Republika Hrvatska je parlamentarna demokracija smještena na jugoistoku Europe, članica je Ujedinjenih naroda i zemlja kandidatkinja za ulazak u Europsku uniju. Hrvatska ima jezera i brežuljke, pošumljene planine, kamenitu obalu i jedan veliki problem.
Kad kažemo da Hrvatska ima jezera i brežuljke, pošumljene planine i kamenitu obalu, znamo poimenice koja su to jezera, koje su to planine i da je kamenita obala – obala Jadranskog mora. Kad kažemo da Hrvatska ima jedan veliki problem, i njega također treba znati imenovati.
Kazališna kritika na konstruktivan način ukazuje javnosti na prednosti i nedostatke određene izvedbe, stavlja predstavu u širi kontekst i publici pomaže da odluči isplati li se gledati nešto u teatru ili ne. Tekst Nepotrebne koještarije (Školske novine, 22. siječnja 2013.) o predstavi Fine mrtve djevojke Dalibora Matanića (Gavella, 2013), nije kazališna kritika. Riječ je o tekstu koji je obični pamflet protiv rodne i spolne jednakosti. Hvaljenje rasvjete i dramaturških detalja ne može promijeniti tu činjenicu.
Školske novine u kojima je tekst objavljen, hrvatski su tjednik za odgoj i obrazovanje – nisu, dakle, podlistak Glasa koncila. Suradnik Školskih novina, Stijepo Mijović Kočan, autor Nepotrebnih koještarija, nije svetac zaštitnik 86,28 posto hrvatskog naroda, kao što to nije ni kolumnist Večernjeg lista, Nino Raspudić. Večernji list također nije podlistak Glasa koncila. Zašto se onda osjećamo kao da čitamo crkvene publikacije? Čemu onda dojam da su Mijović Kočan i Raspudić na braniku hrvatske države, na braniku hrvatskih jezera, brežuljaka, pošumljenih planina i kamenite obale?
Uzmimo na primjer poklič Mijovića Kočana: „Imam dojam da se u 'Gavelli' time smišljeno sramoti hrvatsku državu, od koje i oni sami žive! Znaju li što čine!“ Ono što nam je na razini teksta patetično i smiješno, stavljeno u širi kontekst postaje ozbiljna prijetnja. Pogotovo činjenica da je tekst ovakvog tona objavljen u tjedniku za odgoj i obrazovanje. Nastavnici će, dakle, međusobno distribuirati glasilo u kojem se istospolni par naziva „lezbicama“ i „lezbo-parom“, i denuncira „homoseksualni lobi“ Europske unije. Poruka je jasna: nastavnici moraju - ako vole Hrvatsku i znaju što čine – spriječiti u nastavnom procesu izjednačavanje „zdrave“, heteroseksualne i antihrvatske, istospolne ljubavi koja „potire osnovu života: nastavak vrste“.
Može se učiniti da je Stijepo Mijović Kočan lak plijen – njegovi nam stavovi izneseni u tekstu izgledaju atavistički, zastarjelo – kao crkvena relikvija iz vremena inkvizicije, ali nema ništa lagano niti lagodno u njegovom prozivanju jer je njegova pozicija univerzalno prihvaćena kao ravnopravna mojoj, iako je njegov govor mržnje, a moj se protiv istog bori.
Predstava o kojoj Mijović Kočan tako mrzilački piše, Fine mrtve djevojke, ovih je dana bila u centru pažnje i zbog plakata koji je za Gavellu napravio Studio Cuculić. Iako se Kočan sam nije izjasnio o plakatu, to je rado napravio nezaobilazni prvak desne misli – Nino Raspudić. Čitajući Raspudićev tekst objavljen u Večernjaku, nisam se mogla oteti dojmu da je on mlađa i elokventnija verzija Mijovića Kočana. Ako ništa drugo – ambiciozniji je, dakle – predstavlja ozbiljniji problem.
Kao prvo, Raspudić (suprotno onome što tvrdi) perpetuira stereotipnu sliku o Hercegovcima kao neemancipiranim desničarima koji jedini brane hrvatske interese i vrednote, a katoličku vjeru i senzibilitet primaju s majčinim mlijekom, što nas koji smo (makar dijelom) Hercegovci itekako vrijeđa. Dalje, njegova teza o tome da je „represivni, nacionalistički, klerikalni kontekst“ izmišljen kako bi „pogresivna 'umjetnička' scena“ mogla glumiti autsajdera i pobunu protiv sistema koji tu istu scenu novčano podržava (EU, NATO, veleposlanici) – tipičan je desničarski spin koji ima za cilj prikazati desnicu kao medijski izoliranu i potlačenu.
Raspudićeva zamjena teza da je on taj koji je donji jer je desno, da on ustvari brani slabog od jakog, to jest, instituciju Crkve od progresivnih umjetničkih struja, nevjerojatno je cinična i bezobrazna, prije svega jer znamo da je brani u Večernjem, listu koji je uz Jutarnji – najbogatija novina u Hrvatskoj. Ne samo da ima platformu za vlastiti, pretpostavljam odlično plaćen, medijski manevar, već se pravi da su svi ostali glupi i to ne vide.
Jak „homoseksualni lobi“ Europske unije o kojem govori Mijović Kočan, ta strašna Europska unija koju spominje Raspudić, najviše novca daje na razvoj poljoprivrede. Poručuju li nam Mijović Kočan i Raspudić da su svi seljaci - umjetnici, pederi i „lezbice“? EU će, uostalom, za kulturu ukupno, u šest godina (2007 – 2013), izdvojiti 400 milijuna eura, a Vatikan samo godišnje potroši 355 milijuna (ne računajući offshore bankovne račune). Svaka lipa potrošena za kulturu i umjetnost, mora biti opravdana. Sveta stolica nikome ne mora polagati račune, pa ni Hrvatskoj od koje godišnje uzme 245 milijuna kuna. Crkva, dakle, jest slaba – ali na novac.
Doduše, Crkva uzima novac, ali ga i daje. Ne za umjetnost, ne za poljoprivredu – već za Ninu Raspudića i Stijepu Mijovića Kočana. Da Crkva ne daje – ne bi je tako vatreno branili.
I da, kad smo već kod Raspudićevog „propitivanja već propitanog“ – ne bih morala stalno pisati o istim temama da nema ljudi poput njega koji svakog tko napravi jedan korak naprijed ne žele vratiti dva unatrag. Umjesto da se bavim zanimljivijim temama, moram misliti o desničarima kojima je lik Djevice Marije i dalje najvažniji jer simbolizira savršenu ženu koja ne poznaje seksualni užitak, ali svejedno rađa.
Nakon prijedoga o uvođenju seksualnog odgoja u škole – Crkva i njezini puleni postali su posebno agresivni. Pretpostavljam da je to zato što Crkva želi ostati jedina institucija koja djecu podučava seksu. Klerikalna ofanziva kojoj svjedočimo posljednjih mjeseci uključuje tekstualne reakcije Mijovića Kočana i Raspudića i taj nam represivni, nacionalistički, i klerikalni kontekst, za koji Raspudić tvrdi da ne postoji, može pomoći da shvatimo do koje je mjere homofobija i dalje prisutna i to zahvaljujući upravo Svetoj stolici i onima koji se dive njezinom sjaju.
Raspudić je u svom tekstu o Cuculićevom plakatu nabrojao gazde protiv kojih se navodno ne smije: Pavića, Kutlu, EU, T-com, HAVC, ali je nekim slučajem zaboravio Crkvu, Todorića i Styriju, vjerojatno jer su te gazde njegove gazde, a svakom je njegovo najbolje.
