„Naša cijela teorija obrazovanja,” kako je Henry Miller slavno tvrdio „temelji se na apsurdnoj ideji da prvo moramo naučiti plivati na kopnu prije nego dotaknemo vodu.” S modelom tvornice školovanja, nečuvenim rasporedom i neuspjehom u bavljenju različitim vrstama inteligencije, moderni obrazovni sustav ostavlja puno prostora želji za poticanjem kreativnosti, kritičkog razmišljanja i individualnosti.
„Naša cijela teorija obrazovanja,” kako je Henry Miller slavno tvrdio „temelji se na apsurdnoj ideji da prvo moramo naučiti plivati na kopnu prije nego dotaknemo vodu.” S modelom tvornice školovanja, nečuvenim rasporedom i neuspjehom u bavljenju različitim vrstama inteligencije, moderni obrazovni sustav ostavlja puno prostora želji za poticanjem kreativnosti, kritičkog razmišljanja i individualnosti.U nedavno objavljenom dnevniku Susan Sontag As Consciousness Is Harnessed to Flesh: Journals and Notebooks1964-1980, u kojem nam autorica prenosi mudrosti o pisanju, dosadi, cenzuri i njezine ilustrirane spoznaje o ljubavi i umjetnosti, nalaze se radikalne, ali na mnogo načina briljantne, vizije obrazovnog sustava.
Pisan prije 40 godina, u dnevnika od siječnja 1973. godine, Sontag izvrće tradicionalni slijed školovanja, a iznad svega podržava Millerovo inzistiranje na učenje kroz praksu.
Sontag piše: „Zašto ne eliminirati školovanje u dobi između 12 i 16 godina? To je biološki i psihički previše turbulentno vrijeme za zatvaranje unutra i sjedenje. Te četiri 'nestale' godine školovanja mogu se nadoknaditi u kasnijoj dobi. Recimo od 50. do 54. godine svatko će se morati vratiti u školu i u tom periodu, ljudi bi morali naučiti novi posao ili struku, liberalnu umjetničku praksu, opće znanosti (poput ekologije i biologije) te novi jezik.
Ova jednostavna promjena u dobnoj specifičnosti školovanja bi smanjila adolescentsko nezadovoljstvo, bezakonje, dosadu i nervozu te radikalno promijenila gotovo neizbježan proces psihološkog i intelektualnog okoštavanja kod ljudi u pedesetim godinama koji postaju sve konzervativniji, politički i retrogradno, u svojim stavovima. Više ne bi postojao veliki generacijski jaz između mladih i ne mladih već pet ili šest generacijskih jazova, svaki puno blaži od prethodnog.
Uostalom, budući da će većina ljudi doživjeti 70, 75 i 80 godina, zašto bi sve svoje školovanje koncentrirali u prvoj trećini ili četvrtini njihovih života? Tako samo obrazovanje opada s godinama.
Rano školovanje u dobi od šest do dvanaest godina obilježilo bi intenzivno učenje jezičnih vještina, osnova znanosti, umjetnosti i civilnog društva. Nakon povratka u školu u šesnaestoj godini učile bi se humanističke znanosti, a u dobi od 18 do 21 mladi bi se osposobljavali kroz praksu, a ne školovanje.” [A.L.] Brainpickings...
