Milena Benini: Spekulativna fikcija je plodno polje za subverziju

Preporučeno Foto: Davor Šišović / Facebook Foto: Davor Šišović / Facebook

Spisateljica, teoretičarka, urednica i prevoditeljica Milena Benini prilično je svestrana, radišna i općenito strašna žena. Četverostruka je dobitnica SFere, najveće i najstarije žanrovske nagrade u Hrvatskoj, a prva priča objavljena joj je u kultnom časopisu Sirius kada je imala samo 14 godina.

Benini je rođena u Zagrebu 1966. godine, pisati je počela već u osnovnoj školi, a diplomirala je književnost na sveučilištu St.George u Oxfordu. Završila je program Centra za ženske studije u Zagrebu. Koautorica je međunarodnih vodiča The Complete Guide to Writing Fantasy i The Complete Guide to Writing Science Fiction vol. 1: First Contact. Njen roman Svećenica mjeseca (Zagrebačka naklada, 2014.) ulaskom u finale književne nagrade tportala (čiji će pobjednik/ca biti proglašen/a 27. listopada) izazvao je podosta interesa budući da je to prvi put u sedam godina nagrade da se među finalistima našao žanrovski, točnije, fantasy roman.

S Milenom razgovaramo o ženskom pitanju, tehnologiji i erotici, nestanku utopije te položaju žanrovske i komercijalne književnosti u Hrvatskoj!

Za početak, za one koji ne znaju, vi ste, možemo reći, začetnica rubrike Strašne žene. Zanimljive ženske ličnosti predstavljali ste na svom (danas ugašenom) blogu te na portalu Cunterview (prije nego što se transformirao u Vox Feminae). Što vas je potaknulo na to i kako je došlo do suradnje s Cunterviewom?

Strašne žene sam počela raditi još kad sam tek napravila blog, zapravo na određeni način slučajno, jer je to bilo točno na rođendan Mary Shelley. Poželjela sam napisati par riječi o njoj, a onda sam shvatila da ima puno žena poput nje, koje su napravile sjajne stvari a nisu zapravo poznate nekakvoj, recimo to tako, široj publici, pa sam odlučila pisati o njima. Predstavljala sam tako spisateljice, ali i rane feministice i anarhistice poput Emme Goldman i Voltarine de Cleyre i, što mi je bilo posebno zanimljivo, žene koje inače jesu slavne, ali ih ljudi uglavnom pamte samo kao lijepa lica: žene poput Tine Turner, ili čak Sylvije Kristel, koja je bila sjajna slikarica i govorila cijelu hrpu jezika, a većina ljudi zna je samo kao Emmanuelle. Naprosto sam htjela reći, evo, gledajte, ove su žene zbilja strašne, vrijedi doznati nešto o njima.

Što se tiče suradnje s Cunterviewom, iskreno, više se ni ne sjećam kako je točno počela. Mislim da je Gabe pisala meni oko nečeg s bloga, i tako smo se upoznale pa je to krenulo dalje...

 
Knjiga Svećenica mjeseca je prvotno objavljena na vašem blogu, gdje ste je objavljivali u nastavcima, kako su nekoć izlazili romani Marije Jurić Zagorke. Godine 2013. pojavilo se tiskano englesko, a prošle godine hrvatsko izdanje. Kako to da ste se ipak odlučili na tiskanje?

Iskreno, ljudi su pitali postoji li papirnata knjiga. Mislim da, bez obzira na širenje e-čitača i e-knjiga, ljudi vole imati i fizičku knjigu u ruci. Osim toga, kad sam jednom dovršila objavljivanje u nastavcima, nije postojao ni jedan razlog zašto cijela priča ne bi izašla i na papiru. Sljedeći nastavak izaći će samo na papiru, jer mi se čini da objavljivanje na blogu više nema smisla.

U osvrtu na roman Matko Vladanović napisao je da "ako pitanje božanstava propituje etičku poziciju pojedinca u odnosu spram transcendentalne moći, rodno pitanje propituje poziciju pojedinca u odnosu spram Sustava." Kakvo mjesto zauzima religija, a kakvo rodno pitanje, u vašem radu?

"Usputno" nije dobar odgovor, pretpostavljam? Zapravo su stvari koje mene najviše zanimaju izvan tog takozvanog javnog konteksta, a znatno više unutar onog što se obično smatra privatnim: obitelj, identitet, kako se stvaraju, kad se i zašto rastaču, i kako ih se može ponovno stvoriti. Pitanje bogova koji se izravno upliću u živote ljudi izronilo je znatno više iz konteksta mitologija na koje sam se oslanjala: i grčki i rimski bogovi bili su upravo takvi, sitničavi, samoživi, svaki čas su se petljali u neke ljudske poslove, pa su onda i moja božanstava ispala takva... Da ne govorim da i ona imaju svoja privatna pitanja koja rješavaju, a ljudi onda stradavaju kao usputne žrtve.

Što se tiče rodnog pitanja, to je druga stvar. Kao prvo, ja sam žensko, i "žensko pitanje" je nešto čime se prirodno bavim. Kao drugo, iako ne volim ženske likove kojima je jedina svrha da padaju u nesvijest i na kraju se objese junaku oko vrata, isto su mi tako polako počeli ići na živce tzv. snažni ženski likovi kakvih u zadnje vrijeme viđamo strašno puno – znate ono, cure u oklopima koje mlate sve oko sebe i zapravo su samo muškarci sa sisama. S likom Kalaide sam htjela ići protiv i jednog i drugog: ona nije borac u smislu mačevanja ili kung-fua, ali je, mislim, definitivno snažna, i to je bilo ono što me zanimalo, i u rodnom smislu: kakve sve vrste snage postoje, i mora li se zamisao "snažnog lika" uvijek zasnivati samo na tome koliko negativaca može pomlatiti u sat vremena.

Mnoge vaše priče smještene su u lokalni kontekst (primjerice, radnja romana Djelomična pomrčina događa se u pazinskoj Kući za pisce). S obzirom da smo (znanstveno-)fantastičnu fikciju navikli promatrati u anglosaksonskom kontekstu, je li domaća publika željna priča koje se događaju na poznatim lokacijama?

Pa sad, ja svoje priče smjestim onamo kamo po svome sadržaju padnu: u Zagreb, u Istru, u Iliriju i Veneciju, ili u neki potpuno izmišljeni svijet. Jedino što me ne zanima raditi jest pisati o Amerikancima jer o njima je već napisano sasvim dosta. Što se tiče domaćih čitatelja, ne znam, to bi trebalo pitati njih. Ono što ja mogu reći jest da hrvatska spekulativna fikcija ima cijeli podžanr istarske fikcije, jer smo se svi mi autori navikli pisati za istarske zbirke – godišnje izlaze dvije, jedna za Istrakon i jedna za Festival fantastične književnosti – i znam da ja uvijek rado čitam te priče. A čini mi se da je ionako polako došlo do neke vrste zasićenja tržišta: i u svijetu se sve više traži neanglofona spekulativna fikcija. Evo, na prošlom RiKonu (konvencija fantastike u Rijeci, op. a.) sam upravo držala predavanje o novim i neameričkim autorima, koje ne samo da je bilo jako dobro posjećeno, nego su me i ljudi poslije još molili da im ponovim imena koja sam spominjala kako bi mogli pronaći baš te autore. Malo je, mislim, svima dojadilo čitati o kaubojima u svemiru ili u srednjem vijeku.

Kada govorimo o znanstvenoj fantastici i fantastici, najčešće asocijacije su svemirski brodovi, roboti, uznapredovala tehnologija ili pak vile, patuljci, zmajevi… Jesu li to ključni elementi koji definiraju te žanrove? Koliko su svjetovi koje oni prikazuju doista udaljeni i različiti od naše stvarnosti?

To je prvenstveno pitanje scenografije: spekulativna fikcija, dakle znanstvena fantastika, fantasy i nadnaravni horror, okupljaju se oko pitanja Što ako? i onda na njega odgovaraju na različite načine: što ako je moguće živjeti na Marsu? Što ako su zmajevi ili zombiji stvarni? Ali na kraju balade, sve su te priče uvijek i prvenstveno priče o ljudima, inače nam ne bi bile zanimljive. Zapravo je posve svejedno gdje se ti ljudi nalaze: sama ideja žanrova ionako je zapravo jedna marketinška izmišljotina koja samo olakšava čitateljima da pronađu knjigu s onom vrstom scenografije koja njih najviše zanima.

U posljednjih nekoliko desetljeća, književna distopija uspješno je nadjačala utopiju. Jesmo li izgubili nadu, odnosno mogućnost zamišljanja bolje, sretnije budućnosti? Koja je od njih – distopija ili utopija – kritičnija prema sadašnjem društvu?

S jedne strane, kao što je dobro rekao Charlie Stross, mlade generacije danas suočavaju se sa budućnošću u kojoj je prekarijat zamijenio proletarijat, umjesto svjetskih ratova relativno jasnih odrednica okruženi su stotinama malih sukoba o kojima znaju malo ili ništa, socijalna mobilnost ili je mrtva ili na samrti, pojam privatnosti gotovo da ne postoji – što bi uopće mogli zamišljati osim distopije?

S druge strane, mora se napomenuti i da je distopija lakša nego utopija: znatno je jednostavnije kritizirati nego smisliti nešto što bi doista funkcioniralo kao društvo bez problema. U tom smislu, utopija je općenito kroz povijest bila rijetkost kao pripovjedačko sredstvo. Između ostaloga, u zapadnjačkom pripovijedanju, navikli smo da priču uvijek pogoni neki sukob, konflikt. U utopiji je taj konflikt teško stvoriti. Najslavnije utopijsko društvo spekulativne fikcije, ono opisano u seriji Zvjezdane staze Genea Roddenberryja, neprestano se susreće s drugim, neutopijskim društvima kako bi epizode imale neki pripovjedački zamašnjak. U distopijskom društvu, pak, priča ide praktički sama od sebe, već zbog činjenice da je društvo nepravedno i netko će to zacijelo zamijetiti.

Hrvatska ima višedesetljetnu tradiciju SF književnosti. Međutim, čini mi se da se ona odvija u pomalo zatvorenom krugu fanova, zbog čega je širem čitateljstvu to polje produkcije relativno nepoznato, pa i do određene mjere nedostupno. Možemo li računati da će vaša nominacija za tportalovu nagradu doprinijeti "mainstreamingu" žanrovske književnosti?

Hrvatska općenito ima problem s domaćom, tzv. komercijalnom, književnošću: zbog specifičnog razvoja situacije, gdje su se godinama podupirala samo izdanja koja su bila izrazito nekomercijalna – kao i zbog onoga što se prezentiralo u lektiri – ljudi su više-manje stekli predodžbu da domaći pisci ne pišu komercijalnu književnost. Tako mi nemamo ni svojih zvijezda ljubića – imali smo Anu Žube, i sad imamo jednu autoricu koja se probila pod stranim pseudonimom – a s krimićima je situacija jedva tek nešto malo bolja, uglavnom zato što se njih često moglo podvaliti pod društvenu kritiku, pa ih je ponešto i izlazilo. To je situacija koja jedinstvena u svijet: svugdje drugdje, uz imena kao što su James Patterson i Nora Roberts postoje i domaće varijante, i ljudi kupuju i jedno i drugo. Kod nas toga nema, između ostaloga i zato što se kod nas od književnosti ne može živjeti, pa onda malo ljudi piše i još manje ih izlazi, pa su knjige skupe, pa ih ljudi ne kupuju, pa se onda od pisanja ne može živjeti i... začarani krug.

Meni će svakako biti drago ako ova nominacija omogući da više ljudi dozna kako u Hrvatskoj postoji vrlo snažna scena na području spekulativne fikcije, da se puno ljudi bavi takvom književnošću i piše dobre knjige i priče, da nam godišnje izlazi nekoliko zbirki – uz već spomenute istarske, tu je i najstarija, ona koja izlazi svake godine za SferaKon – a da ni ne spominjem da imamo časopis Ubiq, koji objavljuje izvrsne priče i teorijske radove, a i SiriusB koji osim prijevodnih donosi i priče domaćih autora. No eto, da bi se došlo do tih zbirki, valja doći na konvencije, Ubiq se prodaje u knjižarama, a SiriusB preko pretplate i također u knjižarama. Ako gledate samo po kioscima i supermarketima, imat ćete dojam da domaća spekulativna fikcija ne postoji, istina je. Ali, kako se ono kaže, u boljim knjižarama, svašta se može pronaći, i voljela bih da svi koje zanima takva literatura pokušaju otkriti tu činjenicu.

Često ističete da SFera ima čak 25 posto nagrađenih žena, što je više nego kod bilo koje druge hrvatske književne nagrade. Situacija je slična kada pogledamo prestižne inozemne nagrade kao što su Hugo i Nebula. Što mislite, zašto su baš marginalizirani žanrovi poput SF-a i fantastike toliko privlačni ženama i otvoreniji (barem od 1960-ih naovamo) prema njihovoj uključenosti od onih tradicionalnijih, "ozbiljnijih"? Koji su to alati koje SF/fantastika mogu pružiti feminizmu?

Pa ne, zapravo situacija nije nimalo slična, jer su Hugo i Nebula u biti tek u posljednjiih nekoliko godina postali otvoreniji prema ženama – ne računam tu Andre Norton i James Tiptree, Jr. koje su pisale pod muškim pseudonimima – a inače su, osobito u Americi, smatrani izrazito "muškim" žanrovima, i čak je u zadnje tri godine bilo organiziranih i vrlo nepovoljnih reakcija na činjenicu da se sve više ženskih imena pojavljuje među nominiranima i dobitnicima nagrade Hugo.

S druge strane, spekulativna fikcija jest dobar prostor za promišljanje našeg svijeta – baš zato što je nestvarna, može se zamisliti mnogo toga što u stvarnosti ne postoji ili nije postojalo – i u tom smislu uvijek je plodno polje za subverziju. Joanna Russ razmišljala je o svijetu u kojem nema muškaraca, Ursula K. Le Guin o svijetu u kojem spolna određenost nije stalna. Nedavna dobitnica Huga, Anne Leckie, pak, zapanjila je čitatelje jer je, umjesto standardnog pristupa u kojem su svi neprepoznati likovi muški dok se ne dokaže suprotno, kao pripovjedača postavila inteligentan svemirski brod koji ne razlikuje spolove, pa za jedan te isti lik malo govori "on" a malo "ona", ne obraćajući posebno pozornost na to, i time je pokazala koliko smo svi zapravo još uvijek vezani za "defaultno muško". Dakle, očito je da se može svašta.

Moram ipak reći da je to i inače česta situacija sa žanrovskom književnošću: najstarija i još uvijek najbrojnija udruga profesionalnih autora je zapravo većinski udruga autorica – Romance Writers of America, udruga autorica ljubića. Ljubiće se, naime, često otpisuje kao nezdrave, sladunjave, ovakve i onakve, a odigrali su i te kako važnu ulogu baš u feminističkom smislu, i danas među autoricama i čitateljicama ljubića ima jako puno žena koje se otvoreno deklariraju kao feministice, nešto što se inače relativno rijetko vidi...

Vaša priča "Kerberov singularitet" našla se u zbirci erotske SF proze odličnog naslova Bludućnost (Mentor, 2007.). Povodom objave knjige Davor Šišović napisao je da je riječ o vrlo odvažnom potezu s obzirom da je erotika u hrvatskoj književnosti i inače vrlo stidljiva pojava. Em fantastika, em erotika! Kako ova dva prezrena žanra "kohabitiraju"? O čemu se radi u vašoj priči?

Ta je zbirka nastala gotovo slučajno, baš zato što su u pitanju dva tako, eto, zanemarena žanra kod nas. Bilo mi je zabavno pisati tu priču, a radi se o ženi koja je profesionalna hakerica. Što god dalje kažem, bit će spoiler za priču... no eto, reći ću da se ljudima dosta svidjela, iako erotika u njoj zapravo i nije ono što možda očekujete.

Nedavno ste na konvenciji fantastike Rikon u Rijeci sudjelovali na tribini "Post-seksualnost – Seksualnost budućnosti". Što nam SF može reći o međuodnosu tehnologije i seksualnosti? Hoće li, kako se neki pribojavaju, tehnološki napredak i rastuća mogućnost modifikacije tijela dovesti do zamućivanja granica između spolova i, u konačnici, nestanka društva kakvo danas poznajemo?

Među najstarijim ljudskim artefaktima ima i seksualnih pomagala... Za tehnologiju zapravo oduvijek vrijedi famozno "pravilo 34", ako je nešto moguće zamisliti, moguće je od toga napraviti i pornografiju – i ljudi će to najvjerojatnije i učiniti. U tom smislu, nije nam potrebna znanstvena fantastika.

Što se tiče granica između spolova, također je već odavno poznato da ni rod ni spol ni seksualnost nisu binarni pojmovi nego spektar, i svi smo mi zapravo komplicirane kombinacije različitih elemenata. Bez posebne pomoći tehnologije, sve se više ljudi danas deklarira kao ne-binarno, iz ovog ili onog razloga, a prvenstveno zato što se društvo sve više prilagođava činjenici da nismo tako jednostavni kao što se ponekad volimo praviti. Kamo će to otići, nemoguće je predvidjeti, ali društvo kakvo danas poznajemo ionako je već i te kako drugačije od društva kakvo su poznavali naši preci prije samo stotinjak godina, i ne bi bilo realistično očekivati da se ono neće mijenjati i dalje. No, ne mislim da će se dogoditi neki jako nagao prevrat: možemo u živo pratiti kako je polako sve prihvaćenija zamisao homoseksualnih brakova, sve više zemalja ih uvodi kao normalnu stvar, i nikome nije palo nebo na glavu niti se dogodilo nešto strašno. Tako će biti i s drugim stvarima.

 

Oprema: Mariano Peccinetti

 

Tekst je objavljen je u sklopu temata 'Rodna prizma za ravnopravnije društvo' koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Zadnja izmjena: 26-10-2015 @ 14:57