Poznato je da stope braka padaju, vanbračno roditeljstvo je sve češće, a stopa zapošljavanja žena je porasla. Ako taj odnos promatramo u dužem razdoblju, nema sumnje da su ti trendovi povezani, jer kada se ekonomska neovisnost žena povećala s boljim mogućnostima zapošljavanja, brak je postao samo jedna od opcija. No, posljednjih nekoliko desetljeća, taj odnos nije tako jednostavan.
U SAD-u u zadnjih 111 godina više je zaposlenih i više neudatih žena, ali trendovi su krenuli u istom smjeru tek od 1960 do 1990, kad se postotak žena koje nisu u braku više nego udvostručio (s 18 posto na 43 posto), a postotak žena u ukupnoj radnoj snazi gotovo udvostručio (s 41 posto na 76 posto). No, u posljednja dva desetljeća sudjelovanje žena u radnoj snazi se nije povećavalo, dok je postotak žena koje nisu u braku skočio još za sedam bodova.
Trik je u tome da, unatoč stvarnoj vezi između neudavanja i zapošljavanja, u SAD-u je sve veća zaposlenost među udatim ženama. Radi većih mogućnosti zapošljavanja, neudavanje je postala održiva opcija, ali je također promijenilo brak. Kako su stope zaposlenosti oženjenih i neoženjenih žena slično porasle, pad stope braka je napravio manju razlika u ukupnoj zaposlenosti.
Dakle, potrebno je razumjeti zaustavljen rast zaposlenosti žena, jer on može biti ključan za razumijevanje napretka prema ravnopravnosti spolova općenito, a na primjeru studije o 22 bogate zemlje svijeta (Njemačka, SAD, Luksemburg, Švedska, Danska...) velika napredak u zapošljavanju žena je rezultat napretka radnih i obiteljskih politika koje omogućavaju ženama lakšu kordinaciju obitelji i karijere.
To bi svakako pridonijelo boljem statusu žena u SAD-u u kojem stagnacija u zapošljavanju djelom posljedica slabe radne i obiteljske politike, anti-feminističkih stavova i slabe primjene antidiskriminacijskih zakona. [A.L.] The Atlantic...
