Pitanje roda bilo je preokupacija i drugog i trećeg vala feminizma. U drugom valu feminizma pokrenuto je pitanje razlikovanja između spola (ženski/muški) i socijalno konstruiranog roda (žena/muškarac) sa zaključkom da je socijalna konstrukcija roda „štetna glupost“. Treći val feminizma postavio je pitanje transrodnosti, kao i ne-bijele rodne konstrukcije, pružajući na taj način nove načine osporavanja tih „gluposti“.
Tijekom 1970-tih, kad su muškarci još bili muškarci, a žene ljute zbog toga, kad je gay još značilo šareno i bezbrižno, a tranny bio mali radio a ne transfobična uvreda, osim akademskih stručnjaka i medicinskih institucija, rijetki su smatrali rod bilo čime drugim do društvene prezentacije spola. Vodile su se brojne rasprave o tome u kojoj mjeri je rod društveno konstruiran i uvjetovan, no ideja da spol i rod nisu istoznačnice bila je strana.
Međutim, rod nije bio shvaćen jednostrano, postojali su različiti načini za „biti muškarcem“ i „biti ženom“, no iako su se oni uklapali u cisnormativu, smatrani su devijantnim i transgresivnim.
John Inman i Larry Grayson utjelovljavali su the camp, podskup roda „muškarca“, u kojem su i dalje identificirani kao muškarci, no unijeli su govor tijela i ponašanje koje se češće povezuju sa ženama nego s muškarcima. The camp je popularno povezan s homoseksualnošću, dok je Frank Spancer, još jedna popularna figura iz ovog razdoblja, u Some Mothers Do ‘Ave ‘Em također glumio svoj rod na izrazito feminiziran način, što je bio važan dio komedije, ali je aktivno poistovjećivan s heteroseksualnošću.
Ženska inačica the campa bio je the butch. Ponovno, snažno povezan s lezbijstvom. The butch je prepoznata kao žena, ali su maniri i način ponašanja povezani s muškarcima. U seriji Prisoner Cell Block H su Bea Smith i Joan Ferguson predstavljene kao butch.
David Bowie i Annie Lennox su početkom 80-tih bili predstavnici novih androgena. Reflektirali su to na načine koji nisu tipični za njihov rod, ali se nisu mogli poistovjetiti ni s drugim. Boy George također je izazvao pomutnju po pitanju svog roda.
Na suprotnom kraju ljestvice su macho muškarci i high-femme. Mačo utjelovljuje Arnold Schwarzenegger u filmovima kao što je Conan Barbarin, predstavljajući agresivni hiper-maskulinitet, dok Lola Ferrari prikazuje hiper-femininost.
Dakle, unutar cisseksa postojali su različiti načini za „igranje roda“, u toj mjeri da se oni mogu prepoznati kao različiti i zasebni rodovi; međutim, oni su i dalje bili obuhvaćeni sveobuhvatnim rodovima „muškarac“ i „žena“.
Transrodnost je prisutna u javnoj svijesti tek zadnjih 20-tak godina. Pobjedom Danae International na Eurosongu i Nadiae Almanda u Big Brotheru, transrodne osobe postale su vidljivije u popularnoj kulturi i svijesti. Kao i kod cis-osoba, postoje različiti načini na koji transrodne osobe „utjelovljavaju svoj rod“, od vrlo generiranog do androgenog i cross-rodnog.
Društvo i medicinske ustanove vrše pritisak na transrodne osobe zahtijevajući „primjereno“ ponašanje koje je u skladu s njihovim odabranim rodom – tako se od transrodnih žena očekuje da nose haljine i da se šminkaju, a od muškaraca da usvoje manire kao što je sjedenje bez prekriženih nogu kako bi na taj način potvrdili svoj rod.
Rod je društvena konstrukcija, iluzija u koju svi uranjamo, a tek djelomično je dio vlastitog izbora. Sami biramo odjeću, način na koji ćemo se ponašat i slično kako bi ohrabrili ostale da nas rodno svrstavaju u unaprijed definirane klase „žena“ i „muškaraca“, koji su jedini društveno prihvatljivi rodovi. Naš jedinstveni rod, posebni način pozicioniranja vlastitog identiteta i tijela mora se uklapati u definirane klase. On može varirati s vremena na vrijeme unutar granica spektra roda, ali ako je riječ o tranziciji, ona bi trebala biti jedinstven događaj.
Transrodne osobe su saveznici u pokušaju rušenja binarne podijele muškarac/žena tako što odvajaju rod od spola te zbog njih propitujemo „Što je to muškarac?“ i „Što je to žena?“. Ako se ne mogu odrediti na osnovi spola, na osnovi čega može, i može li se uopće odrediti? Odgovor je možda uništenje roda. Drugi će vas definirati rodom htjeli vi to ili ne, a identificiranja ili predstavljanja koja su povezana sa „ženom“ pozivaju na usporedbu sa seksističkim tropima onoga što čini bit „žene”. Pored trans i cis-osoba, kojima je rod statičan i nepromjenjiv, postoje i rodno fluidne osobe, koje se kreću između roda muškarca i žene.
Gledajući izvan bijele kulture, u kojoj se vodi veliki dio rasprave oko spola, rodnih uloga i rodnih normativa, otkriva se da hetero-patrijarhalne binarne rodne uloge snažno povezane s biološkim spolom i seksualnom privlačnošću nisu univerzalne. U mnogim kulturama postoje osobe koje se ne identificiraju s bilo kojim od dva roda ili pak s oba.
Uništavanje binarnih rodnih pojmova je borba protiv mizoginije u svim njenim i oblicima, a također i borba protiv bijele nadmoći koja promovira „prirodni red“. Rod je složena međuigra prezentacije vlastitog spola i seksualnosti, koja povezuju vlastitu psihologiju i tijelo i predstavljanje u svijetu koji sve to promatra kroz leće – leće koje su postavljene od bijelog hetero-patrijarhata.
Izvor: Mhairi McAlpine, Second Council House of Virgo
Prilagodila: Svjetlana Rezo
