnu paradigmu društvenih promjena i ženske emancipacije? Petrović je istaknula da razmišljanje o konceptu i ulozi feminističkog obrazovanja danas otvara niz problema i pitanja - kritiku bolonjskih studija, javnog obrazovanja, samoobrazovnih i samoodrživih modela produkcije znanja, kao i nužnost prava na besplatno obrazovanje i plaćen rad u okviru istog.
Različiti oblici prekarizacije i fleksibilizacije rada u obrazovanju, birokratizacija vrednovanja znanstvenog rada, kao i urušavanje socijalnih prava i politika upućuju na nužnost radikalnih zahtjeva za promjenom modela rada suvremenog kapitalizma koji posao izjednačava sa životom, svakodnevni život pretvara u sredstvo i cijenu rada, odnosno dovodi do internalizacije i privatizacije posla. S tim u vezi, možemo se jasno suočiti s anti-radnom politikom i post-radnim imaginarijima, odnosno s nužnošću redefiniranja tržišta rada i svakodnevnog života i njihovih međusobnih relacija.
Biljana Kašić u svom radu ''Feminist hope? Against the capitalist ‘good life’ fantasy'' nastojala je propitati kako i u kojoj mjeri se subverzivni aspekti feminističkog znanja opiru tekućoj normalizaciji prekarnosti. Uputila je na specifične probleme i paradokse vezane za prekarijat i prekarnost - kako diskurs feminističkog kao liberalnog tipa obrazovanja funkcionira s prekarnom politikom i uvjetima s kojima se žene danas suočavaju, i što je to što nas etički obvezuje da se takvoj praksi suprotstavimo? Kako se nositi s tenzijama između prekarnosti i samo-prekarnosti među feministkinjama? Kako se suprotstaviti novim kapitalističkim mitovima o nužnosti ''part-time'' poslova za žene i kako se boriti za njihovu ekonomsku neovisnost?
Kašić je istaknula je kako su u proteklih desetak godina upravo hrvatske akademske institucije imale bitnu ulogu u produkciji kognitivnog kapitalizma i poticanju prekarnosti - bilo kroz povođenje za vodećim hegemonijskim diskursom u politici, ekonomiji i neoliberalnoj proizvodnji znanja, bilo kroz činjenicu da spomenute institucije nisu ponudile kritički analitički okvir unutar kojeg bi se o navedenim pitanjima raspravilo.
Kašić je istaknula da većina nevladinih organizacija, s obzirom na financijsku ovisnost o donatorima i njihovim imperativima, najčešće ima ambivalentnu ulogu u artikulaciji kritike spram različitih formi prekarnosti. U odnosu na političke, socijalne i akademske kontekste, kritička rasprava o spomenutim tendencijama češće je artikulirana kroz feminističku umjetničku praksu, ustvrdila je Kašić, što se, međutim, u naknadnoj raspravi pokazalo spornim.
U svom izlaganju naslovljenom ''Double-take BiH: Materialist lessons for feminist classrooms,'' Damir Arsenijević i Jasmina Husanović fokusirali su se na odnos između feminističke i ljevičarske prakse i novih javnih učionica koje su u zadnjih par godina uspostavljene u Bosni i Hercegovini. Istaknuli su potrebu za formama i tipovima javih učionica kao prostora intervencije između iskustava i kritičkih uvida, materijalizacije prakse koja nadilazi neoliberalne/identitetske teatre okrutnosti u svakodnevnom životu i proizvodnji znanja u BiH. Na pitanja prekarnog rada, eksploatacije i javnih sveučilišta, matrice ideologizacije i alijenacije u području znanja, prakse kolonijalnog prisvajanja tijela, glasova i prostora unutar multikulturalnog apartheida te produkciju nade nakon genocida uputili su kroz brojne primjere poput prosvjeda u DITA tvornici, trenutne pozicije žena koje su bile žrtve seksualnog nasilja za vrijeme rata i post-genocidnog apartheida u Prijedoru, radnu snagu BiH koja služi u ratovima u Iraku i Afganistanu i nove kritičke pedagogije nastale u sklopu platforme Studije Jugoslavije 2009.
Mario Kikaš je u svom izlaganju ''O ćorsokacima u liberalizmu u obrazovnoj politici'' naglasio da kada danas uvodimo u raspravu pitanje „feminističkog obrazovanja,“ uvijek govorimo o razinama obrazovnog procesa visokog školstva ili pak njegove neformalne verzije poradi nemogućnosti institucionalizacije u okvirima akademije. Postavio je pitanje što se to događa u našem osnovnom i srednjem obrazovanju i koje su reperkusije postojećih i preživjelih politika, što u zamišljenim, što u već odavno primjenjivanim kurikulumima. Zašto je upravo taj sektor postao prostor „djelomičnih rješenja“, a onda i prostor ideološke borbe koja to nije i zašto ljevica, kakva god bila, šuti o tome?
Uputio je na dva recentna politička trenutka – uvođenje zdravstvenog odgoja u škole i novi zakon o dadiljama, te naglasio kako oni zapravo ukazuju na određenu političku tektoniku koja je možda prije bila jasna, ali je nismo toliko uočavali. Dok aktualna lijevoliberalna vlada donosi zakone i mjere kojima se sustavno uništava institucionalizirani sustav odgoja i obrazovanja (npr. Zakon o dadiljama), paralelno tobože vodi bitku s klerikalnom desnicom o pravu države na udjel u odgoju djece. Ovakva liberalna pozicija u sukobu s desnicom (u kakvim god oblicima bila) je osuđena na upisivanje još jednog poraza, istaknuo je Kikaš.
