Nazivali su je „mračnom damom” američkog intelektualnog života, pripadala je malom krugu autorica koje su utjecale na kulturni i društveni život New Yorka, no Ameriku nije voljela niti cijenila. Bavila se filmom, književnom i kulturnom kritikom, filozofijom, političkim aktivizmom, borila se za ljudska prava, a radila je i kao profesorica.
Susan Sontag rođena je 16. siječnja 1933. u New Yorku u židovskoj obitelji. Već u ranoj mladosti izgubila je oca, a s majkom je imala vrlo loše odnose. Sa 17 godina udala se za sociologa Philipa Rieffa, s kojim je godinu kasnije dobila sina Davida, no nakon osam godina se rastaju. Njezino obrazovanje bilo je raznovrsno. Nakon studija književnosti u Chicagu, prelazi na Harvard gdje magistrira filozofiju, a 1957. osvaja stipendiju za jednogodišnji studij na Oxfordu.
Međutim, smetao joj je tamošnji seksizam, pa odlazi na studij u Pariz, gdje se trudi uključiti u francusko filmsko stvaralaštvo, filozofiju i pisanje.
Izuzetno mjesto u socijalnoj, kulturnoj i umjetničkoj kritici Susan Sontag zaslužila je svojim djelima u kojima je problematizirala „elitnu” kulturu i analizirala odnos moralnih i estetskih ideja.
Predstavlja jednu od ključnih svjedokinja i učesnica prijelomnih kulturnih zbivanja od šezdesetih pa naovamo. Smatrala se „ošamućenom kao estetom i opsjednutom kao moralistkinjom” te je tvrdila da ju jedino zanima pisanje o teškim slučajevima. Upuštala se u neprilične i za klasičnog intelektualca nevažne teme: pisala je o pornografskoj imaginaciji, znanstvenoj fantastici, bolesti, fotografiji, campu, odgoju, putovanjima u Kinu i Hanoi.
Njezin književni opus obuhvaća četiri romana (The Benefactor, Death Kit, The Volcano Lover i In America), nekoliko drama (Alice in Bed i Lady from the Sea) i devet kritičkih eseja (Against Interpretation, On Photography, Illness as Metaphor, Regarding the Pain of Others itd.). Napisala je i režirala četiri dugometražna filma: Duet for Cannibals (1969.) i Brother Carl (1971.), Promised Lands (1974.), koji je napravila u Izraelu za vrijeme rata 1973. godine i posljednji, Unguided Tour (1983.), koji je nastao prema njezinoj kratkoj priči, a snimljen je u Italiji.
Veliki trag ostavila je u Sarajevu gdje je 1993. godine, usred opsade grada, režirala Beckettovu dramu U očekivanju Godota, s predstavnicima zaraćenih kao glumcima.
Ondje je do 1996. provodila mnogo vremena, pa je posthumno proglašena počasnom građankom Sarajeva i po njoj je nazvana ulica u kojoj je kazalište.
Kao aktivistica za ljudska prava, preko dva desetljeća Sontag je vršila dužnost predsjednice američkog PEN-a, međunarodne organizacije posvećene slobodi izražavanja i unapređenja književnosti, u sklopu koje je vodila niz kampanja u ime progonjenih i zatočenih pisaca.
Iako je njezin prvi roman The Benefactor objavljen kada je imala 30 godina, pisanjem se počela baviti puno ranije. Već sa 14 godina počinje pisati dnevnik i nastavlja s vođenjem dnevničkih zapisa tijekom cijelog života.
„U dnevniku se ne izražavam samo otvorenije nego što mogu prema bilo kojoj osobi, stvaram se. Dnevnik je vozilo mog osjećanja sebe. On me predstavlja kao emocionalno i duhovno neovisnu”, stoji zapisano na jednoj stranici.
Nikada nije dopustila objavljivanje jednog jedinog retka iz svojih dnevnika. Njoj bliski ljudi znali su da ih kontinuirano vodi. Kada bi ispunila jednu bilježnicu, spremala bi je na hrpu s prethodnima, u ormar u svojoj spavaćoj sobi. Nakon njezine smrti, dnevnike je u tri sveska objavio njezin sin David. Prvi svezak nazvan je prema jednoj njezinoj rečenici: „Sve počinje odsad – ponovno sam rođena.”
U svoj je dnevnik s 15 godina, kada je shvatila da je biseksualna, zapisala:
„Sada osjećam da imam lezbijske nagone (napisala sam ovo ne opirući se).”
Sa 16 godina prvi je put spavala sa ženom, a u dnevnik je napisala:
„Možda sam bila pijana, ali bilo je predivno kada je H. počela voditi ljubav sa mnom… Postala sam potpuno svjesna toga da je obožavam, a i ona je to znala.”
S 24 godine Sontag odlazi s H. u Pariz, gdje upoznaje dramsku spisateljicu Mariu Irene Fornes, s kojom započinje svoju drugu vezu koja je obilježila njezinu zrelu dob. Nakon zajedničkog života s Fornes, bila je s još nekoliko žena, no zasigurno je najvažnija njezina veza sa fotografkinjom Annie Leibovitz, s kojom je provela cijelo desetljeće prije svoje smrti.
