Morgan i Jean zajedno rade kao voditeljice uspješnog podcasta koji tematizira stvarne zločine. Suprotno popularnosti i uspjehu emisije, njihova veza propada. Morgan ubrzo ulazi u novi odnos s misterioznom Simone, obožavateljicom podcasta. Ubrzano zbližavanje Morgan i Simone prekida Jean koja je sumnjičava na novu djevojku svoje bivše. Kad nepoznata osoba na ulici Simone nazove ‘Allison’ i Morgan počne ozbiljno doživljavati Jean, što trojac odvodi u krug sumnje, paranoje i straha. Srećom, Morgan ima doušnicu, koja možda nije bila najbolji izbor s obzirom na to da je trenutno u zatvoru zbog ubojstva…
Kratak je to sadržaj najnovijeg cjelovečernjeg filma nezavisne američke redateljice Ingrid Jungermann, poznate po web serijama Park Slope (koju je radila u koautorstvu sa svojom bivšom djevojkom Desiree Akhavan) i F to 7th, a u kojima se pojavljivao cijeli niz poznatih glumica poput Annette O’Toole, Gaby Hoffman, Stuart Thorndike, Ashlie Atkinson.
S Jungermann smo među prvima u regiji prije dvije godine napravile intervju u kojemu je najavila svoj prvi dugometražni film Women Who KIll, a sad smo sretne da ga nakon premijere na Tribeca Film Festivalu ovog proljeća imamo i mi na jubilarnom, desetom Vox Feminae Festivalu posvećenom temama djevojaka i djevojaštva.
U svom prvom dugometražnom filmu Jungermann se bavi onim što najbolje poznaje – supkulturom i kvartom Park Slope, bruklinskim lezbijskim odnosima i specifičnim teretima što ih proizvode lezbijske egzistencije koje autorica preispituje. Da će sat i pol vremena koje slijede biti zabavno, vidi se i po sceni koja otvara film u kojoj Morgan (Ingrid Jungermann) i Jean (Ann Carr) nabrajaju najzgodnije žene serijske ubojice u povijesti, Naime, njih dvije vode morbidan podcast posvećen ženama – serijskim ubojicama i pritom pokušavaju ostaviti iza sebe svakodnevne rituale i navike koje su upražnjavale dok su bile u vezi.
Kao što smo rekli, usprkos vještom iskorištavanju žanra i njegovih općih mjesta, svoju osnovnu napetost priča duguje temi lezbijskih odnosa i cijelom nizu stereotipa koji u tom mikrosvijetu cirkuliraju. Možemo se našaliti i reći kako je Jungermann, za razliku od ranijih radova na web serijama, u svom igranom filmu zahvatila dublje u američku lezbijsku supkulturu, te je od ranije zaokupljenosti jednom u Žene koje ubijaju evoluirala na dvije femme/butch veze u krizi, a to je tema koju je Ingrid u različitim audio-vizualnim formatima (re)producira suvereno i suvremeno.
Ispod crime mystery površine nalazimo finu dramu karaktera i odnosa, udruženu s dojmljivom dozom iskrenosti i autoironije. Bruklinske lezbijske intrige, sprdanje na račun vlastitog životnog stila, henganje na softball terenima s butch frendicom – malo tko se umije tako efektno šaliti sa stereotipima u lezbijskim vezama i pritom isporučiti istovremeno zabavan i artistički dojmljiv film.
Najspaljenija rečenica filma je svakako ona koju Morgan u jednom trenutku, neposredno prije vrhunca zapleta, kaže Jean: „Radije bih bila s nekim tko me nasmrt plaši, nego s onim tko mi smrtno dosađuje!“. Složili se ili ne s ovom lajnom, vjerujem da do sada niste pogledali mnogo lezbijskih crnih komedija koje stvarnost i žanr miješaju promišljeno i zaigrano kako to rade Jungermann i njen tim.
Evo što je Jungermann odgovorila na pitanje novinara Filmmaker Magazina o tome u kojoj je mjeri Žene koje ubijaju osoban film:
„Ovaj film je za mene duboko osoban. Imala sam mnogo veza. Nakon što je posljednja završila, pitala sam se hoću li moći ostvariti jednu koja će trajati malo više od nekoliko godina. Što sam radila pogrešno? Morala sam razmisliti o nošenju sa svojom osjetljivošću i intimnošću. Čega se bojim? Uzela sam cijeli taj svoj unutarnji konflikt i ugradila ga u jezgru ovog filma pokušavajući odgovoriti na pitanje što to znači kada dozvoliš strahu da donosi odluke umjesto tebe?“
