Kad sam prije tjedan dana (kako li se davno to sad čini!) pohodila generalnu probu Finih mrtvih djevojaka u Gavelli, u to vrijeme cenzurom neokrnjenom te nevinom poput Bogorodice i pola metra djevičanskog snijega na tramvajskoj pruzi, već onda sam znala da ću tekst o predstavi započeti osvrtom na plakat - sjajno osmišljen, promišljen i realiziran vizualni odraz sadržaja predstave, priče o dvjema etički čistim (barem u usporedbi s vlastitom okolinom) ženama u ljubavnom odnosu, koje stradavaju od ruke i penisa heteropatrijarhalne katoličke većine.
Moje oduševljenje plakatom značajno je intenzivirao i kontekst, kad gradsko kazalište postavlja takvu predstavu i predstavlja je takvim plakatom to sigurno znači da je i dominantna kultura napokon voljna uprijeti prstom u nepravdu i upregnuti se u plug za bolju sjetvu demokracije na domaćem kulturnopolitičkom tlu.
No, kao što to u bajkama obično i biva, moja sreća ne bijaše duga vijeka. Pritisak istih tih vjernika koji u predstavi tragično ispritišću i protagonistkinje ishodio je povlačenje plakata zbog vrijeđanja vjerskih osjećaja građana premile nam - nota bene - sekularne države. Čvrsti zapovjedni lanac na čelu s Kaptolom stegnuo se oko vrata kulture i izveo je poput poslušnog psa u stražnje dvorište, da ne kalja političku trpezu. Radikalna reakcija kulturnjaka - s izuzetkom Olivera Frljića, koji je Gavelli uz prigodno obrazloženje otkazao suradnju - izostala je. Predstava se, s provizornim plakatom, nastavila igrati - a scenarij joj se nije mijenjao (da je režirao Frljić, sljedeće izvedbe predstave vjerojatno bi inkorporirale skandal koji je predstava proizvela, proizvodeći nova značenja, nove dijaloge). Nažalost, vjernici u cenzuru koji su pred Gavellom protiv plakata prosvjedovali u njegovu nutrinu nisu zalazili pa nisu dobili priliku odgonetati što je pjesnik (umjetnik, dizajner) htio reći. Cenzorske škare na taj su način prerezale pupčanu vrpcu koja povezuje umjetničko djelo i publiku i obogaćuje društveni dijalog, a publici (jer, naposljetku, oni koji ne sudjeluju u političkim procesima na kraju su samo publika u drami vlastitog života) dano je na znanje da je ono višeumlje „za koje smo se borili“ bilo samo dio reklamne kampanje.
Nego, što li su uopće mogli vidjeti oni koji su se usudili kročiti u Gavellino lezbijsko podzemlje?
Moj je interes za predstavu bio, priznajem, prvenstveno kulturološki - ne samo zato što mi mainstream kazališna proizvodnja uglavnom nije zanimljiva i nije moj teritorij teoretiziranja - nego i zato što je od prvog oživljavanja teksta Mate Matišića (istoimenog filma redatelja Dalibora Matanića iz 2002.) prošlo puno desetljeće, i zanimalo me na koji će način isti redatelj i isti scenarist tekst prilagoditi ne samo medijski nego i historijski; ne samo daskama gradskog kazališta, nego i tekovinama hrvatske LGBT (r)evolucije proteklih desetak godina. Matanićev film u svoje je vrijeme i sam bio mini revolucija u smislu podizanja vidljivosti seksualne drugačijosti - bio je to prvi hrvatski film koji je u središte radnje stavio lezbijski par, a k tome ih nije demonizirao, sotonizirao i sl. (možda ih je samo malo ubio, ali na to smo više-manje navikli). Gledateljstvo gladno identifikacijskih orijentira film je dočekalo s oduševljenjem, a oni s malo većim apetitima (ja, op. a.) zamjerili su mu da je lezbijke iskoristio za obračun s nekim drugim (važnijim) društvenim problemima, i da je njihova vidljivost u neku ruku bila i zamka - jer je lezbijke iznova odvukao u poziciju pasivnih dvodimenzionalnih žrtava, čak i kad im je dopušteno da (na ekranu) postoje.
Matišić i Matanić nedvojbeno su dobro razmislili o ovim stvarima kad su krenuli raditi predstavu, jer - premda još uvijek s tragičnim ishodom (što je imperativ i samog naslova, jebiga) - kazališna verzija Finih mrtvih djevojaka djevojke prikazuje kao mnogo manje fine, i mnogo manje mrtve - bar kad je riječ o njihovom odnosu prema vlastitom lezbijstvu. (Zašto hrvatski spelčeker za Microsoft Word podcrtava riječ „lezbijstvo“? Se ih bum tužil.) Uistinu, dok celuloidne Marija i Iva nastavaju klaustrofobični i autohomofobni svijet vlastite sobe, njihove kazališne parnjakinje ne skrivaju se i ne taje vlastitu ljubav. Nadalje, za razliku od ondašnjih filmskih, većina kazališnih likova na neki su način upleteni i uključeni u „homoseksualnu proizvodnju“ svijeta u kojem žive - inspektor koji rješava slučaj otmice djeteta ima sina homoseksualca, te kroz tragičnu radnju spoznaje važnost prihvaćanja; ratni veteran-invalid i zlostavljač supruge proživio je u ratu višestruka silovanja, koja povezuje s homoseksualnošću, pa njegova trauma, jasno je, proizvodi mržnju. Dok se u filmu homofobija zajednice podrazumijeva, naturalizira, pa tako i ne propituje, u predstavi se stvar prikazuje kao daleko kompleksnija, razgranatija, no kao takva i promjenjiva. Ovaj možda malen korak za fikcionalne likove nedvojbeno je posljedica i golemog političkog koraka LGBT pokreta koji je s desetak zagrebačkih prajdova i dva splitska pokazao da su hrvatske lezbe, pederi i podržavatelji pravde i jednakosti spremni preskočiti svoja četiri zida plača, i ponosno izaći na ulice.
 redatelj i scenarist dodatno usložnjavaju pripovijedani svijet - dok se film oslanja na karakterne tipove vazda na rubu groteske, u predstavi su oni (čak i uz humor koji obilježava predstavu gotovo do samoga kraja) izvedeni s mnogo više ljudskosti (rašomonski, svatko iznosi svoju verziju događaja - a na <em>Rashomona</em> se i konkretno aludira) - što je implicitno unekoliko i tragičnije, jer zločinci koje razumijemo i čiju perspektivu shvaćamo mnogo su stravičniji od onih iza groteskne maske.</p>
<p>Spomenuti (i dominantni) humorni ton još je jedna od ključnih razlika između predstave i filma, a ova scenarističko-redateljska odluka proizvodi tim snažniji efekt frustracije i nevjerice (bar za one koje nisu gledale film ili su s uma smetnule naslov) kad humorom prošarana priča naglo skrene u tragediju. Poneka bizarna (netko bi rekao groteskna) šala - poput komentara silovatelja da je prebrzo svršio - dobro se primila kod testne publike, što je sociološki fenomen sam po sebi, pa bi vjerojatno bilo zanimljivo i napisati tekst koji bi analizirao isključivo ponašanje i reakcije publike tijekom predstave (Gabe, jesi čula?). Glumačka postava, s druge strane, odlično je odradila svoj posao, osobito <strong>Nataša Janjić Lokas</strong> i <strong>Ivana Roščić</strong> - koje uz ove kazališne moraju igrati i uloge medijskih i javnih ličnosti i uljudno odgovarati na dovitljiva pitanja tipa je li ih predstava konvertirala na lezbijstvo i kako je to ljubiti se sa ženom (jebeno, vjerujte veteranki!). Silovatelja opet nitko nije pitao je li u stvarnom životu već imao iskustva na tom planu, i kani li nastaviti tim putem, sad kad je probao.</p>
<p>Kao što rekoh, kazalište nije moj fah - idem par puta godišnje, kad mi netko od prijatelja ima veze s predstavom, kad dobijem besplatne ulaznice za Festival svjetskog kazališta, ili kad je predstava o lezbama. Predstavu ne umijem raščlaniti formalno, ne znam ukazati na njezine nedostatke, osim ako su očiti i zdravorazumski (neuvjerljivi dijalozi, loša gluma, rupe u scenariju ili problematična motivacija likova). Predstava <em>Fine mrtve djevojke</em> ne pati ni od jedne od navedenih boljki; i gledala sam je laički, kao stariju i mudriju sestru svoje celuloidne prethodnice, kao predstavu koja jasno i neuvijeno upućuje na zločine koje proizvode ljudske zajednice, pa i one s Isusovim manifestom; predstava koja diže zrcalo prema Crkvi i pita gdje je nestala ta ljubav prema bližnjemu o koja se stalno spominje u Kaptolovim reklamnim kampanjama, i kad će kupci napokon shvatiti da je ambalaža s Isusovim likom - prazna.</p>
</div>
<div class=)
