Zapadna Papua bori se za neovisnost još od pripojenja Indoneziji te uskraćivanja zakonskog prava na referendum, 1969. godine. Dok borba za neovisnost s vremenom dobiva na vidljivosti zahvaljujući mreži hrabrih civilnih novinara/ki na terenu, iskustva i patnje Zapadnih Papuanki često su ušutkana.
Pod indonezijskom vlašću, domorodački/e Zapadni/e Papuanci/ke sustavno su izloženi/e nasilju i opresiji, potlačeni/e, mučeni/e, izloženi/e prijetnjama, ubijani/e, višestruko su im uskraćivana prava koja utječu na njihov ekonomski status, vlasništvo, kulturu, političku participaciju, dignitet kao i sami opstanak.
Istraživanje iz 2013. na Sveučilištu u Sydneyu okarakteriziralo je situaciju 'usporenim genocidom', a Azijska Komisija za Ljudska Prava genocidom.
Za strane novinare/ke još uvijek vrijedi pravilo rutinskog pregleda. Nije im dozvoljeno snimanje reportaža na bilo koju temu koja bi tobože mogla diskreditirati Indonežane/ke, te nemaju pravo prilaza 'zabranjenim područjima'. Takve zabrane ujedno znače i to da ostatak svijeta nije u mogućnosti obratiti punu pažnju na situaciju u Zapadnoj Papui.
Skupina lokalnih žena 2009. godine dokumentirala je obrasce nasilja u izvješću naslovljenom Dosta! Svjedočanstva papuanskih žena žrtava nasilja i kršenja ljudskih prava iz razdoblja od 1963-2009. Istraživanje prikazuje detaljan prikaz ženskog iskustava i otpora nasilju putanjom dvije različite no međusobno isprepletene borbe: onom proizašlom iz nametnute im indonezijske okupacije kao i onom unutar njihove domorodačke kulture i društva.
Iako je izvješće dostavljeno članovima/cama parlamenta kao i raznim državnim institucijama uključujući provincijku vladu Papue, namjesništvo i općinu, policiju i vojsku, malo toga se promijenilo obzirom da vlada i dalje ne štiti prava žena, pa se nasilje nastavlja.
Organizacije poput Komnas Perempuan (nezavisna nacionalna komisija za nasilje nad ženama) dokumentirale su 119,107 slučajeva nasilja nad ženama. Najnovija 'godišnja evidencija' iz 2014. godine spominje višestruke oblike nasilja nad domorodačkim ženama u Papui kao posljedica oružanih konflikata između državnih sigurnosnih snaga i naoružanih grupa civila, konflikata oko prirodnih resursa kao i diskriminatornih politika.
Zakonodavni i politički okviri posebno zaduženi za riješavanje problema nasilja nad ženama, postoje. Usprkos tomu, prisutan je nedostatak političke volje na svim razinama.
Dok su Zapadni Papuanci/ke i dalje pod indonezijskom vlašću, prava žena će i dalje biti ugrožena. Jedini način zaustavljanja nasilja, naročito nad domorodačkim ženama leži u neovisnosti te provincije. [M.B.] The Guardian...
