Objavljeno

LARP između mizoginije i feminizma

Foto: Tanja Bjelić

‘Igranje uloga uživo’? Što je to? Zaboravite, geekovi se ionako kreću unutar jezika sazdanog od anglizama: live action role-playing, u akronimu LARP, zvuči uzbudljivije. Još sedamdesetih javlja se u svijetu, kod nas traje zadnjih dvadesetak godina i iako se svo to vrijeme lagano, koncentričnim krugovima, približava mainstreamu, i dalje u najširoj percepciji prečesto ostaje čudna igrarija za infantilne frikove. Vrlo nepošteno!

LARP je naime, poslušajte samo te riječi, “jako zabavan, kreativan i izazovan hobi koji, kroz uživljavanje u lika i improvizacijsku glumu u određenom settingu, omogućava cijeli raspon iskustava, od površne zabave, preko eskapizma, pa sve do rada na sebi gotovo psihodramskog karaktera”, kaže larperica Ivana Delač. “Volim snažna, intenzivna iskustva, a LARP mi pruža upravo tu mogućnost da ih doživim, u uvjetima koji su relativno kontrolirani, ali definitivno sigurniji od stvarnog svijeta“.

Da budemo sasvim jasni, definirajmo: u pitanju je hobi za kojeg se uglavnom odrasli ljudi (iako postoji i dječji LARP!) nalaze s dogovorenim narativnim sinopsisom koji ocrtava likove i njihove načelne odnose, a zatim improviziraju daljnji tijek priče, najčešće smještene u neku drugu, fantastičnu stvarnost ili ovu našu, u nekim prošlim periodima. Stoga je LARP često kostimiran, što ovoj aktivnosti dodaje još jedan kreativni moment kojeg larperi/ce jako vole. Zbog svega ovog, a najviše zbog postavljanja improvizacije u centar njegove izvedbe, LARP se nekad promatra i kao specifičan suvremeni tip izvedbene umjetnosti, maltene eksperimentalnog amaterskog kazališta, doduše uglavnom bez publike koja istovremeno ne bi bila i sudionik.

Riječima Vesne Kurilić, još jedne larperice, LARP je “pogotovo zanimljiv jer ga je jako teško dokumentirati, te jer njegovi najbolji elementi nastaju upravo u stvarnom prostoru i vremenu. To je, ne znam, poput kolektivnog stvaralaštva, i k tome je još i improvizacijsko; svi skupa, u određenom periodu, stvaramo priču koja ni na koji drugi način ne bi mogla nastati i koja je sasvim sigurno drukčija od standardnog literarnog narativa”.

Kod nas se larperska subkultura tek počela ozbiljnije formirati i širiti, ali ponegdje je već itekako etablirana. Nordijska regija tako je obećana zemlja LARP-a, em što tamo uživa relativno široku popularnost (tako Danska, zemlja ne pretjerano veća od Hrvatske,  po procjenama ima nekih 100 000 larpera/ica, na naših sto-dvjesto sve skupa), em što ga se i malo ozbiljnije shvaća, pa tamo LARP ima i svoju konferenciju, Knutepunk koja se od 1997. odvija svake godine, s naglašenim teorijskim pristupom ovom kompleksnom fenomenu.

Zasad predivno, ali ne bi Voxfeminae bio rodno osviješteni portal da bez propitkivanja pristaje na ovako fino posloženu priču o jednom zanimljivom modernom fenomenu. Pitanje je, stoga, nije li LARP, baš kao i cijela geekovska kultura i fantasy žanr iz kojih je proistekao, zapravo u velikoj mjeri mizogin?

Ali idemo po redu: je li sam fantasy zaista mizogin? Ponovno Delač:

“Svakako. Vidljivo je to već i iz primjera žene ratnice, koja je u fantasy svjetovima najčešće ili hiperseksualizirana ili maskulinizirana, a kamoli iz cijelog niza pratećih ženskih likova koje su supruge, majke, domaćice, pralje, služavke, ili pak poželjne udavače bez ikakve druge svrhe postojanja. Bechdel test da ne spominjem, žalosno je koliko ga nebrojeno mnogo ženskih likica u fantasy djelima pada. Sve ovo zapravo i nije neočekivano, jasno”. Kako kaže Mojca Brenko-Puzak, još jedna od larperica, “problem je u tome što su djedovi i očevi i SF/fantasy žanra postavili te temelje u eri koja je bila izrazito seksistička i rasistička. Svi likovi su bijeli ‘jer tad nije bilo crnaca’, žene (ako se uopće i pojave) samo sjede doma ‘jer je to tako nekoć bilo’. I onda ljudi koji su na tome odrasli i čitali samo takve priče i dalje perpetuiraju ista ograničenja jer su to postala pravila žanra.”

Foto: Martina Šestić

Tu je dakle  problem. Vrlo je kratak korak od društveno uvjetovanih konvencija do njihovog okamenjivanja u vječne, plaštom estetike prekrivene konvencije koje se zatim više ne propituje: pa to su samo pravila žanra, zaboga, to nema veze s politikom! Sve ovo, dakako, ima i svoje reperkusije po samu igru LARP-a, ali ne previše.

Naime, sve se moje sugovornice slažu se oko toga da, barem iz njihova iskustva, LARP u hrvatskom kontekstu nije pretjerano mizogin, barem ne specifično u odnosu na ostatak društva. Pogotovo, kako kaže Brenko-Puzak, “otkad je zadnjih godina hrvatski LARP krenuo i u nordijske vode (nordijski larp ima veći fokus na emocijama, imerziji, likovima), a ne samo na mlaćenje mačevima od spužve po šumi, u hobi je ušlo puno žena i dobro su prihvaćene”.

No, pogled ka inozemstvu, primijetit će to i larperice s kojima razgovaram, a kojima iskustva prenose i njihove strane kolegice, pokazat će ipak ružniju sliku. Postoji facebook grupa na kojoj žene dijele svoja iskustva, od nezadovoljstva LARP narativima i ulogama koje im se u njima nameću, preko fizičkog i seksualnog uznemiravanja onkraj igre, a koja ponekad završavaju i silovanjima.

Trenutak je ovo i u kojem imerzija i bleed, koncepti kojima se u larperskoj kulturi objašnjavaju inače iznimno vrednovani trenuci prelijevanja osobe u lik koji igra i obrnuto, karakteristika lika u osobu i nakon što igra završi, sada dolaze do svog negativnog izražaja. Ako više sati obitavaju u igri u kojoj je rodna struktura iznimno nepravedna i nasilna, ako su im takve igre dio životnog stila, možda i nije sasvim začuđujuće da zaigrani dečkići te vrijednosti prenesu i u svijet mimo igre? Da se razumijemo, nije ovo trenutak moralne panike nad ovom kreativnom aktivnošću. Naprosto, LARP je kao i svi drugi oblici komunikacije, kreativnosti i kolektiviteta, upotrebljiv i na ljepše i na ružnije načine. Pitanje je nama što želimo od njega.

Prednost je LARP-a u Hrvatskoj to što je u njemu priličan broj žena, što naravno utječe i na općenitu sliku rodnih odnosa. No, i u nas donekle osjetljivo polje ostaju povijesni LARP-ovi koji, iz želje da što vjernije prikažu zahvaćeni period, reproduciraju i problematične, danas anakrone, rodne odnose. Delač u tome ne vidi problem, dapače. “Kad je larp povijesnog karaktera i kad mu je cilj prikazati seksističke postavke pojedinih povijesnih razdoblja, dijelom i kao povijesno-društvenu kritiku, ne vidim problem u tome. Kad igraš ženu u potlačenom položaju, lakše se saživiš sa svime što su žene kroz povijest prošle kako bi se izborile za svoja prava”. S druge strane, za Vesnu problem nastaje baš onda “kad ljudi izbrijavaju na tu ‘povijesnu korektnost’, a meni je jedan od najzabavnijih elemenata u povijesnim pričama upravo rušenje okvira rodnih uloga”.

Foto: Tanja Bjelić

Upravo nas ovo na kraju zanima: ima li LARP i feministički potencijal onkraj tih mogućnosti uživljavanja u položaj tlačene žene ranijih perioda?

Ivana: “Larp ima ogromni potencijal za mnogo toga, pa tako i za feminizam. Ja sam osobno imala dosta osnažujućih iskustava na larpovima, igrajući razne likove – od snažnih i probitačnih, preko nestabilnih i bezosjećajnih, do podložnih i krhkih. Igrala sam ratnice, svećenice, majke, supruge, mafijaške bossove, kraljice, generalice… Larpajući, odjednom shvatiš koliko toga zapravo možeš, kako fizički, tako i emocionalno, i to je vrlo snažan trenutak za svakog od nas. Kroz svakog lika, nastojala sam provući neke svoje osobne strahove, nejasnoće ili čak traume, a prorađivanje takvih stvari kroz medij poput larpa svakako jest osnažujuće.

Ili, Mojčinim riječima, pomalo u duhu individualističkog feminizma: “U larpu žene pišu vlastite priče i imaju svoj glas; u fantasy larpovima nismo svedene samo na princeze koje čekaju da ih glavni lik zasluži herojskim djelima. U većini larpova ti nitko ne brani da budeš što god hoćeš, dok god to uspiješ odigrati najbolje što možeš. A ideja da imaš slobodu graditi svoj život onako kako želiš i je bit feminizma, ne?”

Zapravo, upravo ova načelna strukturna otvorenost LARP-u daje makar potencijal za ispitivanje alternativnih mogućnosti. Narativ nije zadan, otvoren je prema improvizacijskim nagnućima sudionica/ka, pa tako i onih koje bi išle onkraj upornih struktura heteropatrijarhata (Vesna je tako više puta igrala rodno atipične, neutralne ili androgine likove). U tom smislu, zaključuju i moje sugovornice, domaći LARP ima tu prednost što u njemu sudjeluje priličan broj žena, veći nego u nekim drugim sredinama, stoga je puno teže gurati mizogine linije priče i odnosa među likovima. Stvar, pri tome, ne mora biti zadržana samo na ovoj osobnoj razini osnaživanja, može se širiti i na načelniju. Pomalo kao nekakav tip socijalnog eksperimenta, LARP je sposoban sugerirati sasvim drugačije strukturirane društvene odnose, recimo onako kako to radi progresivniji dio fantasy žanra – prije svih, Ursula Le Guin, sa svojim literarnim projektiranjem egalitarnih, anarhističkih, socijalističkih i nepatrijarhalnih društava. 

Pri tom, ne treba biti naivan i zamišljati da LARP egzistira u nekakvom socijalnom vakuumu, imunom na loše obrasce svijeta u kojem gradi svoje privremene enklavice. U kojoj će mjeri on svoj progresivni potencijal zaista i ostvariti, pitanje je koje ga samog u nekoj mjeri i nadilazi i upućuje se prema širim socijalnim okolnostima. Odnosno, pojednostavimo to ovako: kakvo nam je društvo, takav će nam vjerojatno biti i LARP.

Povezano